Predsjednik Zoran Milanović ostrvio se na niz javnih osoba i udruga, isprovociran reakcijama na činjenicu da je boravio u ‘klubu’ uhapšenog direktora Janafa Dragana Kovačevića. Možda najviše pozornosti privukao je Milanovićev obračun sa Žarkom Puhovskim: nakon što ga je potonji, aludirajući na predsjednikovu uvredljivost, na RTL-u nazvao ‘kaktus mimozom’ i usporedio s Bakarićem, Milanović ga je okrstio ‘umirovljenim mudroslovom, propalim političarem’ i ‘jednom od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni’. Prozvao je Puhovskog da je ‘1972. bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima (I. Z. Čičku, D. Budiši i inima)’ i ‘aktivno doprinio tome da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči’ te ga nazvao ‘drukerom’ i ‘ništarijom’. Ni Puhovski ne bira previše riječi: ovog maja Milanovića je nazvao ‘političkim idiotom’, a zadnjih je dana rekao da predsjednik ‘nije neka intelektualna razina’. Iako to što formalni šef države uličnim rječnikom napada nezavisnog kritičara ostavlja neugodan dojam, bitno su problematičnije Milanovićeve izjave izrečene 8. listopada u intervju RTL-u. Puhovskog je tu napao zato što je 2009. u ime optužbe svjedočio na haškom suđenju generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.
Milanović kao državni i društveni interes, čini se, ne vidi suočavanje s prošlošću i odgovornošću Tuđmanove oligarhije za zločine, u koje je moralno uvaljala i hrvatske građane. Upravo suprotno, on državni i društveni interes izjednačava s obranom vrhovnika
‘Nije ga dovela nikakva Udba ili tužiteljstvo jugoslavensko, u Haag je otišao sam i tamo svjedočio na način koji je za Hrvatsku mogao biti fatalan. Uopće nije trebao ići’, rekao je predsjednik. Malo potom je nastavio. ‘Kakvi su to ljudi? Oni koji svjedoče protiv sveučilištaraca, koji im pakiraju, koji odlaze u Haag, ne zato da bi rekli da su svjedoci ratnog zločina, koji je počinio Hrvat. Ja bih svjedočio u tom slučaju i to što je počinitelj Hrvat ne bi bila zapreka da svjedočim. Ali se utališ i udružiš s tužiteljstvom da im poslužiš da Hrvatskoj natovare najveću moguću bijedu. Ostaješ kući, praviš se lud, ne sudjeluješ, ne kolaboriraš. Ne mogu svi biti antifašisti, partizani ili ona druga stvar. Većina ljudi su domobrani i to je dobro, ali neki postoje ekshibicionisti kojima vaša kuća daje poseban status. Biografija tog čovjeka je toksična’, dodao je.
Osim što je opasno relativizirao antifašističku borbu, predsjednik je Puhovskog proglasio kolaboracionistom, de facto državnim izdajnikom. Što god bili Milanovićevi motivi – obrana od pljuvanja, korištenje prilike za uspostavljanje ekvidistance prema ljevici i desnici, nejasna strategija ‘prodrmavanja’ javnosti u svrhu dovođenja u pitanje rada institucija kojima vlada HDZ ili tek iskreno iskazivanje ličnih stavova – ovaj se napad na analitičara dugog jezika doima povijesno, politički i moralno promašenim. Bilo je itekakve logike da Puhovski svjedoči u Haagu: tijekom devedesetih neko je vrijeme bio zamjenik predsjednika, a dvijetisućitih i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. HHO je 1995. i 1996. poduzeo niz terenskih misija, temeljem kojih je njegov izvršni direktor Petar Mrkalj 1999. sastavio izvještaj ‘Vojna operacija Oluja i poslije’, izdan 2001. u formi knjige. Urednik je bio upravo Puhovski. Riječ je o ključnom dokumentu koji prvi put sustavno popisuje stotine ubojstava srpskih civila na području bivše Krajine, ukupno 677, kao i razaranje tisuća kuća. Nadalje, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u ime HHO-a prvi su još 1997. posjetili Čedo Prodanović i Čičak. Potonji 20. listopada 1997. u Feral Tribuneu navodi da su osoblju MKSJ-a prenijeli informacije o masovnom kršenju ljudskih prava. To što je Puhovski 1972. svjedočio protiv Čička očito nije bila prepreka bliskoj suradnji.
Puhovski je na sudu svjedočio tijekom četiri dana od 12. do 17. veljače 2009. Otprilike 250 stranica transkripta na engleskom jeziku javno je dostupno na mrežnim stranicama MKSJ-a. U spis su, uz HHO-ov Izvještaj, priložene i izjava Puhovskog istražiteljima iz 2007. i njena kasnija dopuna, film ‘Oluja nad Krajinom’ u kojem je sudjelovao i tekst ‘Čišćenje Krajine’ koji je još ljeta 1995. objavio u časopisu ‘War Report’. Ocjene Oluje i popratnih događaja, koje u tim iskazima daje Puhovski, vrlo su daleko od crno-bijelih ili ‘antihrvatskih’.
‘Akcija Oluja je bila nužna i opravdana upravo sa stajališta ljudskih prava, jer je prije svega eliminirala tvorevinu koja se zvala Republika Srpska Krajina, a koja je počivala na sustavnom nijekanju ljudskih prava svih koji su tamo živjeli’, rekao je prvog dana svjedočenja na pitanje tužiteljice Ruth Frölich. Poslije je Gotovininom odvjetniku Luki Mišetiću potvrdio da je prema podacima HHO-a u granatiranju Knina ubijen samo jedan civil, i to dužnosnik krajiškog SUP-a. U pisanoj izjavi naveo je da nitko od HHO-ovih svjedoka nije zločine vezao s Gotovinom. Čak je bez osporavanja naveo i izvještaj Helsinškog odbora Republike Srpske o srpskim tenkovima koji kod Dvora na Uni navodno gaze i ubijaju stotinjak vlastitih civila, premda taj događaj do danas nije potvrđen. Izvještaj HHO-a navodi i da je avion koji je kod Petrovca bombardirao izbjeglice ‘zasigurno bio srpski’. Konačno, velik dio krivnje za odlazak Srba Puhovski je pripisao krajiškom vodstvu.
U haškoj sudnici Puhovski je, ne ulazeći u lične motive, govorio istinu, pošteno priznao manjkavosti i dao u osnovi točne i izbalansirane ocjene Oluje. Ispunio je zadatak intelektualca i građanina te, možda, demonstrirao jedini istinski patriotizam
‘Od samog početka akcije bili su spremni ne samo na bijeg, nego i na organiziranje evakuacije ukupnog stanovništva te samoproglašene države. I doista, višegodišnja kninska propaganda da Srbi nikada ne bi mogli sigurno živjeti u Hrvatskoj, na koncu je doprinijela njihovom bijegu’, pročitao je u sudnici Mišetić članak iz ‘War Reporta’. Izvještaj HHO-a citira i izvjesnog N. Draču iz Udbine, koji je rekao da su civili morali otići ‘ili bi nas ubili Srbi’. Puhovski je rekao i da je usprkos mirnoj reintegraciji četvrtina Srba napustila Podunavlje zato što nisu htjeli prihvatiti hrvatsku vlast. Što se tiče beogradske organizacije Veritas, po kojoj je u Oluji ubijeno preko tisuću i pol Srba, Puhovski je rekao da je HHO dokazao da u nekim slučajevima Veritasovi podaci ne stoje. Njegovog direktora Savu Štrpca opisao je kao moralno kompromitiranog, s obzirom na to da je bio dužnosnik krajiškog režima.
Puhovski je, međutim, vrlo detaljno ocrtao i mračni dio Oluje za koji je odgovorna Hrvatska. ‘Istovremeno, ta je akcija dovela do toga da su nastupila veoma ozbiljna kršenja ljudskih prava, da je nekoliko stotina civila ubijeno i da je velik broj ljudi bio prinuđen napustiti svoja boravišta, tako da su efekti te akcije bili jednaki etničkom čišćenju’, glasi nastavak već citirane izjave iz prvog dana. Naveo je da je hrvatska vlast sprečavala povratak i dijelila kuće u vlasništvu Srba doseljenim Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, opisao pljačku i palež tisuća objekata, strah civila u koloni i brojna ubojstva onih koji su ostali, uključujući i pokolj u Gruborima i pokušaj njegovog zataškavanja.
‘Radi se gotovo sigurno o gomili incidenata na koje su djelovale emocije, ali su ti incidenti, te emocije bile pripravljene godinama propagande, u kojoj se od televizije do predsjednika države i svih javnih čimbenika uvjeravalo ljude u Hrvatskoj, a posebno vojnike, da su Srbi kao takvi, kao kolektiv krivi, i da ih kao kolektiv treba kazniti’, kaže u izjavi iz filma ‘Oluja nad Krajinom’, puštenoj u sudnici. Kad je Markačev odvjetnik Goran Mikuličić upitao o gotovo dvije tisuće kaznenih djela vezanih uz Oluju koje je procesuirala hrvatska vlast, Puhovski je ukazao da ti podaci nisu bili javni dok 2002. glavni državni odvjetnik nije postao Mladen Bajić i da ta djela hrvatsko pravosuđe nije okarakteriziralo kao ratne zločine. Ukupno viđenje Oluje Puhovski je sažeo u pisanoj izjavi MKSJ-u: ‘Vjerujem da je postojao dogovor između Miloševića i Tuđmana u vezi krajiških Srba. Ambicija predsjednika Tuđmana i HDZ-a da dobiju teritorij bez Srba bila je opće poznata.’ Što se Miloševićevih etničkih ciljeva tiče, tijekom ispitivanja dodao je kako su izbjegli Srbi njemu dobro došli da naseli Kosovo.
Najveći dio svjedočenja problematizira metodologiju kojom je HHO prikupljao podatke. Puhovski navodi da su istraživači obilazili sela i za svaku unesenu žrtvu imali dva nezavisna svjedoka. Međutim, Mišetić, Mikuličić i Čermakova odvjetnica Gillian Higgins tijekom unakrsnog ispitivanja ukazali su na nejasan identitet niza HHO-ovih svjedoka. Demonstrirali su da su na popis uvršteni i mogući pripadnici krajiške vojske, civili koje je ubio Peti korpus Armije BiH, kao i osobe koje su godinama kasnije još uvijek bile žive. Opovrgnuli su navode iz Izvještaja da je Čermak bio vojni zapovjednik Knina, a osporavali su i ispravnost podatka o 22 tisuće zapaljenih kuća, što je procjena koju je HHO preuzeo od UN-ovog generala Alaina Foranda. Puhovski se s pojedinim navodima obrane složio i rekao da HHO više nije u posjedu originalnih bilješki i tonskih zapisa s izjavama svjedoka. Ipak, ukazao je da u deset godina nije bio osporen nijedan navod iz Izvještaja i da je HHO nevladina udruga s ograničenim resursima. Pretjerane su podrugljive tvrdnje desnice da je Puhovski zapravo ispao svjedok obrane. Ipak, činjenica je da Raspravno vijeće nije uzelo u obzir HHO-ov Izvještaj.
‘Izvještaj sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima grešaka. Iz tih razloga, Raspravno vijeće je odlučilo da se ne osloni na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija, kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima.’ To je jedino mjesto na tisuću i tristo stranica prvostupanjske presude na kojem se Izvještaj i Puhovski spominju. Međutim, suprotno tvrdnjama obrane, to ne znači da je Izvještaj ireleventan, bez obzira što se presuda ne temelji na njemu. Prihvaćen je kao dokazni predmet, a takvi dokumenti služe kao indikatori za daljnje istraživanje i utvrđivanje istine, i u slučajevima kada samostalno ne udovoljavaju standardima sudskog dokaza.
- Bez obzira na to što se dio unosa u Izvještaju HHO-a ispostavio nepreciznim, to ne ruši njegovu vrijednost u cjelini. Imao je izuzetnu važnost, s obzirom na to da hrvatska strana uopće nije priznavala te žrtve. Veći dio podataka iz Izvještaja stoji i danas, a neki od HHO-ovih svjedoka čak su i svjedočili u Haagu. Analitički odjel MUP-a svojevremeno je neuspješno pokušao osporiti pojedine navode iz Izvještaja. Nadalje, istraživači su radili pod pritiskom policije, pratilo ih se na terenu i prisluškivali su se telefoni. Svi suradnici HHO-a u to su doba promatrani kao državni neprijatelji - komentira Novostima jedan od istraživača koji je radio na Izvještaju.
Ukratko, neovisno o tome je li spaljeno 22 tisuće ili nešto manje kuća i je li pobijeno 677 ili 214 civila, koliko u 33 ratna zločina vezana uz Oluju priznaje Državno odvjetništvo – istina je vjerojatno negdje između – svakako se radi o stotinama mrtvih civila i tisućama uništenih domova.
Milanović tvrdi da Puhovski nije u Haag išao kao svjedok zločina, nego zato da Hrvatskoj ‘natovari najveću moguću bijedu’. Izgleda da mu prije svega pripisuje namjeru da članovi tadašnjeg vojnog i državnog vodstva s Franjom Tuđmanom na čelu budu proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem istjerivanja Srba. I da je to bio jedini smisao svjedočenja Puhovskog, a nije, nejasno je zbog čega bi bio nelegitiman. Mesić je svjedočio o Tuđmanovim političkim ciljevima u Bosni, čime je vjerojatno pomogao ustanovljavanju UZP-a u herceg-bosanskom procesu. Također, u Haagu je osuđen niz srbijanskih dužnosnika, dok je uloga Beograda kroz UZP opisana u presudi Milanu Martiću. Ipak, Srbija ne snosi nikakve fatalne posljedice.
Milanović odavno iskazuje stavove koji više nego koketiraju s nacionalizmom. Prvostupanjsku presudu Gotovini i ostalima je zbog UZP-a odbacivao. Unatoč Herceg-Bosni i stotinama tisuća Srba prognanih i izbjeglih iz Hrvatske, za Milanovića ‘u nametnutom ratu nikada nismo pali u ponor moralne katastrofe’. U tragično vjernoj maniri ‘beogradske čaršije’, koju inače prezire, izjavljuje da ‘nije svatko tko je osuđen u Haagu ratni zločinac’. Zoran Milanović kao državni i društveni interes, čini se, ne vidi suočavanje s prošlošću i odgovornošću Tuđmanove oligarhije za zločine, u koje je moralno uvaljala i hrvatske građane. Upravo suprotno, on državni i društveni interes izjednačava s obranom vrhovnika i zataškavanjem njegove odgovornosti. Kao premijer solidno je doprinio mitologizaciji, nazvavši po Tuđmanu zagrebački aerodrom. A baš kao i Tuđman, s pozicije predsjednika države proziva intelektualce za veleizdaju, što je, moguće, i opasno. Ekstremno desni mediji plješću: 7Dnevno Milanoviću tepa ‘naš predsjednik’, a čak i Velimir Bujanec razmišlja da ga pozove u svoj huškački show. Doduše, danas ipak nisu devedesete, a i Milanović je dometnuo ‘kako je ovo kuća i za moje kritičare’. Svejedno, Puhovski ga je donekle s pravom nazvao ‘nezakonitim političkim sinom Franje Tuđmana’.
Žarko Puhovski tijekom višedesetljetne karijere etablirao se kao vispreni, ali sveprisutni i jezičavi sveznadar koji zbog uvjerenja da je uvijek u pravu često ulazi u sukobe te vjerojatno ponekad donosi i pogrešne procjene, poput one o studentskoj blokadi Sveučilišta, održanoj upravo te 2009. Tim osobinama iziritirao je nemali dio javnosti. Kritičari bi mu prigovorili i mršav znanstveni opus. Sve je to, međutim, potpuno nebitno u usporedbi s činjenicom da se Puhovski intervencijama u društvu suprotstavio autoritarnoj moći i dosljedno zastupao ljudska prava tijekom devedesetih, kada to nije bilo neopasno. Čak je i proljećaru Čičku 1996. eksplodirala bomba pred kućom, a Puhovski je u to vrijeme bio jedna od najomraženijih osoba u državi (patriot Milanović, koji je 1991. imao dvadeset i pet godina, prvo je prodavao usisivače, potom je postao pripravnik na Trgovačkom sudu, a 1993. ušao je u Ministarstvo vanjskih poslova, da bi 1996. na tri godine otišao u Bruxelles). Tim angažmanom Puhovski je trajno zadužio društvo te, između ostalog, utro Milanoviću put za šetkanje u Gruborima. Predsjednikov nemar za te fakte govori prije svega o njemu samom. U haškoj sudnici Puhovski je, ne ulazeći u lične motive, govorio istinu, pošteno priznao manjkavosti i dao u osnovi točne i izbalansirane ocjene Oluje. Ispunio je zadatak intelektualca i građanina te, možda, demonstrirao jedini istinski patriotizam.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
