Pod ‘voljom naroda’ mislim na promišljen, emancipacijski i uključiv proces kolektivnog samo-određenja. Poput svake druge volje, izvršavanje volje naroda svojevoljno je i autonomno pitanje stvarne slobode; kao i svaki drugi oblik kolektivne akcije, ono uključuje udruživanje i organizaciju. Noviji primjeri tipa narodne volje koju imam na umu uključuju nastojanje, sabrano oko južnoafričke Ujedinjene demokratske fronte, da se zbaci aparthejd utemeljen na kulturi i rasi, ili mobilizaciju haićanske stranke Lavalas kako bi se suprotstavilo aparthejdu utemeljenom na povlasticama i klasi. Uvjetovane specifičnim strateškim ograničenjima koja strukturiraju određenu situaciju, takve mobilizacije stavljaju na kušnju istinu izraženu u starom klišeu: ‘Gdje ima volje, ima i načina.’ Ili, da prilagodimo manje prozaičnu frazu Antonija Machada, koju je kao moto preuzeo Paulo Freire, one smatraju kako ‘ne postoji put, put stvaramo hodajući’.
Reći kako put stvaramo hodajući znači suprotstaviti se moći povijesnog, kulturalnog ili društveno-ekonomskog terena kako bismo utvrdili naš put. To znači inzistirati da je u oslobodilačkom političkom tijeku događaja ‘u prvom redu odlučujuća’ volja naroda da odredi, kroz teren koji se pred njima ispriječio, tijek svoje vlastite povijesti. To znači dati prednost odlučnoj volji naroda da zauzme i zadrži svoje mjesto kao ‘tvorca i sudionika svoje vlastite drame’ nad složenošću terena i modelom znanja i vlasti koji upravlja njoj ‘prilagođenim’ ponašanjem.
Reći da svoj put stvaramo hodajući ne znači, međutim, pretvarati se kako izmišljamo tlo kojim hodamo. To ne znači pretpostaviti da volja iznenada ili ex nihilo stvara samu sebe i uvjete svojeg izvršavanja. To ne znači pretpostaviti da ‘stvarni pokret koji dokida postojeće stanje stvari’ nastavlja kroz prazan ili neodređen prostor. To ne znači ne obazirati se na prepreke ili povoljne prilike koje karakteriziraju određeni teren, ili poreći njihovu sposobnost da utječu na utiranje puta. Umjesto toga, to znači prisjetiti se, prema Sartreu, da se prepreke doimaju takvima zbog namjere njihova zaobilaženja. To znači pamtiti, prema Marxu, da mi sami stvaramo svoju povijest, bez biranja okolnosti njezina stvaranja. To znači shvatiti teren i put posredstvom dijalektike koja se, spajajući objektivne i subjektivne oblike nastojanja, orijentira kroz prvenstvo potonjega.
Potvrda takvog relacijskog prvenstva upućuje na ono što bi se moglo nazvati ‘dijalektičkim voluntarizmom’. Dijalektički voluntarist pretpostavlja da je kolektivno samo-određenje – u većoj mjeri nego je to procjena onoga što se čini izvedivim ili prikladnim – načelo koje pokreće političku akciju. Dijalektički voluntaristi imaju povjerenja u volju naroda do te mjere da svaki od dotičnih pojmova promišljaju kroz onaj drugi: ‘volju’ kroz udruživanje, promišljanje i nastojanje, a ‘narod’ kroz izvršavanje kolektivnog htijenja.
Pretvorba rada u volju
Dolazak volje naroda kao aktera na političku pozornicu tijekom 18. stoljeća bio je sam po sebi revolucionarni događaj, a tako ga je doživio i sâm narod. Braniti racionalnu i kolektivnu volju naroda kao izvor političkog autoriteta i moći značilo je odbaciti alternativne koncepcije politike utemeljene na pretpostavkama međusobnog isključivanja društva i volje (politika određena prirodnom, povijesnom ili ekonomskom nužnošću), ili prvenstva neke druge volje (Božje volje, volje Božjih predstavnika na zemlji, ili njegova polusekularnog ekvivalenta: volje elite koja ima pravo vladati na temelju svojih akumuliranih privilegija i sposobnosti). Ako francuske i haićanske revolucije kasnog 18. stoljeća ostaju dva najpresudnija politička događaja modernog doba, to nije zato što su potvrdili liberalne slobode kojima se danas toliko lako (jer je u pitanju neravnomjerno) odaje počast. Što se tiče Američke revolucije, Robespierre je brzo uvidio da je ista ‘bila utemeljena na aristokraciji bogatih’. Ono što jest i ostaje revolucionarno u Francuskoj 1789-94. i Haitiju 1791-1803. direktna je mobilizacija naroda da zahtijeva ova univerzalna prava i slobode, u izravnom sukobu s najmoćnijim interesnim grupama Versaillesa, invazije Tuileriesa, Rujanskog pokolja, progona žirondinaca, nebrojenih sukoba s ‘neprijateljima naroda’ diljem zemlje: ovo su promišljene intervencije koje su definirale i tijek Francuske revolucije, i neprestanu kontrarevoluciju koju je prouzročila. Haićanski revolucionari otišli su korak dalje i nametnuli, prvi put, trenutačnu i bezuvjetnu primjenu načela koje je inspiriralo radikalno prosvjetiteljstvo u cijelosti: potvrđivanje prirodnih, neotuđivih prava svih ljudskih bića. Kampanja ponovne uspostave mira u narodu odvija se na različite načine i na različitim mjestima sve otad.
Volja, kako napominje Badiou, u osnovi je borbeni proces. Mirotvorno shvaćanje dobrovoljnog čina ne može postojati. Shvaćen kao stvarni pokret koji ukida postojeće stanje stvari, komunizam, mogli bismo reći, pospješuje pretvorbu rada u volju
Događaji iz 1789-94., i mobilizacija naroda koja ih je omogućila, nastavili su biti okosnicom našega temeljnog političkog izbora – između ovlaštenja ili onemoćalosti volje naroda. U Robespierreovoj Francuskoj ‘postoje samo dvije stranke: narod i njegovi neprijatelji’, i ‘tko nije za narod, protiv naroda je’. Usprkos dobro znanim ograničenjima njegova vlastitog populizma, Thomas Jefferson pronašao je sličnu osobinu na djelu u svakoj političkoj strukturi: postoje ‘oni koji se boje i ne vjeruju narodu, i žele im oteti svu moć i predati je u ruke viših klasa’, i postoje ‘oni koji se identificiraju s narodom, imaju povjerenja u njega’ i smatraju ga ‘najsigurnijim mjestom pohrane svojih vlastitih prava’. Usprkos svemu što se promijenilo u tijeku posljednjih dvjesto godina, alternativa ostaje uglavnom ista: ili inzistiranje na prvenstvu narodnog samo-određenja, ili pretpostavka da je narod preprimitivan, previše barbarski ili predjetinjast da bi bio sposoban primjenjivati racionalnu i razboritu volju.
Različite verzije ovog izbora preuzele su vodstvo svaki put kada bi se pojavila prilika za sukob sa sistemom dominacije koji strukturira određenu situaciju. Volja, kako Badiou napominje, u osnovi je ‘borbeni’ proces. ‘Mirotvorno shvaćanje dobrovoljnog čina ne može postojati’ (Badiou). Haiti, Bolivija, Palestina i Ekvador neka su od mjesta gdje je posljednjih godina narodu, usprkos znatnoj opoziciji, uspjelo oblikovati i do određene mjere nametnuti svoju volju kako bi promijenili situaciju koja ih tišti. Reakcije na takav namet bile su sklone slijediti termidorski model. Mješavina starih i novih kontrarevolucionarnih strategija kriminalizacije, podjele, a potom postupnog raspadanja volje naroda – kako bi se narod vratilo u njegovo ‘normalno’ stanje raspršenog i pasivnog stada – po svoj će prilici definirati teren oslobodilačke borbe za budućnost koju je moguće predvidjeti.
Povjerenje u volju naroda
U europskom kontekstu, filozofsko izražavanje povjerenja u volju naroda datira iz vremena Rousseaua, i razvija se u različitim smjerovima preko Kanta, Fichtea, Hegela i Marxa. Tijekom ove putanje kategorija se naroda razvija od anakronističke idealizacije male homogene zajednice u smjeru anticipacije čovječanstva kao cjeline. Što se više približava globalnoj univerzalnosti, to teže postaje, naravno, pojmiti narod pomoću naivno neposredne ili samo-ostvarujuće predodžbe volje. Kantova apstraktna univerzalizacija radi pregrubu razliku između nastojanja volje i njezine realizacije; Hegel odlazi predaleko u drugom smjeru.
Pretpostavit ću ovdje da je najplodniji način da se započne razmišljati o dijalektičkom voluntarizmu koji bi se na koncu mogao približiti gledištima i Kanta i Hegela – započeti s povratkom Rousseauu i njegovim jakobinskim sljedbenicima, odnosno ponajprije Robespierreu i Saint-Justu, uz dodatak aktualnijih intervencija koje bi se ugrubo moglo opisati neojakobinskim terminima. Rousseauova koncepcija opće volje ostat će najvažniji doprinos logici koja je na djelu u dijalektičkom voluntarizmu. No za razliku od Rousseaua ili Hegela, moja pozornost ovdje nije usmjerena na narod shvaćen kao društveno ili etički integriranu jedinicu, onu koja svoj prirodni horizont nalazi u državi-naciji, koliko na narod koji sudjeluje u aktivnoj voljnosti za općom voljom kao takvom. Takva je volja na djelu u mobilizaciji svake oslobodilačke kolektivne sile – nacionalne borbe za oslobođenje, pokreta za socijalnu pravdu, ovlaštenja političkog ili ekonomskog udruženja, i tako dalje. ‘Narod’ o kojemu se ovdje radi naprosto je onaj koji, u bilo kojoj situaciji, brani i podupire sveopći (i stoga posve uključiv i ravnopravan) interes nad bilo kojim diobenim ili isključivim interesom.
Jaz koji razdvaja marksističku od jakobinske koncepcije političke akcije dovoljno je očit, i u prvom redu dijalektički voluntarizam može naučiti više od potonje nego od prethodne. Ipak, ono što je najbitnije kod Marxa nije ‘neminovan’ ili nehotičan proces gdje se može doimati kako kapitalizam sam sebi kopa grob, nego prije svega način na koji priprema teren na kojemu se mogu pojaviti uporni kopači. ‘Oslobođenje radničke klase’, propisuje dobro poznata prva rečenica pravila koja je Marx sastavio za Prvu Internacionalu, ‘mora izvojevati sama radnička klasa’. Čak je i Marxov najviše nedobrovoljni posao najbolje opisati kao nastojanje da se pokaže ‘kako se volja za smjenom kapitalizma može razviti u uspješnu preobražujuću (revolucionarnu) aktivnost’, ili kao ‘napor ne samo da se izgradi Povijest nego i da je se drži u šakama, i praktično i teoretski’. (Sličan argument, kako Adrian Johnston, Tracy McNulty i nekolicina drugih upozoravaju, može se izvesti u vezi s Freudom i Lacanom.) Koncentracija kapitala i pojačanje eksploatacije i bijede koje ga prate ne dovode do automatskog kolapsa kapitalizma nego do porasta u veličini, učestalosti i intenzitetu ‘revolta radničke klase’. Ta će klasa, kako su predvidjeli pripadnici Pariške komune, obaviti razborit posao ‘izvlaštenja izvlaštenika’. Jednom kada odnese pobjedu, ta će ista klasa nadzirati uspostavu načina proizvodnje obilježenu prije svega prevlašću autonomije, vještina i slobode. Nanovo ‘udruženi proizvođači racionalno [će] zakonski urediti svoju razmjenu s prirodom i podložiti je svojoj općoj kontroli, umjesto da ona vlada njima kao putem neke nevidljive moći’. Oni će na taj način omogućiti potvrdu ljudske kreativnosti i ‘energije [kao] cilja samog po sebi’. Shvaćen kao stvarni pokret koji ukida postojeće stanje stvari, komunizam, mogli bismo reći, pospješuje pretvorbu rada u volju.
U filozofskim krugovima, voluntarizam je postao jedva nešto više od zlouporabljenog izraza, i to impresivno nestalnog: ovisno o kontekstu, on može evocirati idealizam, nazadnjaštvo, vitalizam, infantilno ljevičarstvo, fašizam, malograđanski narcizam, neokonzervativnu agresiju, pučko-psihološke iluzije…
Ujedinjeni narod i pluralnost sudionika
Optimizam koji obilježava takav pristup još je uvijek izražen kod Gramscija (koji pokušava staviti ‘volju’, u krajnjoj analizi izjednačenu sa stvarnom ili političkom aktivnošću, u temelje filozofije) te u ranim radovima Lukácsa (za kojega ‘odluka’, ‘subjektivna volja’ i ‘slobodna akcija’ imaju stratešku prednost nad prividnim ‘činjenicama’ situacije). Usporedivi prioriteti također usmjeravaju političke spise još nekolicine suvremenih filozofa, kao što su Sartre, De Beauvoir i Badiou. Kada očite razlike stavimo na stranu, ono što ovi filozofi imaju zajedničko naglasak je na ostvarivom prvenstvu samo-određenja i samo-oslobođenja. Koliko god ograničena bila tvoja situacija, još si uvijek slobodan, kako je Sartre volio reći, ‘stvoriti nešto od onoga što je stvoreno od tebe’.
Sve u svemu, ipak, teško je zamisliti kanonski pojam koji je bez manje oklijevanja osuđen u suvremenoj ‘zapadnoj’ filozofiji nego što je to pojam volje, a da i ne spominjemo opću volju koja je u ogromnoj mjeri osuđena kao preteča tiranije i totalitarnog terora. U filozofskim krugovima, voluntarizam je postao jedva nešto više od zlouporabljenog izraza, i to impresivno nestalnog: ovisno o kontekstu, on može evocirati idealizam, nazadnjaštvo, vitalizam, infantilno ljevičarstvo, fašizam, malograđanski narcizam, neokonzervativnu agresiju, pučko-psihološke iluzije… Od svih sposobnosti odnosno svojstava onoga ljudskog subjekta koji je bio istisnut iz centra postsartreovskih preokupacija, nijedna nije bila odlučnije prognana nego njegovo svjesno htijenje. Strukturalistički i poststrukturalistički mislioci u cijelosti su protjerali htijenje i namjeru do sfere obmanjujuće, imaginarne ili humanistički-ideološke pogrešne spoznaje [miscognition, la méconnaissance]. Radije nego da ispitaju načine na koje bi politička odlučnost mogla ovisiti o kolektivnom samo-određenju subjekta, suvremena filozofija i kulturalna teorija težile su privilegiranju raznih oblika neodređenosti (međuprostorno, hibridno, ambivalentno, simulirajuće, neizvjesno, kaotično…) ili hiperodlučnosti (‘neograničena’ etička obveza, božanska transcendencija, nesvjesni nagon, traumatsko potiskivanje, strojna automatizacija…). Navodno zastario pojam ujedinjenog naroda [pueblo unido] zamijenila je razlikovnija i više snishodljiva pluralnost sudionika – fleksibilni identiteti, premostive povijesti, improvizirane organizacije, raspršene mreže, ‘vitalne’ svjetine, polivalentni sazivi, i tako dalje.
Peter Hallward je kanadski politički filozof. Predaje u Centru za istraživanje moderne evropske filozofije pri Univerzitetu Kingston u Londonu. Najpoznatiji je po svojim radovima o filozofima Alainu Badiouu i Gillesu Deleuzeu. Publicirao je i djela o postkolonijalizmu i suvremenom Haitiju. (Preneseno iz časopisa ‘Up & Underground’, br. 19-20, 2011., s engleskoga prevela: Vlasta Paulić. Izabrao i uredio: Srećko Pulig) 2) Uključujuća opća volja 3) Povjerenje u narod 4) Narod ima samo put pobjede
