Prošloga tjedna Slaven Letica podijelio je s čitateljima Večernjeg lista strašnu spoznaju. Nerado priznajući sebi, a kamoli ‘na loše, opasne i zle vijesti odavno otupjeloj javnosti’, otkrio je ‘da mi Hrvati već vrlo dugo ne volimo, da ne kažem mrzimo i preziremo: sebe same, vlastiti rod, narod, državu, naciju, domovinu, neki i rodni grad, selo, zavičaj’.
‘Mi’, naime, bolujemo od oikofobije ili domomrzja, ‘bolesti’ s nizom vrsti i nijansi strahova i paranoja koje opsjedaju čovjeka u domu, ali i domovini. Mnogi od nas, veli Letica, baštine strah od odvratnih žohara, nezaposlene djece, nasilnoga muža i iznenada rodno osviještene žene. Ipak, najgore je kad se taj strah pretvara u ravnodušje i depresiju, a katkad u samouništavajući prijezir, pa i gorljivu mržnju. Iako ‘mi’ Hrvati usmjeravamo mržnju sami na sebe, najgore se odnosimo prema Republici Hrvatskoj. Domomrzju skloni pojedinci ‘najviše trolaju i hejtaju, potpuno nedužnu, hrvatsku državu’.
U tome, piše, prednjače liberalni umnici i avangardni ‘umjetnici’ tipa Olivera Frljića, koji se svakodnevno natječu u izražavanju domomrzja, oikofobije. Primjer je i ‘nekada velik novinar, erudit, kulturni inovator i pisac I. M.’ (Igor Mandić, op.a.), koji sipa mračne plodove vlastitog domomrzja kad god se pojavi u javnosti. Oikofobijom je zaražena i ‘bivša dječja pravobraniteljica I. M. K.’ (Ivana Milas Klarić, op.a.), zato što je javno poručila djeci: ‘Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira!’
Nisu, međutim, samo pojedinci zaraženi. Pozivajući se na Rogera Vernona Scrutona, ‘tradicionalnog britanskog konzervativca plemićkih manira i titule (Sir)’ koji je popularizirao spomenutu kovanicu, Letica ističe da je od bolesti domomrzja, kojoj je nadjenuo hrvatsku inačicu imena, ‘oboljela cijela politički ‘superkorektna’ liberalna akademska, politička i medijska elita, koja je svu svoju umnu energija uložila u vojevanje za prava manjina i ‘drugih’, istodobno zanemarujući i ismijavajući prava i slobode većine’.
Dok se domomrzje nesmiljenom brzinom razmnožava u političkom govoru, medijima, ali i u svakodnevnom govoru, a dobar dio ljudi daje petama vjetra i napušta domovinu, Letica upozorava da nitko ništa ne poduzima.
‘Zar je onda čudno što je epidemija domomrzja/oikofobije dobila zastrašujuće razmjere?’ pita se Letica, najavljujući novi esej u kojem će dati odgovor na pitanje ‘može li se i kako – na dugi rok ili nekom šok-terapijom – spriječiti daljnje širenje domomrzja (oikofobije), pa i liječiti domomrzje (oikofobiju), koje lako može prerasti u nacionalni mazohizam i nihilizam’.
Dok iščekujemo nastavak, valja primijetiti da smo konačno, nakon 25 godina dvojbi, dobili potvrdu raširenih sumnji o razlozima zašto su Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić ili Rada Iveković u žurbi napustile Hrvatsku: početkom devedesetih dobile su težak oblik domomrzja na mozgu. Dale su petama vjetra zbog ‘samouništavajućeg prijezira, pa i gorljive mržnje’ prema samima sebi, a ponajviše prema ‘potpuno nedužnoj, hrvatskoj državi’.
Ovom dijagnozom ujedno je demantirana priča da su pobjegle glavom bez obzira zato što ih je na to prisilio anonimni ‘trol i hejter’ šireći pod pseudonimom ‘Globusov investigativni tim’ ‘loše, opasne i zle vijesti’ u tekstu ‘Hrvatske feministice siluju Hrvatsku’, zbog straha od ‘rodno osviještenih žena’. Domomrzje kao znanstvena teorija jednostavno ne dozvoljava takav zaključak. Upravo suprotno, ‘Globusovom investigativnom timu’ treba odati priznanje zato što je nakon dijagnosticiranja bolesti prionuo ‘šok-terapiji’ i spriječio prvi nalet epidemije domomrzja, gotovo četvrt stoljeća prije nego što je o njoj pisao čuveni sociolog. Da nepoznat netko nije konstatirao kako ‘vještice iz Rija’ mrze Hrvatsku, imaju srpske muževe isključivo zbog srpskog porijekla, dok su im članovi obitelji ‘velikosrbijanci’, a one same fizički gadne, tko zna kamo bi nas doveo taj slučaj.
Anonimni trol koji je potpisao taj Globusov tekst u međuvremenu je dobio ime. Zove se Slaven Letica, ugledni je intelektualac i umnik, i ovih dana razvija teoriju kojom od vlastitih karijernih opačina stvara opći princip. Zahvaljujući domomrzju, maskirani bandit koji je, skriven iza ‘investigativnog tima’, huškao na nepoćudne pojedince, skinuo je kukuljicu i sada štanca potjernice s vlastitim licem u zaglavlju. I dalje je, dakako, stiješnjen u kolektivnom ‘mi’, ali ovaj put pod punim imenom u jednom od najtiražnijih listova u Hrvatskoj svoje šovenske tlapnje pretvara u tuđe zdravstvene probleme.
Iako, dakle, razlika nema, razlike su ogromne. Jer više nije riječ o najsirovijem huškanju, nego o znanstvenoj teoriji; ne radi se o fašistoidnoj harangi, nego o potrazi za lijekom koji će suzbiti pandemiju u javnom prostoru. Ako pak netko na ulici šakama i slinom dočeka Frljića, I. M.-a ili I. M. A., pod obrazloženjem da samo doprinosi tamanjenju ljute domomrzne boleštine, cijenjeni autor će zasigurno kazati da ga se krivo shvatilo. Tko bi normalan, pobogu, pronašao mržnju i netrpeljivost u tezi da se nacionalno tkivo treba očistiti od ‘liberalne akademske, političke i medijske elite’, ‘iznenada rodno osviještenih žena’, mržnje prema ‘potpuno nedužnoj, hrvatskoj državi’ i drugih simptoma domomrzja?
Mnogi će sada reći da je potonji scenarij nemoguć, jer odavno nitko ozbiljno ne shvaća Leticu i njegove imbecilne teze. I taj bi zaključak bio pravilan. Zašto se onda zamaramo njegovim pisanijama? Zato što je Letica posljednja četiri desetljeća nepogrešiva mjerna jedinica društvenih stremljenja, vječno spreman na ‘stručno’ legitimiranje najnižih strasti većinskog (političkog) raspoloženja. To što prilikom pretrčavanja iz jedne u drugu ideologiju njegove ‘teorije’ podrazumijevaju redovne cikluse intelektualnog samoponištavanja od manjeg je značaja – puno je bitniji njihov društveni kontekst. Mogao je, dakle, umjesto njega u ovom tekstu završiti netko drugi, poput gotovo cijele vrhuške HDZ-a, svakog gosta Bujice ili polovice Vijeća za suočavanja s posljedicama nedemokratskih režima, ali njega smo izdvojili zbog najbestidnije apologije ambijenta u kojem se posljednjih nekoliko godina ‘mrzitelji svega hrvatskog’ svakodnevno razvlače po javnom prostoru, od HRT-a do kolumni Milana Ivkošića u Večernjem listu. Ne čudi stoga ni angažman u zagrebačkom dnevniku – ipak je to prvoklasna roba na tržištu i svojevrsna tradicija Večernjaka. Iako danas tamo pišu i autori liberalne provenijencije, desetljećima se zna što je core business. Devedesetih su kao državne novine čerečili nedovoljno domoljubne individue u ime Domovine, a danas kao dio multinacionalne korporacije rade na komodifikaciji nacionalizma.
Dan nakon Letičinog ‘eseja’, u Večernjem je primjerice objavljena anketa pod naslovom ‘Domomrzje se nezaustavljivo širi: je li previše mržnje i omalovažavanja?’ Iako urednički naslov ne ostavlja mjesta dvojbi, odgovor su potražili od ljudi iz javnog života i estrade, pa i liberala, kako bi valjda dali širi društveni legitimitet jednoj notornoj svinjariji. Nije pritom previše bitno što ih je taj dio ispitanika poslao dođavola; pravi rezultati viđeni su na dnu (stranice) internetskog portala, među redovnim čitateljima ovog medija. Tamo gdje se Letičina naklapanja o domomrzju pretvaraju u nesputanu mržnju.
