Što je odgovor? Ne znam. Ali vjerujem da to nisu Bernie Sanders i slični… To je ovih dana napisao jedan izrazito liberalni autor, zabrinut zbog naglo rastuće nejednakosti u svijetu, pa i u Americi, koja je bila žarište skoro svih ekonomskih promjena u posljednjih stotinjak godina. Što mu smeta kod Sandersa, koji je jedan od mogućih demokratskih protukandidata Donaldu Trumpu na predstojećim predsjedničkim izborima? On to ne kaže, ali je jasno iz cijelog teksta da je to njegova lijeva politika. Sanders je naime sam sebe definirao kao socijalista, koji poziva na preraspodjelu u korist radno ovisnog stanovništva i obuzdavanje Wall Streeta, banaka i korporacija. Ali u sadašnjoj situaciji, on zapravo nudi najumjerenija rješenja. Socijalisti ili socijaldemokrati (razlika je samo u nazivima koji se koriste u raznim zemljama) traže više socijalne pravde u postojećem sustavu, ali ga ne žele radikalno mijenjati. Oni su reformisti, a ne revolucionari.
Stanje je, međutim, izrazito revolucionarno. Ono je to postalo u trenutku kad su problemi društva preneseni iz proizvodnje u sferu raspodjele. To se, kako je sad vidljivo, počelo događati u trenutku kad su prevladali tačerizam i reganomika, a kulminiralo je nakon propasti sovjetskog bloka i nastanka unipolarnog svijeta. Liberali još uvijek vjeruju da je bila riječ o uvođenju neke racionalnije ekonomike, ali brojke govore suprotno. Zapadne su ekonomije naime od tada rasle sporije nego od 1950. do 1980., dakle u vrijeme države blagostanja i neprikosnovenih radničkih prava. Ali dok se usporavao rast, ubrzavalo se povećavanje socijalnih razlika, što je dovelo do sadašnjeg stanja u kojem jedan posto najbogatijih ima više od polovice ukupnog čovječanstva. U samoj Americi, u razdoblju reganomike, realne zarade radno ovisnog stanovništva nisu skoro uopće rasle, što znači da je kapital prisvojio sve što je donio razvoj tehnologije i rast produktivnosti. Bogatstvo se prenosi s generacije na generaciju, i to ne samo ono materijalno. Kako je školovanje iznimno skupo, djeci ga mogu priuštiti samo bogate obitelji. To mijenja socijalnu strukturu cijelog društva. Među diplomiranima na prestižnim sveučilištima, čija diploma garantira uspješnu karijeru, 90 posto je bogataških kćeri i sinova, a samo deset posto svih ostalih. Sposobnost, talent i marljivost tu ne igraju nikakvu ulogu. Tko ima soli u glavi, mora se zabrinuti, koliko god radikalni liberal bio.
Kakva su moguća druga rješenja osim socijaldemokratskih, točnije reformističkih? Ona za koja znamo uvijek su radikalnija i znatno opasnija, iako ne nužno i lijeva. Odnosno, tko umjesto Bernieja Sandersa? Najpoznatije i ponovno aktualno je rješenje koje se veže uz ime Vladimira Iljiča Lenjina, ali ne uz rusku Oktobarsku revoluciju iz 1917., već uz njegovu Novu ekonomsku politiku iz godine 1921. Što je bio NEP? Povratak slobodnom tržištu i privatnom vlasništvu, uz istovremenu zabranu svih političkih stranaka (tada su još postojale i bile vrlo aktivne) osim komunističke. Dakle, kapitalizam bez političkog pluralizma. Time se željelo postići ekonomsku efikasnost, a istovremeno sačuvati socijalistički karakter društva. Ali partiju je preuzeo Staljin koji je ugušio NEP i stvorio društvo po mjeri velikodržavlja i vladajuće birokracije. Ruska je revolucija potonula u krvavoj osobnoj diktaturi, a onda u birokratskoj močvari.
Ali NEP je ipak preživio, ne u Rusiji već u Kini, koja se po starom Lenjinovom receptu pretvorila u drugu silu svijeta. Ali što od toga i da li išta može biti rješenje za suvremeni kapitalizam? O tome je razmišljao i Thomas Piketty u svojoj novoj knjizi (kako piše Gvozden Flego, koji je svih njenih 1200 stranica pročitao i to na francuskom originalu). Piketty hvali omjer privatnog i državnog vlasništva (70:30 posto) i funkcioniranje kineskog parlamenta. Smeta mu da iza svega stoji partijski CK, odnosno politbiro, iako je tu ključ svih kineskih promjena. Tko zna što bi se događalo u Kini bez odluka koje su tu donesene i bez Deng Xiaopinga, uključujući i odluku o krvavom gušenju pobune na Trgu nebeskog mira. Kina je, međutim, još uvijek kontinent za sebe i nema tog prognozera koji će predvidjeti što će se tamo dogoditi. Izvjesno je jedino da se zapadno društvo ne može mijenjati po kineskom uzoru, a na demokratski način, što je u mirnodopskim uvjetima jedino zamislivo. A i na zapadu iza demokratske fasade stoji golema moć novca i struktura koje njime vladaju. Upravo onih struktura koje su dobitnici liberalne revolucije.
Drugu alternativu Sandersovim reformama Piketty također naznačuje, ali ni ona nije manje radikalna od Lenjinove, a kako se dosad pokazalo, mnogo je više utopistička. On naime piše o uvođenju participativnog socijalizma, koji bi se zasnivao na društvenom vlasništvu. Kao što u slučaju Kine ne spominje Lenjina i njegov NEP, tako ni tu nema riječi o Titu i jugoslavenskom samoupravljanju. Piketty se očito radikalizirao nakon što je shvatio da je povećanje poreza na bogatstvo potpuno neostvarivo u svijetu nacionalnih država, ali oprezno, ne upuštajući se u detalje. Sama činjenica da na prvo mjesto stavlja društveno vlasništvo pokazuje da je dobro shvatio gdje su i ključanica i ključ. Bez toga, sve u svojim rukama drže vlasnici. Konačno, u razdoblju prije liberalne revolucije, do 80-ih godina prošlog stoljeća, u Zapadnoj je Europi, posebno Njemačkoj ili Austriji, postojala vrlo jaka i institucionalizirana participacija. Piketty piše o kontroliranom društvenom vlasništvu, ali problem je uvijek bio u kontrolorima. Državno vlasništvo u pravilu (jer Kina je iznimka, ali dokad?) dovodi do birokratizacije društva i suspenzije tržišta. Ali i društveno vlasništvo, kako je bilo definirano u Jugoslaviji, imalo je iste, iako znatno blaže posljedice. Jer društvo nisu bili samo zaposleni u tvrtkama, već i kontrolori izvan njih, a to su, naravno, bila birokratizirana politička i državna tijela. Ona su dobrim dijelom odlučivala o kadrovskoj politici i investicijama. Rezultat je bio lako predvidiv i u birokratizaciji društva i u efikasnosti ekonomije. Iako sve to nije bilo ni približno tako strašno kao u našoj sadašnjoj demokraciji.
Iako suočeni sa strahovitim raslojavanjem i u najbogatijim zemljama, liberali još uvijek strepe od uravnilovke i suspenzije tržišta. Nakon sovjetskog iskustva nema, međutim, više lijeve opcije koja bi se odricala tržišta, a i liberalna revolucija nazvana tačerizam i reganomika nije provedena zbog tržišta, već vlasništva. I nova revolucija sada prijeti zbog vlasništva, a ne tržišta. A uravnilovka i politika jednakih želudaca? Kako je svojedobno isticao poznati hrvatski ekonomist i guverner Hrvatske narodne banke iz vremena kad je uvedena kuna, dr. Pero Jurković, društvena stratifikacija u bivšoj Jugoslaviji i Americi bila je ista. Isti postotak stanovništva bio je u gornjem, srednjem i donjem imovinskom razredu. Naravno, opći nivo bogatstva u Jugoslaviji je bio niži, nije bilo velikih bogataša, ali ni beskućnika i socijalnih samoposluživanja. A ni pučke kuhinje nisu bile popularni ugostiteljski objekti.
