Slovenski predsjednik Borut Pahor uvjeren je da je ‘Europska unija, nažalost, u zastoju koji je dublji i kompleksniji od dosadašnjih povremenih uspona i padova’. Otvarajući ovogodišnji Bledski strateški forum, Pahor je konstatirao i da u ovom trenutku ništa ne ukazuje na to da će Unija prevladati mrtvilo koje ju je zahvatilo jer ‘u zastoju je i razvoj same europske ideje, što povećava opasnost nastavka trenda vraćanja država članica ka nacionalnim politikama, što je suprotno europskoj ideji’.
Pahor nije ni prvi ni posljednji europski lider koji sadašnjicu Unije slika u tamnosivim tonovima. No unatoč tim sve brojnim turobnim glasovima koji dolaze iz njezine utrobe, Europska unija je još uvijek najprimamljivija zajednica za sve balkanske države koje su ostale izvan njezinih granica. I u Srbiji još uvijek većina njezinih anketiranih građana (53 posto) ocjenjuje da je članstvo u EU-u i za njihovu zemlju najbolji put ka boljoj budućnosti. Problem je, međutim, što bi se zbog ‘zastoja u razvoju europske ideje’, o čemu govori Pahor, Europska unija radije počela skupljati nego širiti, a istovremeno bi htjela i dalje presudno utjecati na zemlje koje godinama tapkaju u mjestu u njezinoj čekaonici za prijem u članstvo.
Otkad se Europska unija počela mučiti sama sa sobom, glavni joj je motiv da ipak drži svoja vrata otvorena i za zapadnobalkanske zemlje kako bi spriječila Rusiju, Kinu, Tursku, pa i SAD da joj preotmu primat u ekonomskim i političkim procesima u tim državama. No jedno su želje, a drugo je ono što se doista događa. Proteklih dana dva su se događaja nametnula kao primjeri koji ilustriraju procese koji se na Balkanu odvijaju unatoč željama Unije.
Nakon višegodišnjih pregovora Srbija je najavila da će koncem listopada potpisati sporazum o slobodnoj trgovini s Euroazijskom ekonomskom unijom čije su članice Rusija, Bjelorusija, Armenija, Kazahstan i Kirgistan, a američki Stejt department objavio je da je zamjenika pomoćnika državnog tajnika Metjua Palmera imenovao za svog posebnog izaslanika za zapadni Balkan sa zadatkom da podrži pridruživanje zapadnobalkanskih država euroatlantskim integracijama, prije svega Europskoj uniji.
Srbija je zbog najave o potpisivanju sporazuma s Euroazijskom ekonomskom unijom odmah dobila packe iz Brisela i od pojedinih članica EU-a, a američko imenovanje posebnog predstavnika za zapadni Balkan uglavnom je šutke popraćeno, iako je jasno da bi taj potez američke administracije trebao pomoći Europskoj uniji da prije svega ubrza pregovore o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine, stabilizira odnose među svim državama u regiji i pogura ih prema članstvu u Uniji. No američki potez je istovremeno pljuska Briselu koji već skoro čitavo desetljeće vodi glavnu riječ u pregovorima o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, a pogotovo u pregovorima o pristupanju zapadnobalkanskih država u članstvo EU-a, no rezultati su mizerni jer su pregovori Beograda i Prištine već skoro godinu dana u prekidu, a zapadnobalkanske države su skoro jednako daleko od članstva u Uniji kao što su bile na početku ovog desetljeća.
Slovački ministar vanjskih poslova Miroslav Lajčak među prvima je reagirao na najavu Srbije da će potpisati trgovinski sporazum s Euroazijskom ekonomskom unijom, poručivši da je takav potez ne približava članstvu. Potpisivanje sporazuma s proruskom grupacijom zbunjujuće je, smatra Lajčak i dodaje da se ‘ne može ići u više pravaca istovremeno’. Njemu su se pridružili i drugi ministri vanjskih poslova zemalja članica, a iz Brisela je Srbiji samo poručeno da će prije stupanja u članstvo morati raskinuti i taj i druge slične sporazume koje ima s trećim zemljama.
Srbija već sada ima potpisan sporazum s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom kojim je 95 posto njezinih proizvoda koje izvozi u te zemlje oslobođeno plaćanja carina, a potpisivanjem sporazuma s Euroazijskom unijom od carina će biti oslobođeno preko 99,5 posto proizvoda koje izvozi u zemlje koje su njezine članice. Novi sporazum trebao bi Srbiji omogućiti veći izvoz sireva, alkohola i cigareta jer će i ti proizvodi sada biti oslobođeni od plaćanja carina. No upitno je hoće li se to dogoditi jer je unatoč postojećem sporazumu izvoz srpskih proizvoda u Rusiju i druge zemlje članice Euroazijske unije u padu, a uvoz iz njih raste. Lani je robna razmjena Srbije s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom vrijedila oko 3,4 milijarde dolara (od toga oko tri milijarde dolara s Rusijom), a pritom je srpski izvoz iznosio oko 1,1 milijardu dolara, uglavnom na rusko tržište. U ovoj godini srpski izvoz u Rusiju pao je za 8,7 posto u odnosu na lani, a uvoz iz Rusije veći je za 18 posto.
Srpski analitičari zato smatraju da novi sporazum o slobodnoj trgovini neće u suštini ništa promijeniti u vanjskotrgovinskim odnosima Srbije s Euroazijskom unijom, a sudeći po reakcijama iz EU-a, mogao bi joj i politički štetiti jer ne slijedi europsku politiku sankcija prema Rusiji koja je uvedena nakon aneksije Krima. Premda Srbija još uvijek nije otvorila poglavlje 31 o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, u izvještajima EU-a već se precizno mjeri da je usklađenost njezine vanjske politike s europskom zadnjih godina u padu upravo zbog neusklađenosti s Unijinom politikom prema Rusiji. S druge strane, jasno je da sve dok nema riješene odnose s Kosovom, Srbija ne može kvariti svoje odnose s Rusijom jer o njima ovisi ruska podrška Beogradu u pregovorima s Prištinom.
Stoga i srpskom inoministru Ivici Dačiću nije preostalo drugo nego da na prigovore iz EU-a zbog najave potpisivanja sporazuma s Euroazijskom ekonomskom unijom odgovori da će sve sporazume koje ima s trećim zemljama ukinuti prije ulaska u članstvo EU-a, ali da to članstvo nije tu ‘odmah iza ugla’. ‘Otkad znam za sebe, svake godine su mi pričali ‘samo što ne uđemo’, a to je na dugačkom štapu, to nije izvesna skora budućnost, ima vremena’, pojasnio je Dačić, dodavši da je ‘Albanija sto posto ispunila sve što traži EU kad je reč o spoljnoj politici, pa opet ne mogu ni da otvore pregovore’.
Dok je imala jasnu viziju ‘razvoja europske ideje’, Europska unija je vodila i prepoznatljivu i uspješnu politiku svojeg proširenja, a zapadnobalkanske države imaju peh da je njihov prijem u članstvo na dugom štapu zbog zastoja o kojemu priča Pahor. Stoga i Srbija s više pažnje osluškuje i procjenjuje što će za nju značiti imenovanje posebnog američkog predstavnika za zapadni Balkan nego europske poruke da se ‘ne može istovremeno ići u više pravaca’. Pogotovo zato što je i Palmer u intervjuu Tanjugu bio precizan i jasan rekavši da je njegov prvi cilj da Beograd i Prištinu što prije vrati za pregovarački stol. ‘Imamo izbore na Kosovu 6. oktobra, a u Srbiji će biti održani na proleće. Imaćemo mogućnost za nastavak pregovora između dva izbora, koju treba da iskoristimo. Nadamo se da će obe strane iskoristiti tu priliku koja se ukazuje’, poručio je Palmer, ne krijući da bi SAD želio postići ‘međusobno priznanje kao centralnu tačku dogovora. To će zahtevati kompromis, neku vrstu empatije, razumevanje kako druga strana gleda na stvari i spremnost na saradnju u pronalaženju dogovora koji bi bio lokalno prihvatljiv, a ujedno bi mogao da se građanima predstavi kao pravo rešenje’. Palmer je također naglasio da je ‘veoma važno da sporazum bude nešto lokalno, a ne nešto što je napisano u Vašingtonu i potom nametnuto stranama. Tako nešto ne bi bila stabilna budućnost’.
