Smjena
Velika smjena straže đenerala Franje Tuđmana vratila se na Trg sv. Marka, pred Banske dvore. Dogodilo se to ‘u sklopu programa obilježavanja Dana Oružanih snaga Republike Hrvatske, Dana Hrvatske kopnene vojske te 26. obljetnice utemeljenja Oružanih snaga Republike Hrvatske’, više od desetljeća i pol nakon što je ukinuta. Ceremonija, uče nas državni mediji i njihovi sljedbenici, ‘prikazuje dnevnu smjenu stražarske posade koja se događala u vrijeme neposredno prije Drugog svjetskog rata, u doba Banovine Hrvatske’, a odluku o formiranju straže donio je devedesetih Franjo Tuđman. Uvijek vjerni mediji informiraju kako su povampirenje opisanog događaja pozdravili premijer Andrej Plenković i ministar obrane Damir Krstičević koji je opazio da je smjena straže ‘jedan od simbola hrvatske države’ te da joj je funkcija ‘promicanje pobjedničke Hrvatske vojske, naše tradicije i našeg identiteta’. Plenković se nada da će cirkusiranje na Markovu trgu ‘privući veliki broj turista koji sve više posjećuju glavni hrvatski grad’. Kičasti ples može biti simbol države koja ne odlučuje ni o čemu bitnom pa stiješnjena između ruskih kredita posustalom nacionalnom koncernu i zapadnog oružja identitet traži u neukusnom bijegu u prošlost.
Kolinda!!!
Kolinda, Kolinda, Kolinda!!! Čak i kad našu omiljenu vic-mahericu pokušavamo zaobići u ovoj rubrici, jer nema se smisla baviti samo jednom osobom u državi punoj promašenih političara, ona se nametne, zablista kao najsjajniji dio niske hrvatskih političkih bisera. Kao polivalentno biće, predsjednica besmislicama pokriva niz oblasti pa ćemo se njezinim novim ispadima o brendiranju države i hrvatskom jeziku baviti u drugim tekstovima ovog broja ‘Novosti’. Ovdje nam ostaje zadovoljstvo zabilježiti da je krajem svibnja 2017. godine, na summitu NATO-a u Bruxellesu, gledala u Donalda Trumpa s dosad neviđenim izrazom provincijske fascinacije blizinom moći. Žena čiji je najveći vanjskopolitički uspjeh bila spektakularna novogodišnja avantura po Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se u jednom trenutku uspjela probiti čak do ograde Bijele kuće, sada je konačno dočekala da joj u vidno polje uživo uđe njezin trenutni stanar, arogantni i nepredvidljivi populist. No, što za provincijalnu svijest marginalne političarke s ruba Evrope znači sadržaj Trumpove politike, kada on ima sve čime je može zadiviti: silne ovlasti, mnoštvo novaca i nuklearni kovčežić.
Kada bi pogledi dobivali imena, kao što ih imaju slike, onaj predsjedničin upućen Trumpu zvao bi se Pogledom hrvatske državnosti i predstavljao bi priprostu, a dijelom i autodestruktivnu neprikrivenu udivljenost naletom moći sa Zapada, bez obzira tko je njezin nositelj.
Trgovci
HDZ je od osnutka do danas prolazio kroz različite mijene, ali baš nikada ga nije napuštalo temeljno trgovačko usmjerenje. Ovih je dana, tako, bacio oko na Hrvatsku stranku umirovljenika čiji je kolebljivi čelnik Silvano Hrelja, inače dugogodišnji partner SDP-a, u jednom času zapazio da predstavlja biračko tijelo ‘koje nema previše vremena za čekanje i nema problem s tim da podrži Vladu koja će zauzvrat riješiti probleme umirovljenika, od dopunskog zdravstvenog osiguranja do mirovinskih pitanja i pitanja socijale’. Iz HDZ-a su, pak, objavili kako su spremni za razgovore, ali ‘neće biti nikakvih akrobacija koje bi ugrožavale proračun i ekonomsku stabilnost’. Ako ste tokom čitanja ove vijesti pustili suzicu, to je sasvim racionalna reakcija izazvana naglim buđenjem nježnih sentimenata između penzionera i stranke koja ih je svojedobno opljačkala.
Bero
Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, raritetan je politički antitalent koji je aktualnoj vlasti priuštio rijetko komotne uvjete raspadanja. Premda je drugi put u zadnje dvije godine pukla koalicija Mosta i HDZ-a i premda je HDZ počeo pucketati pod udarom vlastite ekstremne desnice, glavna opozicijska stranka i njezin čelnik ulažu natprosječan trud da se predstave kao nesposobni za preuzimanje vlasti. I to čine uspješno. Ovih je dana, u jeku najžešće krize državne vlasti, Bernardić skrenuo pažnju javnosti na truležne procese u svojoj stranci objavivši da SDP više ne računa na Miranda Mrsića, jer ga je kritizirao zbog lošeg stanja u stranci i podbačaja na lokalnim izborima. Valja podsjetiti da je kao glavna Bernardićeva prednost u odnosu na bivšeg partijskog lidera Zorana Milanovića isticana njegova navodna demokratičnost i nesklonost lakom odbacivanju ljudi zbog drugačijeg mišljenja. Sada je, eto, nestala i ta navodna kvaliteta, što Bernardića pretvara u pojavu čiju svrhu u politici nije lako dokučiti.
Vrućina
Snažne vrućine i život pun suzdržavanja ponovno su naveli sisačkog biskupa Vladu Košića na pogrešan put. Ovih je dana zapazio da SDP-ova gradonačelnica Kristina Ikić-Baniček ‘diskriminira nas katolike u gradu: ona je izbacivala s posla u javnim službama naše vjernike, ona je zabranila vjerski odgoj u gradskim vrtićima, ona je uskratila svaku potporu našem vjerskom vrtiću što je jedinstven slučaj u Hrvatskoj’, izjavio je prijestolničkoj štampi uznemireni biskup. Tim je riječima pokušao objasniti svoje izravno uključivanje u predizbornu kampanju, jer je još prije nekoliko mjeseci žestoko optuživao sisačku gradonačelnicu pa je krajem ožujka u uskrsnom intervjuu lokalnim medijima zapazio da ‘SDP nije ni socijalna, ni demokratska, a najmanje hrvatska stranka’. Usput je u pomoć pozvao Svevišnjeg ‘da se ta protugrađanska i protuvjerska vladavina gradom Siskom završi i da dođe netko tko će osjećati građane svojima i svima jednako pomagati. Ovo vraćanje u komunizam i partizanštinu ne može Sisku u 21. stoljeću donijeti ništa dobra’, zapazio je naš dobri biskup. Siščani ga, čini se, ipak predobro poznaju pa je u prvom krugu Ikić-Baniček pobijedila s 46,6 posto glasova, dok je HDZ-ov kandidat Franjo Šaban dobio 31 posto.
