U ožujku 2008. godine u Osijeku su održani izvanredni lokalni izbori. Miroslav Škoro, lakoglazbena zvijezda domoljubne provenijencije, bio je prvi na HDZ-ovoj izbornoj listi, to jest kandidat za gradonačelnika. Predsjednik HDZ-a i premijer u to vrijeme bio je Ivo Sanader koji je Škoru bio metnuo i na HDZ-ovu listu za parlamentarne izbore 2007. godine: pjevač je postao saborski zastupnik, no podnio je ostavku nakon osam mjeseci, odnosno koji mjesec nakon izbora za osječku gradsku vlast. A na tim izborima HDZ i Škoro nisu se proslavili: njihova lista osvojila je treće mjesto s 8837 glasova, drugi je bio HDSSB, predvođen Vladimirom Šišljagićem, koji je dobio nešto više od deset tisuća glasova, a pobijedio je HSP Ante Đapića za koji je glasalo 13.755 ljudi. Što se to toliko promijenilo sa Škorom i s Republikom Hrvatskom u proteklih jedanaest godina da je dotični glazbenik i poduzetnik, k tome sad i doktor ekonomskih znanosti, s onih osječkih nepunih devet hiljada glasova odlučio zapucati na oko milijun glasova, koliko je otprilike potrebno za pobjedu na predsjedničkim izborima?
Sudeći po idejama koje je iznio u jednosmjernoj YouTube objavi svoje kandidature, Škoro je uvjeren da su se hrvatski građani u proteklih jedanaest godina sasvim razočarali u parlamentarnu demokraciju i u stranački sistem kao temelj parlamentarizma, pa im se odlučio ponuditi za ‘suverenističkog’ i čvrstorukaškog spasitelja i izbavitelja u maniri alternativnih katoličkih propovjednika: njegov tzv. izborni program gotovo u cijelosti sastoji se u zazivanju sumanuto većih predsjedničkih ovlasti, e da bi predsjednik onda mogao poduzeti spasiteljski zahvat u korist hrvatskog naroda ugroženog muslimanskim izbjeglicama, nepostojećim terorističkim prijetnjama, odnarođenim stranačkim elitama, protureferendumskim nastojanjima postojeće političke kaste, demografskim propadanjem i nefunkcionalnošću državne administracije na svim razinama. ‘Moj prvi predsjednički potez bit će upućivanje inicijative prema parlamentu za promjenu Ustava. Ako tu inicijativu potrebna većina ne prihvati, predložit ću predsjedniku Vlade raspisivanje ustavnog referenduma. A ako on odbije, pozvat ću građane na prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma. A tada bih volio vidjeti onoga tko će pokušati izigrati volju naroda’, izdeklamirao je Škoro koji je pritom, naravno, mislio na ustavne izmjene u smjeru drastičnog jačanja pozicije i moći predsjedniku Republike.
Izuzev lobija poduzetnika Stipe Matića koji uključuje mnoge utjecajne i bogate ljude, pa Mate Radeljića i Velimira Bujanca, Škoro može računati i na podršku jednog krila Katoličke crkve
Ako me izaberete za predsjednika, indirektno poručuje Škoro, morat ćete mi dati i neusporedivo veće ustavne ovlasti od onih koje sada pripadaju toj funkciji, jer vam samo u tom slučaju mogu pomoći u borbi protiv sistema koji je Hrvatsku doveo u sadašnji položaj. Kako to puko gomilanje moći u rukama jednog osrednje politički kompetentnog čovjeka može dovesti do općeg prosperiteta, koji se bazira na tome da će donošenje odluka biti prepušteno referendumskoj volji naroda? Škoro to nije objasnio: on samo tvrdi da je spas za Hrvatsku u većim ovlastima predsjednika Republike, a do toga kani doći populističkim obmanjivanjem da će ‘narod’ putem predsjednikovih hiperovlasti steći presudni utjecaj na kreiranje svakovrsnog blagostanja. Nešto slično, doduše u puno blažoj varijanti i bez tolikog inzistiranja na jačanju predsjedničkih ovlasti, građanima je bio ponudio i Ivo Josipović uoči posljednjih predsjedničkih izbora: on je, također, nagovještavao da će potaknuti referendumsku izmjenu Ustava, ako glavne partije odbiju složiti dvotrećinsku većinu u Saboru i provesti njegove reformatorske zamisli.
Bivšeg predsjednika Josipovića ne uvodimo u ovu priču samo zbog toga što s Miroslavom Škorom dijeli slične poglede na referendum kao sredstvo promjene Ustava, kao vid podilaženja biračima i kao oblik prijetnje stranačkim vodstvima, i to u okolnostima zakonski poprilično neuređene i rupičaste referendumske tematike. Postoje, naime, još barem dvije poveznice između Josipovića i Škore. Jedna, manje važna, jest vatreno zalaganje ove dvojice za nemilosrdnu naplatu muzičkih autorskih prava: Josipović je jedan od kreatora pravnog okvira ZAMP-a, a Škoro je jedan od onih koji su među prvima ozbiljno shvatili financijske potencijale detaljne zakonske zaštite autorskih prava u slučaju glazbenih ostvarenja. Druga spona im je poslovno-politički krug u čijem je središtu Stipo Matić, vlasnik M San grupe. Radi se o kompaniji koja se bavi širokim spektrom poslovnih operacija, ali naglasak je na distribuiranju računalnog hardvera te na proizvodnji i prodaji softverskih rješenja.
Na pitanja i opaske koji mu se ne sviđaju zna reagirati drsko i ne prežući od uvreda, a u dugotrajnoj kampanji neće moći sasvim izbjeći neugodna pitanja te novinarsku i suparničku skepsu u pogledu vlastitog znanja i sposobnosti
Dok je Josipović povremeno u kontaktu s nekima koji pripadaju ovoj interesnoj skupini, Škorine veze s Matićem su dublje i čvršće te sežu dalje i šire od kantautorovog vrijednog petpostotnog udjela u zagrebačkoj firmi Omega software, firmi koja je tijesno povezana s Matićem i M Sanom. Najviđeniji bivši zaposlenik M Sana, inače, zove se Damir Krstičević i aktualni je ministar obrane: on je poprilično nestao iz javnosti nakon propasti nabavke isluženih izraelskih borbenih aviona za 500 milijuna dolara. Napad umirovljenog generala Ljube Ćesića Rojsa na Škorinu predsjedničku kandidaturu u velikoj je mjeri motiviran upravo dugotrajnim Ćesićevim animozitetom spram Krstičevića i poduzetničke grupacije čiji je eksponent sadašnji ministar obrane. Stipo Matić, usto, jedan je od glavnih ljudi zavičajno-lobističke udruge ‘Prsten’ koja okuplja istaknutije i poduzetnije doseljenike iz Bosanske Posavine. Osječki poljoprivredni tajkun Marko Pipunić, rođen u Modriči, također je član ‘Prstena’ i jedan od ključnih ljudi u Škorinom pokušaju da se domogne Pantovčaka. Matiću i Pipuniću valja pridružiti Ivana Tolja, visokorangiranog zaposlenika medijske kuće Styria u Hrvatskoj, te Josipa Jurčevića, čovjeka koji je u samo nekoliko godina prešao put od šefa Personalne službe u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji do jednog od financijski najmoćnijih hrvatskih građana. Jurčević je kumski povezan s Milijanom Brkićem, marginaliziranim zamjenikom predsjednika HDZ-a, iako u posljednje vrijeme kruže oprečne informacije o kvaliteti njihovih današnjih odnosa.
‘Miroslav Škoro nikad se ne bi upustio u predsjedničku utrku da se radilo samo o nagovorima i idejama bivšeg predsjedničinog savjetnika Mate Radeljića i novinara Velimira Bujaneca’, kaže naš sugovornik dobro upućen u gibanja na desničarskoj političko-poslovnoj sceni. ‘Radeljić i Bujanec, naravno, nisu nevažni. Oni su odigrali nezanemarivu ulogu u pripremi terena za Škorinu kandidaturu i igrat će određenu ulogu i dalje, ali Škoro je previše oprezan i previše važan sam sebi da bi se toliko izlagao samo zato da bi udovoljio osvetničkim namjerama dvojice ljudi koji osjećaju da ih je Kolinda Grabar-Kitarović izigrala. Iza te kandidature stoje ljudi s vrlo konkretnim materijalnim interesima, s razgranatom mrežom utjecaja u svim sferama društva i s vrlo respektabilnim financijskim potencijalom. Što kampanja bude odmicala dalje, to će opadati utjecaj potjeranog predsjedničinog savjetnika za unutarnju politiku i njegovog prijatelja koji vodi televizijsku emisiju ‘Bujica’, a to bi onda moglo dovesti do problema u Škorinom taboru. Ako, pak, utjecaj te dvojice bude rastao, to će značiti siguran Škorin poraz u prvom krugu.’
Izuzev Matićevog lobija koji uključuje mnoge utjecajne i bogate ljude, koji vape za još većim društvenim utjecajem i još većim bogatstvom, pa Radeljića i Bujanca, koje ne zanima samo osveta nego i vlastita materijalna ugradnja u suverenističku revoluciju, Škoro može računati i na podršku jednog krila Katoličke crkve, kao i na zalaganje stranaka i aktivista bliskih tom turbokonzervativnom miljeu unutar Crkve. Pritom mislimo na Hrvatske suvereniste i na nevladine organizacije u kojima glavnu riječ vode Ladislav Ilčić i Kristina Pavlović, što bi moglo dovesti do toga da Škori okrenu leđa Željka Markić i njezina frakcija antimanjinsko-klerikalnih jurišnika. Škori bi se nešto slično moglo dogoditi i kad je riječ o Neovisnima za Hrvatsku. To bi značilo rascjep biračkog tijela desnijeg od sadašnjeg HDZ-a, biračkog tijela kojem se Škoro primarno obraća, odnosno to bi značilo da pjevač iz Višnjevca teško može osvojiti više od petnaestak posto glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora.
Oni koji ga bolje poznaju kažu za Škoru da je, uz izražene materijalističke sklonosti, vrlo sujetna ličnost. Slabo se nosi s bilo kakvom kritikom i s pomanjkanjem divljenja njegovoj inteligenciji i vickastosti. Na pitanja i opaske koji mu se ne sviđaju zna reagirati drsko i ne prežući od uvreda, a u poprilično dugotrajnoj kampanji koja slijedi neće moći sasvim izbjeći neugodna pitanja te novinarsku i suparničku skepsu u pogledu vlastitog znanja i sposobnosti. O njemu možda najbolje svjedoči događaj s početka prošle godine. Škoro je u intervjuu Večernjem listu izjavio ovako: ‘Bajaga i Đorđe Balašević u Osijeku mogu dobiti dvoranu gratis, a ja moram platiti mjesec dana unaprijed. Mi smo malo zbunjen narod i zato nam je tako kako jest.’ Novinar Telegrama Drago Hedl potom je objavio dokumente iz kojih je jasno da su i Bajaga i Balašević, kao i Škoro, za svoje koncerte 2017. godine uredno i pod istim uvjetima platili najam dvorane osječkim Sportskim objektima, poduzeću u vlasništvu Grada. Umjesto da se ispriča zbog iznošenja lako provjerljivih neistina prožetih šovinizmom, uvrijeđeni Škoro – intelektualac i jezični znalac – osuo je kvaziironičnu paljbu po Hedlu s osnovnom tezom koja glasi ovako: ‘Nisam rekao da će dobiti ili su dobili, nego da mislim da mogu dobiti.’
