Zagađenje

Zadnju "Sedmicu" u 2020. bilo bi šteta potrošiti na godišnju inventuru. Ne toliko zbog bogatstva aktualnih zbivanja, sve su pojeli potresi i početak cijepljenja protiv Covida-19, koliko zato što bi se čitava rubrika pretvorila u žalopojku. Prisjećali bismo se dolaska Covida-19 među Hrvate, proljetnog lockdowna, privremenog jenjavanja straha od pandemije uzrokovanog koječim pa i državnom željom da turizam barem malo popravi državne financije, slavodobitne izjave Andreja Plenkovića o pobjedi nad Covidom, pada Dragana Kovačevića i višednevne nervoze Zorana Milanovića čije su nas posljedice zabavljale prije povratka virusa. Redali bismo i sjećanja na poznate koji su umrli u ovoj godini. Mnoge je iscrpio Covid koji, prema gospodarima crnih jama društvenih mreža, zapravo ne postoji. No retrospektiva nije naš posao, nego aktualnosti. Na primjer, ona da je Zagreb trenutno jedan od najzagađenijih svjetskih gradova, dok je Hrvatska druga na listi zagađenih članica Evropske unije. Gora je samo Bugarska. Zagađenja su, inače, veća u našem dijelu Evrope jer tu žive njezini siromašniji stanovnici, a manje prihode prate lošiji ekološki standardi. Osim u glavnom gradu, zrak je zagađen u Sisku, Kutini, Slavonskom Brodu i Osijeku. Stručnjaci se nadaju da će "mjere energetske učinkovitosti te poticanje ekološki prihvatljivih izvora" u narednim godinama poboljšati situaciju. Ne običavamo započinjati, a ni nastavljati, s ekološkim vijestima, neka ovo bude mala iznimka na kraju godine koja po mnogočemu podsjeća na dugu i tešku ekološku katastrofu.

 

Zagađenje (2)

Kad već govorimo o zagađenju u Zagrebu, zabilježit ćemo i napad na pedesetogodišnjaka u Maksimirskom perivoju. Dva mladića bacila su na njega nešto zapaljivo, najvjerojatnije Molotovljev koktel, pa je dobio teške opekotine. Razlog? Žrtva smatra kako su napadači shvatili da je gej. Ono zagađenje zraka možda jednog dana i nestane. Zagađenje koje se nadahnjuje napadima na ljude zbog njihove seksualne orijentacije, spola, rase, nacionalnosti... teško da će prestati.

 

Imenovanje

Drago nam je opažati pravne apsurde u Republici Hrvatskoj jer smo u zreloj fazi naše rezignacije shvatili da ih je ionako nemoguće iskorijeniti. Evo jednog: Ivan Turudić postaje vršitelj dužnosti predsjednika Visokog kaznenog suda. Turudić je godinama bio predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, a odlukom Dražena Bošnjakovića, bivšeg ministra pravosuđa, imenovan je službenikom za ustrojavanje VKS-a. O tome je li Hrvatskoj zaista neophodan novi sud već se nagađalo i nije se došlo do nekog umnog zaključka, ali je Ustavni sud nakon skoro cijele godine razmišljanja zaključio da je VKS ustavan. Što je apsurd u ovome? Natječaj za predsjednika VKS-a nije raspisan jer se dugo nije znalo ni hoće li osnivanje suda biti ustavno. Uz to, aktualni ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica te predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa nisu se baš mogli usuglasiti u čijoj je nadležnosti imenovanje vršitelja dužnosti... Eto, to je kratki opis Turudićeva dolaska na čelo suda. Bitno da je sudstvo neovisno. I da ima paradoksa.

 

Ograničavanje

Kad već spominjemo Ustav, zabilježimo rasipanje medijskog prostora na Vladimira Šeksa. Predložio je ograničavanje ustavnih ovlasti predsjednika države, on bi da se o čelnom čovjeku zemlje odlučuje u parlamentu. Šeks je od početka devedesetih uključen u organizaciju i kadroviranje hrvatskog pravosuđa. Ono, takvo kakvo jest, njegovo je čedo. Hrvatski predsjednici najčešće jesu štetne i beskorisne pojave, no teško je drugačije – osim riječima štetno i beskorisno – opisati Šeksov političko-pravosudni angažman. Prava šteta što nitko nije blagovremeno sputao njegov utjecaj.

 

Glupiranje

Nitko ne sputava ni Damira Borasa, rektora zagrebačkog sveučilišta. Na promociji kadeta vojnog učilišta "Doktor Franjo Tuđman" tražio je da jedna kadetkinja skine masku i potom je hvalio njezinu ljepotu. "Samo skinite malo ovo da vas vidim. Krasno. Evo, slikajte ovu našu lijepu kadetkinju, ne samo pametnu nego i lijepu. Je l' tako? He, he", mudre su rektorove riječi zabilježene u medijima. Kad su ga novinari upitali ne čini li mu se da mu je istup neprimjeren, ustvrdio je kako nije učinio ništa loše: "Nije to nikakva diskriminacija, dakle ja smatram sve žene lijepima, ako su pametne, onda su sigurno milijun posto lijepe", otkrio je Boras. Boras je, poput Bandića, jedan od likova naše stvarnosti o kojima više skoro da i nema smisla pisati, jer tko odavno nije shvatio kakvi su i što rade, vjerojatno će zauvijek ostati očaran njihovim izjavama, gestama i potezima. Nama je žao tek što je kadetkinja reagirala neprimjereno, odnosno što na Borasov prijedlog da skine masku nije odgovorila kratkim, jasnim i nadasve emancipirajućim – neću. A s druge strane, kad vidimo kako se zove vojno učilište, cijela se priča o kadetkinji i rektoru učini primjerenom. Kako se drugačije ponašati na nečemu nazvanom po Tuđmanu nego neprimjereno?

 

Želje

Dalo bi se nanizati nekoliko vijesti iz stranačkog života, od novih informacija o razlozima raskida Možemo! i SDP-a do najave osnivanja stranke Ivana Penave, ali nećemo. Na kraju, imamo pravo samozavaravati se magijom brojki, pa se djetinje ponadati da ćemo već idućeg tjedna u ovo doba biti zdraviji i sretniji samo zato što ćemo iza sebe ostaviti omraženu 2020. i ući u godinu ispunjenu velikim, a opet običnim očekivanjima i nadama o povratku života bez maski i distanciranja. U zbilji, sve će i za tjedan biti isto ili slično, tek će jačati nada da će se muka s Covidom-19 približiti kraju, ali ni to ne ovisi o znamenkama, nego o cjepivu. Svejedno, vama, a i sebi, želimo manje bolesti, potresa i bolnih vijesti o odlascima dragih ljudi.