‘Jedan poznanik mi je nedavno rekao: ‘Isključenje i zagrljaj je relevantnija danas nego prije dvadeset i pet godina kad si je tek napisao.’ Rekao je to aludirajući na parolu Make America Great Again! i Brexit, i bio je u pravu. Dok sam početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pisao knjigu, svijet se ujedinjavao a ja sam se borio s opasnim strujama sukoba u čijoj srži je bio identitet, razarajući odnose među narodima i zajednicama. Danas se suočavamo s velikim prevratom; svijet se razdvaja.’
Ovim riječima Miroslav Volf, hrvatski teolog s američkom adresom i nositelj katedre na Teološkom fakultetu Sveučilišta Yale, započinje novo izdanje svoje knjige ‘Isključenje i zagrljaj’, knjige koja je postigla ogroman uspjeh u svjetskoj akademskoj, ali i puno široj zajednici. Ta knjiga je, prema uglednom američkom časopisu ‘Christianity Today’, uvrštena među sto najutjecajnijih teoloških knjiga 20. stoljeća. Povodom novoga izdanja knjige razgovaramo s profesorom Volfom o previranjima u SAD-u i o snažnoj ulozi religije u političkom životu te zemlje.
Mnogi konzervativni kršćani raduju se neobuzdanoj tržišnoj ekonomiji i žele suspregnuti njezine zle posljedice putem osobnog morala. No iako je osobni moral ključan – ponavljam: ključan – on nije dostatan. Potrebna nam je i sustavna promjena
U SAD-u se već tjednima demonstrira zbog ubojstva Georgea Floyda. Što se nalazi iza velikih nemira zbog tog ubojstva?
Ubojstvo Georgea Floyda nije izdvojeni događaj. To je ubojstvo bilo okidač za pobunu jer je bilo vrlo besramno – policajac je devet minuta klečao na vratu čovjeka koji ne može disati! – ali i zato što su mnogi crnci, u iskustvu Georgea Floyda, prepoznali blaže verzije svojega iskustva. Za njih ‘bjelina’ predstavlja opasnost. Iza nemira počiva 400 godina ropstva, ugnjetavanja i diskriminacije. Također, iza nemira stoje i napredci koji su učinjeni, napose nakon pokreta za građanska prava Martina Luthera Kinga Jr. Iza ove pobune stoji i bivši predsjednik Obama kojega, kao i njegovu ženu, voli većina Amerikanaca. Nadu i horizont mogućnosti za crnačku populaciju, koji su utjelovljeni u predsjedniku Obami, sustavno podrivaju njegov nasljednik i ljudi koji su glasali za njega.
Autoritarno ponašanje
Kakav vam se čini odgovor sadašnje administracije, posebno Donalda Trumpa na demonstracije?
Trumpov odgovor je na tragu njegovog dugotrajnog rasističkog ponašanja. U prošlosti, to se ponašanje pokazalo u širenju potpuno neosnovanih tračeva da Barack Obama nije rođen u SAD-u, zbog čega ne može biti legitimni predsjednik SAD-a. Njegov je odgovor također na tragu njegova stava prema imigracijama, kao i njegova autoritarnog karaktera. Njegova reakcija na proteste, uzrokovane time što je agent Zakona i reda ubio nevinog građanina, a druga dvojica su to promatrala i nisu intervenirala, označila je njegovu ponovnu potvrdu kao predsjednika Zakona i reda i legitimaciju ove uloge koju je dijelom potvrdio svojim pozivanjem na religiju, što je bilo očito u fotografiranju s Biblijom. Takvo ponašanje ne čini mi se samo neprimjerenim nego i autoritarnim.
Tijekom povijesti vjeru smo počeli uzimati kao oznaku našeg partikularnog identiteta tako da je ona u velikoj mjeri izgubila dublje značenje i postala puko pružanje osjećaja identiteta. Religija je time postala zastava: prazan simbol identiteta ljudi i razlike od drugih
Poznati ste u američkoj, posebno u vjerskoj i teološkoj javnosti, kao žestoki kritičar Donalda Trumpa. Koji su razlozi takvom vašem stavu?
Trumpovu predsjedničku funkciju procjenjujem kao kršćanski teolog i kao osoba koja vjeruje da bi kršćani trebali dopustiti da život i učenje Isusa Krista utječu i na ponašanje u politici i na karakter političara. U Trumpu nema ničeg kristolikog. No čak i oni koji možda imaju manje stroge moralne kriterije za svijet politike, tzv. politički realisti, užasnuti su njegovim karakterom. I to s dobrim razlogom. Mark Galli, bivši urednik utjecajnog američkog časopisa ‘Christianity Today’ (‘Kršćanstvo danas’), napisao je sljedeće riječi: ‘… u svojoj vladavini ovaj je predsjednik unizio ideju morala. Otpustio je i zaposlio brojne ljude koji su danas osuđeni zločinci. On se sam upustio u nemoralna djela u svom poslovanju i u odnosima sa ženama, zbog čega se ponosi. Njegovi tvitovi – s uobičajenim nizom pogrešnih opisa, laži i kleveta – gotovo su savršen primjer ljudskoga bića koje je moralno izgubljeno i zbunjeno.’ Galli je u pravu. Uzmite samo u obzir nevjerojatnu statistiku: prema novinama ‘The Washington Post’, u prvih 759 dana svoga predsjedništva Trump je iznio 8719 lažnih ili pogrešnih javnih izjava! Drugim riječima, 11 i pol laži na dan, od kojih je svaka grešna i utječe na sustavno propadanje povjerenja koje je nezamjenjivo za zajednički život. Više takvih primjera možete pronaći u upravo objavljenoj knjizi ‘Duhovna opasnost Donalda Trumpa: 30 evanđeoskih kršćana o pravednosti, istini i moralnom integritetu’ (‘The Spiritual Danger of Donald Trump: 30 Evangelical Christians on Justice, Truth, and Moral Integrity’, Cascade Books, 2020). Zajedno sa svojim suradnikom, Ryanom McAnnally-Linzom, napisao sam poglavlje za tu knjigu.
Zanimljivo je primijetiti da je u SAD-u, u evanđeoskim protestantskim krugovima, podrška Donaldu Trumpu bila zaista velika. Kako objasniti taj spoj između religijskih vrednota koje zastupaju evanđeoski kršćani i podrške predsjedniku koji ne odgovara njihovim moralnim standardima kršćanina, kako na osobnom tako i na društvenom i političkom planu?
Oni ga podržavaju zbog onog što čini za njih, a ne zbog toga kakva je osoba i kako se ponaša. Konvencija Južnih baptista, što je najveće konzervativno protestantsko tijelo u SAD-u, izglasala je 1998. godine rezoluciju o karakteru i osobnom ponašanju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona. U rezoluciji je pisalo: ‘Snošljivost prema ozbiljnim pogreškama vođa opustošuje savjest kulture, potiče slobodarski moral i bezakonje u društvu, ali svakako i Božji sud.’ Clinton je u nekim pogledima bio čovjek s dubokim nedostacima, no kada ga usporedite s Trumpom, on nalikuje svecu. Ništa slično nije izglasano ili objavljeno o Trumpu. Neki konzervativni kršćani misle da će im Trump pomoći obnoviti izgubljeno kršćansko obilježje američke nacije. Naravno, u krivu su. Što se religije tiče, Trump dosljedno provodi dvije najpogubnije zloporabe religije: smatra da je religija oznaka skupnog identiteta i koristi je kao puki politički alat. Ove dvije zloporabe religije su, u stvari, dva glavna uzroka sekularizacije jer ispražnjavaju vjeru od njezina moralnog sadržaja i koriste se za ostvarivanje ciljeva koji su suprotni naravi vjere. Dakle, ako sam u pravu da konzervativni kršćani podržavaju Trumpa zbog onoga što se nadaju da će učiniti za njih – zaustaviti plimu dekristijanizacije i sekularizacije – oni u velikoj mjeri donose zaključke na krivi način. Klade se na osobu koju kršćanska vjera osobno ne zanima. Način na koji je tretirao Bibliju na onoj fotografiji ispred povijesne crkve sv. Ivana, nakon što je o sebi rekao da je predsjednik Zakona i reda te je nasilno otjerao mirne prosvjednike, opisuje njegov odnos prema religiji. Nezgrapno je držao tu Bibliju, ne znajući što bi s njom; to nije bila njegova Biblija, ne samo u smislu da nije bila njegovo vlasništvo, nego u smislu da on nema odnos s njom, osim kao prema alatu za legitimaciju samoga sebe.
U Hrvatskoj je također primjetan značajan porast podrške Trumpu, posebno onih medija koji vjerski identitet tumače u opreci sa sekularnim identitetom ili identitetom drugih vjerskih zajednica. Zanimljivo je primijetiti eksplicitne razloge takve potpore – naime, Trump je pro-life u politikama pobačaja, no ne i u politikama prema migrantima ili socijalno depriviranima. Kako je došlo do toga da se kršćanska pripadnost kandidata odlučuje na osnovu njegova stava prema primjerice pobačaju, seksualnoj orijentaciji… a ne prema socijalnim pitanjima?
Današnji konzervativni kršćani usredotočeni su na pitanja osobnoga morala. Možda su to tragovi ranih dana kršćanstva, kada su kršćani živjeli u nedemokratskim državama, kao manjine. U to je vrijeme bilo nemoguće utjecati na šire društvo. No danas živimo u drugačijim okolnostima. Mnogi konzervativni kršćani raduju se neobuzdanoj tržišnoj ekonomiji i žele suspregnuti njezine zle posljedice putem osobnog morala. No iako je osobni moral ključan – ponavljam: ključan – on nije dostatan. Potrebna nam je i sustavna promjena jer sustav pritišće pojedince, bez obzira na to jesu li bogati i moćni ili siromašni i marginalizirani. Takav pritisak oni često ne mogu izdržati. Zbog toga nam je potrebno da procjenjujemo ono političko iz perspektive sveobuhvatne vizije dobroga života koji je na ključan način oblikovan Isusovim životom i naukom i on bi trebao usmjeravati naše osobne živote i političke odluke koje donosimo. U suprotnome, završit ćemo kao političari koji uništavaju državu u pokušaju da riješe jedan problem, poput liječnika koji ubiju pacijenta pokušavajući mu iscijeliti slomljenu ruku.
Nedavno ste na društvenim mrežama napisali da vas situacija u SAD-u podsjeća na situaciju u Hrvatskoj, BiH i Srbiji 1990-ih godina. Što vas to toliko podsjeća na početak rata na ovim prostorima?
Taj osjećaj nije lako izreći. No na umu sam imao neku vrstu društvene psihoze koja nastaje kada su društva duboko podijeljena u neprijateljske blokove, kada su zatvorena za perspektive onog drugog, kada se međusobno demoniziraju i ne vide ljudskost na drugoj strani. To vam je kao da vidite bračni par ili kolege na poslu koji su puni gorčine jedan prema drugome. Kada se to dogodi, gotovo je nemoguće obnoviti odnos. Čini mi se da se isto događa s grupama, s čitavim skupovima stanovništva. Takvo stanje je preteča rata. Poprilično slobodno koristimo riječ ‘kulturalni ratovi’ i mislim da to pogrešno činimo. Istovremeno, približavamo se situaciji kulturalnog rata, posebno s usponom nove desnice u Europi i s Trumpom u Bijeloj kući. Plodno je to tlo za stvarni rat. Ovo nije proročanstvo onoga što će doći, ovo je tek primjećivanje znaka upozorenja onoga što bi moglo doći.
Vulgarizacija vjere
Jedna od vaših najvažnijih knjiga je ‘Isključenje i zagrljaj’, podnaslovljena ‘Teološko istraživanje o identitetu, drugosti i pomirenju’. Napisana je 1996. godine, dakle skoro prije četvrt stoljeća, a svoje novo revidirano izdanje doživjela je lani. U novom predgovoru pišete da vam je poznanik rekao da je ona relevantnija danas nego u vrijeme izvornoga izdanja, posebno zbog čuvenog slogana ‘Make America Great Again!’ Jeste li se te 1996. nadali da će pitanja identiteta i drugosti biti zapravo dominantna pitanja ovog 21. stoljeća?
Poznanik kojeg spominjete je iz Engleske i na umu nije imao samo SAD i uspon identitarnih pokreta u Europi. U predgovoru i u uvodu novoga izdanja primijetio sam da se u vrijeme kada sam isprva napisao knjigu svijet integrirao: sukobi oko partikularnih identiteta odvijali su se diljem svijeta, ali su bili marginalni. Nisam očekivao da će se pomaknuti u središte svjetske pozornice. Oni su geopolitički problem, veliki kontinentalni problem; uništavaju pojedine nacije, napose u odnosu na problem imigracije, rasizma i kulturalnih ratova. Naravno, svatko želi da mu knjiga postane važna. No puno više bih želio da ona postane nevažna; očito, nadao sam se situaciji u kojoj knjiga uopće ne treba biti napisana. Nažalost, potrebna je i to više no ikada.
Zanimljiv je taj prijelaz kršćanstva s pitanja dobroga života čovjeka, ali i svih pripadnika društva, na pitanja identiteta koji prave jasne razlike između članova društva. Kako objašnjavate kršćansku podršku snažnom naglašavanju pitanja kulturnih, vjerskih i etničkih identiteta?
Kršćanska vjera je univerzalna religija. Ako postoji jedan Bog i jedan spasitelj, on je Bog i spasitelj čitavog svijeta, što je Joseph Ratzinger ispravno naglasio u svojoj ranoj knjizi ‘Uvod u kršćanstvo’. No ljudska bića su neizbježno partikularna, pojedinačne smo osobe i imamo zajedničarski identitet. Jedan od glavnih problema kršćanske vjere sastoji se u tome da čovjek živi svoj partikularni identitet, a istovremeno najvišu privrženost daje univerzalnom Bogu, Bogu svih naroda. Budući da se naši identiteti često nalaze pod prijetnjom, stremimo k tome da tvrdimo da je Bog svih naroda naš Bog, i to naš na poseban način. Tijekom povijesti napravili smo i korak dalje: vjeru smo počeli uzimati kao oznaku našeg partikularnog identiteta tako da je ona u velikoj mjeri izgubila dublje značenje i postala je puko pružanje osjećaja identiteta. Religija je time postala zastava: prazan simbol identiteta ljudi i razlike od drugih. Iz perspektive svjedočanstva Novoga zavjeta o Isusu Kristu i o Bogu Isusa Krista, ovo je vulgarizacija vjere.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
