Velika većina građana Vukovara - njih više od 80 posto - nezadovoljna je političkom situacijom u gradu, odnosno lokalnu vlast doživljava "neodgovornom i pristranom". Pri tome je 36,6 posto građana "potpuno nezadovoljno", a ostatak "uglavnom". Među potpuno ili uglavnom nezadovoljnima su doslovce skoro svi vukovarski Srbi, ali i gotovo 70 posto tamošnjih Hrvata. S druge strane, "uglavnom zadovoljno" je 2,7 posto Srba i 29,7 posto Hrvata. Većina Vukovaraca duboko je nezadovoljna činjenicom da je njihov grad u nacionalnom pamćenju "zamrznut" u ulozi žrtve i grada-heroja te su spremni na pomirenje. Vukovarski Srbi više vjeruju svojim susjedima Hrvatima no što ti Hrvati vjeruju njima, ali obje skupine više povjerenja imaju jedna u drugu, no što vjeruju lokalnim i nacionalnim vlastima. Svi Vukovarci kao najveće probleme prije svega ističu odlazak mladih, a potom manjak radnih mjesta. Na trećem mjestu su podijeljenost djece u školama i opća nacionalna podijeljenost, loša politička situacija i korupcija, kao i nedostatak inicijative građana, nasilje među mladima i nedostatak kulturne ponude za mlade. Znatna razlika postoji po pitanju percepcije diskriminacije Srba: većina pripadnika srpske zajednice – ali i većina pripadnika drugih manjina – smatra da ona postoji "u određenoj mjeri", dok većina Hrvata smatra da je diskriminacija prisutna tek "u manjoj mjeri". Vukovarci smatraju da grad na Dunavu ima mnogo potencijala za razvoj, ali prednosti Vukovara po pitanjima sportske, obrazovne i druge ponude više doživljavaju tamošnji Hrvati no Srbi. Mimo izgradnje infrastrukture, građani ne vide veliko poboljšanje ulaskom zemlje u Europsku uniju niti gaje velike nade da će se situacija za pet godina bitno popraviti - mladi još i manje no stariji. Indikativno, Srbi su u pravilo bitno pesimističniji od Hrvata. Po pitanju prilika za mlade, recimo, boljitak tako očekuje 40,6 posto Hrvata i svega 21,6 posto Srba.

Lokalna vlast funkcionira na međunacionalnoj podjeli i potenciranju slike Vukovara kao žrtve, i to isključivo hrvatske, kaže jedan od autora istraživanja Nebojša Blanuša

Ovo su najvažniji rezultati istraživanja naslovljenog "Grad zarobljen politikom: Kako građani Vukovara vide svoj grad danas?", koje je financirala i objavila Zaklada Friedrich Ebert. Istraživanje su tijekom prosinca 2020. proveli Dinka Čorkalo Biruški, profesorica socijalne psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Iva Kapović, asistentica socijalne psihologije s istog fakulteta, te Nebojša Blanuša, profesor političke psihologije Fakulteta političkih znanosti. U ispitivanju je o 38 pitanja telefonski anketirano 372 Vukovaraca, a nacionalni sastav ispitanika približno odgovara rezultatima popisa stanovništva iz 2011. kada je u gradu bilo 57,37 posto Hrvata, 34,87 posto Srba i 7,76 posto pripadnika ostalih manjina. U kvalitativnom dijelu istraživanja su s 23 građana vođeni 90-minutni razgovori. Odgovori upućuju na nekoliko važnih zaključaka. Osim snažnog nezadovoljstva građana, ističe se i činjenica da je većina Vukovaraca svih nacionalnosti – oni koji spadaju u tih 80 posto nezadovoljnih – daleko spremnija na pomirenje i prevladavanje prošlosti no što to dopuštaju političke elite, i to kako lokalne, predvođene gradonačelnikom Ivanom Penavom, tako i nacionalne. Grupa hrvatskih građana u istraživanju je izrazila stav da njima "mediji i politika manipuliraju, osobito u vrijeme obljetnica"; grupa Vukovaraca iz srpske zajednice ističe da se "doživljavaju kao taoc prošlosti", umjesto da žive u sadašnjosti.

- Rezultati nisu iznenađujući, svi navedeni problemi mogli su se odavno anticipirati. Golema je pogreška napravljena 2001. kada je proglašen kraj mirne reintegracije. Formalno-pravni dio jest završen, no stvarni problemi traju i nagomilavaju se. Lokalna vlast funkcionira na međunacionalnoj podjeli i potenciranju slike Vukovara kao žrtve, i to isključivo hrvatske. Riječ je o monolitnom političkom mitu koji se simbolički ogleda i u totemu vodotornja. Umjesto da je obnovljen u pravom smislu riječi, ovakav (obnova je izvršena tako da su vidljiva ratna razaranja, op. a.) svih treba podsjećati na prošle strahote i to, kako političari s desnog spektra vole govoriti, "u vječnosti". To je suprotno od onog što je Vukovaru potrebno - ističe Blanuša za Novosti.

Spomenuti narativ nije "izmislila" lokalna vlast, nego je riječ o službenoj nacionalnoj matrici još od početka devedesetih, kojom je Vukovaru dodijeljeno simboličko mjesto unutar nacionalne religije, ali takva uloga nema nikakve veze sa stvarnim potrebama živog grada.

Mladi Vukovarci žive drugačije nego mladi u drugim krajevima Hrvatske. Nose teret nacionalne podijeljenosti i visoke socijalne kontrole vlastitih prijateljskih i intimnih veza, ističe Dinka Čorkalo Biruški

- Umjesto deemocionalizacije, relaksacije i poštivanja svih žrtava, na djelu je sakralizacija političkog pamćenja. Svaka obljetnica pada Vukovara među građane unosi napetost i nemir, a takav mit je, povrh svega, neodgovoran. Najlakše je biti žrtva, jer tada ne morate učiniti ništa, nego očekujete da vam se drugi ili poklone ili uklone. Naši rezultati pokazuju da je Vukovarcima dosta te zamrznute slike u javnosti, pa i u medijima, koji grad prikazuju samo u kontekstu međunacionalnih incidenata - dodaje politolog.

Istraživanje navodi kako među trećinom Hrvata zadovoljnih – doduše, samo relativno - postojećim stanjem u Vukovaru dominiraju stariji konzervativni građani, koji ujedno iskazuju i najveće nepovjerenje prema Srbima. Pretpostavlja se da oni čine "jezgro pristaša lokalne vlasti i njene politike temeljene na nacionalističkoj ideologiji". Riječ je o građanima koji diskriminaciju Srba ne percipiraju ili se prave da je ne vide - ili, štoviše, misle da je takvo stanje pravedno i ispravno. Među ekstremnijim građanima mogu se čuti i stavovi da je šteta što Vukovar nije vojno oslobođen, nego je mirno reintegriran.

- Čini se da je to puzajuća strategija s ciljem da se što veći broj Srba obeshrabri i ode. Međutim, iz Vukovara odlaze i mladi Hrvati. Njima je takva situacija neprihvatljiva i ne žele da njihova djeca odrastaju u takvoj atmosferi. Sablast prošlosti sada se već prenijela na čitave nove generacije. Ne bi tu isključio ni odgovornost SDSS-a, koji je u ime održavanja kulturalnog identiteta – što vukovarskim Srbima jest potrebno – propustio uočiti potrebu za integriranim životom. Sada postoji suživot, a to znači paralelan život dvije najveće etničke zajednice u Vukovaru. To je sasvim suprotno od prijeratnog Vukovara, ali i od grada kakvog bi većina građana htjela - ističe Blanuša.

Dinka Čorkalo Biruški (Foto: Igor Kralj/PIXSELL)

Istraživanje se opsežno bavi problemom odvojenog obrazovanja. Učenici iz srpske zajednice u Vukovaru se od 1998. školuju na srpskom jeziku u odvojenim školama, odnosno odvojenim razredima, a podjela započinje već u vrtićima. Na taj se odabir srpske zajednice – proglašavajući to namjernom segregacijom – naročito obrušava lokalna vlast, međutim, istraživanje jest utvrdilo duboko štetne posljedice ovakvog modela. "Nacionalna podijeljenost djece (i) u školi dodatno im onemogućuje da budu u kontaktu jedni s drugima i stvaraju uobičajene vršnjačke veze i prijateljstva", stoji u publikaciji. Prema ispitivanju, danas se 40,3 posto Hrvata i 53 posto Srba uglavnom ili u potpunosti slaže da model školovanja "A" – odnosno, odvojene škole – predstavlja najbolji način da djeca nauče jezik i kulturu vlastitog naroda. Međutim, ako ih se pita za mišljenje o modelu "B" – što znači da djeca idu u zajedničke razrede, ali pripadnici manjina "nacionalne" predmete uče odvojeno – 79,6 posto Hrvata i 73,2 posto Srba se uglavnom ili u potpunosti slaže da je to najbolji način. Što se tiče modela "C" – manjine slušaju nastavu na hrvatskom, ali imaju pravo na dodatno obrazovanje iz materinskog jezika i kulture – s tezom da je taj program najbolji slaže se 96,2 posto Hrvata, 78,5 posto Srba i 94,7 posto ostalih.

- Mladi Vukovarci žive drugačije nego mladi u drugim krajevima Hrvatske. Nose teret nacionalne podijeljenosti i visoke socijalne kontrole vlastitih prijateljskih i intimnih veza. Već je u našim istraživanjima od 2001. do 2011. ustanovljen trend podijeljenosti – a takvu je podijeljenost i većinska i manjinska politika podržavala – te je podijeljenost danas, nakon nekoliko desetljeća razvoja, potpuno normalizirana. Posljedica je da mladi Hrvati i Srbi jedni druge više ne trebaju. Naša istraživanja iz 2019. potvrđuju da su prijateljski krugovi vukovarskih osnovno i srednjoškolaca visoko monoetnički, za razliku od drugih sredina u kojima se manjine također školuju po programu "A". Djeca rođena 1991. danas su odrasli ljudi i podijeljenost je jedini realitet koji poznaju, pa ne čudi da su mlađe generacije više podijeljene od starijih. Apsolutno se u obzir mora uzeti potreba njegovanja identiteta, ali ključna je i potreba djeteta da odrasta u integriranoj zajednici - kaže Čorkalo Biruški za Novosti.

Ističe da građani podijeljenost jasno identificiraju kao veliki problem, čak i u nevladinom sektoru. Takvo stanje i atmosfera u Vukovaru uvelike su zabrinjavajući i doprinose iseljavanju. Vukovar je 2011. prema popisu imao 27.533 stanovnika, a Državni statistički zavod je 2019. procijenio da u gradu živi samo 22.400 građana. Za usporedbu, prije rata Vukovar je imao 44.639 stanovnika. Aktualna gradska vlast nije samo utemeljena na sustavnoj proizvodnji destruktivnih podjela među stanovništvom i njihovom eksploatacijom kao svojim najvidljivijim sadržajem, nego je od samih građana i otuđena. Premda dvije trećine građana smatra da nevladine organizacije značajno pridonose razvoju grada, isto toliko drži da takve inicijative gradska vlast ne podupire, a Blanuša ističe da je razlog strah od participiranja građana u vlasti. Što se povjerenja tiče, i Hrvati i Srbi i ostali najviše vjeruju svojim prijateljima, susjedima, nastavnicima i lokalnim udrugama, dok najmanje vjeruju u pravosuđe, Sabor, Vladu, medije i lokalnu vlast. Iako vukovarski Srbi imaju bitno više povjerenja u susjede Hrvate nego što ti Hrvati vjeruju njima, na direktno pitanje vukovarski su Hrvati u prosjeku više povjerenja iskazali u vukovarske Srbe, nego li u nabrojene institucije: štoviše, i strancima vjeruju više nego tim institucijama.

Nebojša Blanuša (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)

- Rezultati o povjerenju tipični su za fragmentiranu zajednicu. U svim takvim zajednicama ljudi više vjeruju onima koje neposredno poznaju, a ne institucijama. Hrvatska općenito ima kroničan problem vrlo niskog povjerenja u institucije, što pokazuje i nedavno istraživanje naše istraživačke grupe na temu oporavka društva od posljedica pandemije koronavirusa. Na lokalnoj razini, gdje politiku vode "lokalni šerifi", to je nepovjerenje još i istaknutije. Dojam je da se vlast u Vukovaru ne bavi stvarnim potrebama građana. Što se većeg povjerenja Srba u Hrvate no obratno tiče, razlog je dijelom još uvijek prisutan ratni narativ, a dijelom obrazac prepoznatljiv u manjinsko-većinskim odnosima statusa i moći - dodaje Čorkalo Biruški.

Međutim, podatak o djelomično ipak očuvanom (ili nanovo izgrađenom) međusobnom povjerenju etničkih grupa sadrži i čvrst razlog za optimizam, kao što i duboko nezadovoljstvo aktualnim stanjem daje naslutiti da destruktivne politike u Vukovaru ne moraju nužno još dugo trajati. Jasno je da je većina Vukovaraca politički zrelija, otvorenija, svjesnija stvarnih problema, kao i spremnija na pomirenje i zajednički život no što su to lokalne političke elite.

- Činjenica da Hrvati i Srbi više vjeruju jedni drugima nego što zajednički vjeruju lokalnim i nacionalnim politikama predstavlja mogući temelj izgradnje funkcionalne zajednice, koja bi se intenzivnije razvijala kad bi postojala ujedinjujuća vlast. Rezultati istraživanja pokazuju da su građani umorni od bavljenja prošlošću i da su spremni za drugačije politike. Vrlo jasno artikuliraju da im se podijeljenost ne sviđa i da je žele prevladati. Velika je odgovornost ne samo civilnog društva, koje i samo mora prevladati podijeljenost, nego i svakog građanina da izađe na lokalne izbore i povjerenje pokloni onima koji će dugoročno primjenjivati drugačije politike - zaključuje psihologinja.

Blanuša, pak, ističe da, dok veliko nezadovoljstvo predstavljaju prvi uvjet mobilizacije koja bi težila promjeni, velika prepreka je to što nije ispunjen i drugi uvjet –percepcija da je promjena moguća.

- Više od 70 posto kontaktiranih građana odbilo je sudjelovati u našem istraživanju. Većina smatra da je njihovo mišljenje irelevantno i da ih se ništa ne pita, što pokazuje razinu beznađa i osjećaja da se ništa ne može učiniti. Gotovo sve lokalne političke opcije i dalje inzistiraju na žrtvoslovnoj matrici. Svaki gradonačelnički kandidat mora barem neizravno biti povezan s Domovinskim ratom, a takav je i kandidat SDP-a. Politička konstelacija obje etničke zajednice drži zarobljene i međusobno distancirane. Čini mi se da se stvari neće promijeniti dok ne budemo imali političku opciju koja će udružiti mlade različitih nacionalnosti i odbiti suučesništvo u dosadašnjem obliku političkog legitimiranja - ističe politolog.