Maria Črnac Rocco, pročelnica ureda Gradskog vijeća i gradonačelnika Rovinja, obratila se Novostima u povodu teksta ‘Grad Rovinj preveo 500 dokumenata na talijanski, iako to nisu bili dužni’ autora Nenada Jovanovića, koji je 4. ožujka 2020. objavljen na portalu Novosti. Njeno reagiranje prenosimo u cijelosti:

‘U samom naslovu, kao i dalje u tekstu, navodite da prijevodi na talijanski jezik te ravnopravno korištenje jezika i pisma talijanske nacionalne zajednice u gradu Rovinju-Rovigno i drugima te Istarskoj županiji općenito nisu zakonska obaveza, što je netočno. Žalosti činjenica nepoznavanja materije manjinskih prava od strane novinara lista/portala jedne nacionalne manjine. Takvo neznanje si manjine i njezini novinari/predstavnici ne smiju dozvoliti. Nadamo se također da novinareve izjave i urednički naslov nisu namjerne manipulacije sa ciljem nanošenja štete jednoj drugoj manjini u Republici Hrvatskoj i onima koji poštuju njezina prava.

Naime, ne samo da je ravnopravno korištenje jezika i pisma talijanske nacionalne zajednice u Istarskoj županiji i određenim gradovima zakonska obaveza, već ona proizlazi i iz međunarodnih ugovora, koji su iznad zakona.

Konkretno, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, predviđa stjecanje određenih prava nacionalnim manjinama na temelju visokog postotka njezine prisutnosti na određenom teritoriju, ali i na temelju stečenih prava i međunarodnih ugovora koji, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, čine dio unutarnjeg pravnog poretka naše države.

Talijanska nacionalna manjina je u Istri (i određenim drugim dijelovima Hrvatske) autohtona. To drugim riječima znači da je talijanska komponenta uvijek živjela i postojala na tim teritorijima, kao što je talijanski tijekom svih različitih vladavina koje su se izmjenjivale na području Istre do kraja Drugog svjetskog rata, bio službeni jezik (za vrijeme Mletačke Republike, Austrijske kraljevine, Napoleonove vladavine, Austro-ugarske Monarhije i naravno Kraljevine Italije). Nakon Drugog svjetskoga rata Istra je pripojena SR Sloveniji i SR Hrvatskoj odnosno FNR Jugoslaviji, a pozicija talijanske nacionalne zajednice – koja je slijedom tužnih poslijeratnih okolnosti u značajnom dijelu Istre postala manjina – bila je predmet razmatranja i osiguranja prava niza međunarodnih sporazuma. To su konkretno:

1. Mirovni sporazum potpisan u Parizu 1947.,

2. Memorandum razumijevanja između vlade Italije, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Jugoslavije potpisanog u Londonu 1954.,

3. Sporazum između Republike Italije i SFR Jugoslavije potpisanog u Osimu 1975.,

4. Memorandum o razumijevanju između Hrvatske, Italije i Slovenije o zaštiti talijanske manjine u Hrvatskoj i Sloveniji, potpisanog 1992. u Rimu te

5. Sporazum Republike Italije i Republike Hrvatske vezano za prava manjina potpisanog u Zagrebu 1996.

Iz svega navedenoga proizlazi da je ravnopravna uporaba hrvatskog i talijanskog jezika u Istarskoj županiji te određenom broju gradova i općina u Istri svakako zakonska obaveza, koje za većinu Istrana predstavlja i moralnu dužnost te civilizacijski doseg kojim se ponosimo. Dvojezičnost se u Istri ne živi samo u prevedenim službenim dokumentima, ona se živi u obiteljima, na ulici, u svakodnevnoj komunikaciji, u tradiciji i običajima. Dvojezičnost je u Istri prirodna, spontana i upravo je kao takvu doživljavamo kao prednost i bogatstvo.’