Nakon duge i teške bolesti, točno na svoj 80. rođendan, u utorak je u Zagrebu preminula Mani Gotovac. Ova teatrologinja, kazališna kritičarka, dramaturginja i književnica ostavila je neizbrisiv trag na pozornicama diljem Hrvatske. Bila je prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta, najprije u HNK Split od 1998. do 2002., a onda u HNK Rijeka od 2003. do 2007. godine, a od 1992. do 1998. kao ravnateljica vodila je zagrebačko kazalište &TD.
Mani Gotovac rodila se u Splitu 12. studenoga 1939. godine. Diplomirala je komparativnu književnost, talijanski jezik i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1968. godine. Karijeru je započela objavljujući kritike i eseje, da bi krajem osamdesetih radila kao dramaturginja u više predstava od Euripidovih ’Elektre’ i ‘Feničanki’ do Brechtove ‘Opere za tri groša’. Objavila je više knjiga kazališnih kritika i zapisa o predstavama, a suautorica je monografije o Dubrovačkim ljetnim igrama. Široj javnosti poznata je i preko tri autobiografska romana ‘Fališ mi‘, kao i knjige zapisa iz života i kazališta ‘Ma koji život, ma koji teatar’ i romana ‘Snebivaš me’ i ‘Ćutim te’. Do zadnjih dana predano je pisala pa je prije mjesec dana održana promocija knjige simboličnog naziva ‘Rastanci‘ kojoj zbog bolesti nije mogla prisustovati.
Na pitanje novinarke Hine u intervju koji je dala tim povodom na pitanje bi li voljela da je nešto ‘odigrala’ drugačije, odgovorila je: ‘Da sam odigrala drugačije, možda bih voljela da sam ih odigrala ovako. Kada bih to znala, ne bih pisala. Bilo je i tragičnih stvari, ali ni za čim ne žalim. Točno je da je ova knjiga jako osobna, ali nijedna moja knjiga nije bila ovako udaljena od mene kao ova’.
Njen kolega i veliki prijatelj Velimir Visković, koji je redovno posjećivao u bolnici, na Facebooku je napisao: ‘Odlazak Mani golem je gubitak za naše kazalište i književnost, ali jednako će nedostajati njezina karizma našem javnom kulturnom životu, magnetičnost njezine pojave i njezinih riječi, a meni osobno nedostajat će osoba kojoj mogu sve povjeriti, koja će sve razumjeti. I kad treba, primiti me za ruku i šutjeti zajedno sa mnom.‘
