Dijelu hrvatske javnosti ime Prince Wale Soniyiki dobro je poznato. Rodnu Nigeriju napustio je u prosincu 2011. godine, kada je u religijskom i etničkom čišćenju u Josu, sjevernom području te afričke države, izgubio dva brata koja su ubijena na svoj rođendan. Umjesto u Italiji, greškom je završio u Hrvatskoj, gdje je na kraju ostvario pravo na azil. Angažiran na zaštiti prava migranata i osnivač Društva Afrikanaca u Hrvatskoj, Prince Wale Soniyiki jedan je od onih koji se ne boje javno istupati.
Migranti nisu tema kojoj se posvećuju vrijeme i javni resursi, dok s druge strane neki dužnosnici iznose arbitrarne zaključke. Sudjelovao sam na jednom sastanku o integraciji na kojem je jedan od visokih činovnika u policiji izjavio da su 80 posto migranata koji dolaze u Hrvatsku kriminalci
Balkanski migracijski tok danas je zatvoren, no ljudi, usprkos ogradama i bodljikavim žicama, i dalje dolaze. Što biste mogli reći onima koji migrante doživljavaju kao prijetnju?
O tome sam govorio već nebrojeno puta, ali i dalje to treba ponavljati. Razumijem da su ljudi prvenstveno uplašeni, najviše zbog gospodarskih problema u svojim državama, gdje je socijalna sigurnost izrazito niska. Mislim da je to osnovni razlog zašto ne žele vidjeti migrante. Volio bih da ljudi otvore svoja srca i oči i prije svega upoznaju one koji dolaze, a ne da nas osuđuju zbog toga što se događa u našim državama. Za svog putovanja u Libiji sam vidio tisuće ljudi, trudnih mladih djevojaka, očajnih ljudi, koji su po svaku cijenu željeli napustiti mjesta u kojima su živjeli, iako su bili svjesni opasnosti koju prelazak mora u brodu donosi. Bili su prepušteni na milost i nemilost krijumčara koji su im prodavali lažne priče. Potrebne su nam solidarnost i humanost. Upoznao sam na tisuće ljudi u migracijama, a većina njih je dobro obrazovana: odvjetnici, inženjeri, IT stručnjaci i mnogi drugi koji, ako im se da prilika, mogu puno napraviti za države u kojima danas žive. I ja sam jedan od onih koji su došli i mogu reći da se radi o dobrim ljudima koji traže šansu za dostojan život. Dajte nam šansu i otvorite nam svoja vrata. Ljudi ne dolaze samo zbog ekonomskih razloga, već zbog rata, straha i nehumanih uvjeta života. Nitko ne bi napustio svoju državu da je tamo mir.
Migracije nisu zločin
Niste željeli sjediti i čekati, već ste pored posla koji radite odlučili osnovati Društvo Afrikanaca u Hrvatskoj (DAH). Koje su vam trenutačne i buduće aktivnosti? Na koji se način vaša organizacija suočava s aktualnim problemima koje izbjeglice imaju u Hrvatskoj, odnosno bavite li se i pitanjem poteškoća u integraciji, s obzirom na institucionalni nemar i nepostojeći model integracije?
Što se integracije tiče, mislim da je najveći problem činjenica da vlast nije spremna integrirati ljude koji su došli. Čini se da politika Hrvatske nije takva da podrži integracijske procese na sustavan način. UNHCR je 2013. godine organizirao studijsko putovanje u Austriju i tada sam vidio kako su neke stvari kod njih dobro organizirane. Svaki čovjek koji je deportiran iz Austrije posljednjih mjeseci izuzetno dobro govori njemački jezik, iako je tamo proveo recimo tek šest mjeseci. Mi i dalje nemamo osigurano učenje hrvatskog jezika, a bez toga integracija je nemoguća. Od jezika sve počinje. U Sloveniji je učenje jezika obavezno. Ljudi s kojima se susrećem i s kojima radim žele pomoći, ali vlasti ne rade dovoljno, a krajnji je čas da se nešto učini. Nas nema puno, svega oko dvije tisuće onih koji imaju ili čekaju odluku o zaštiti. Ako nam se pomogne u integraciji, najviše blagodati imat će sama Hrvatska. Osjećat ćemo se kao dio društva i moći ćemo doprinijeti ekonomiji. Kako da radimo posao ako ne govorimo jezik?
Rasizam ima puno lica. Jedno je kada me netko zove ‘crnac’, drugo kada vidim nečiji govor tijela, a treće kada tražimo stan. Čim kažemo da smo iz Afrike, uglavnom odmah dobijemo negativan komentar i rečenicu da se ‘stan ne izdaje strancima’
Osnovali smo DAH kako bismo druge informirali o afričkoj kulturi i načinu života, ali i da pokažemo da smo normalni ljudi. Ispočetka nas je bilo dvadeset i to ne samo izbjeglica, već i studenata i onih koji su došli zbog posla i ljubavi. Radimo program u osnovnim školama, gdje govorimo o migracijama i razlozima migracija. Također organiziramo koncerte, ali imamo ograničenu podršku. Ljudi u Hrvatskoj su izuzetno dobri, ovdje se osjećam dobro. Kada sam došao u Hrvatsku, imao sam jednog prijatelja, a danas poznajem tisuće ljudi. Naravno da postoje oni koji su protiv interkulturalizma, ali usmjereni smo prema pozitivnim ljudima s dobrim namjerama. Nitko od nas nije došao ovdje da uzme socijalnu pomoć od države, već pokušavamo živjeti od svoga rada. Podršku imamo od organizacija poput Centra za mirovne studije i Zelene akcije, ali nam treba više institucionalne podrške. Jednog dana željeli bismo imati svoj afrički kulturni centar koji bi bio mjesto susreta.
Prve su asocijacije na Afriku većine Europljana, pa tako i hrvatskih građana, glad, rat, siromaštvo i životinje, iako je sama Afrika puno više od toga. Na koji način se može promijeniti taj rasistički kolonijalni pogled?
Mislim da je važno da se promijeni takav pogled. Afrika nije samo rat i ima puno drugih stvari za ponuditi. Na ovaj ili onaj način mi hranimo svijet, bez naših ruda i minerala ne bi bilo ni vaših mobitela, bez našeg goriva stali bi vaši automobili itd., ali do ljudi uglavnom stižu priče da Afrikanci žele jedino bolji život za sebe. Da, želim biti na sigurnom, ali želim i doprinositi društvu. Mnogi Afrikanci koji su ovdje došli ranije na studije postali su poduzetnici, intelektualci, svećenici. U Sloveniji je gradonačelnik Pirana porijeklom iz Afrike. To je prava integracija. Mora nam se dati prilika da bismo mogli uspjeti.
Koliko Afrikanaca danas živi u Hrvatskoj i u kakvim uvjetima oni zapravo žive?
Prema mojim podacima, za koje ne mogu potvrditi da su potpuni, u Hrvatskoj živi oko 580 Afrikanaca, ali podatke je teško pratiti jer velik broj ljudi odlazi dalje. Igrom slučaja znam dosta njih koji su ovdje došli za vrijeme Jugoslavije i uspjeli. Prilagodili su se, oženili i udali, imaju socijalnu mrežu, govore jezike, imaju svoju djecu i unuke. Ali, vjerujte mi, situacija nije lagana za nas, nove Afrikance koji smo ovdje došli. Postoji afrička izreka ‘iz vruće tave u vrelu vatru’, što znači sa zla na gore. Neki nas ljudi pitaju zašto se ne vratimo tamo odakle smo došli. Međutim, kao i mnogi Hrvati, napustili smo svoju domovinu iz različitih razloga. Migracije i kretanja nisu i ne mogu biti zločin.
Razgovori s djecom
Svojevremeno ste bili primorani raditi težak fizički posao u tunogojilištu, iako ste željeli studirati političke znanosti. Kakva je pozicija azilanata i tražitelja azila kada govorimo o radnim odnosima i zaštiti njihovih prava?
Riječ je o izuzetno diskutabilnom pitanju. Za tražitelje azila ne postoji zakonska mogućnost da nađu neki vid zaposlenja. S druge strane, nema puno ljudi poput mene koji su dobili azil ili supsidijarnu zaštitu. Većina nas primjerice može raditi u nekom kafiću, a to je tek toliko da se preživi. Sistem nije dobar, pa mi se čini da je važno da se netko pozabavi upravo pitanjima integracije i zaposlenja. Razmišljao sam čak da se obratimo sindikatima, da netko zaštiti i radnička prava azilanata. Mnogi od nas imaju diplome iz struke i velik potencijal, ali smo na nultom nivou. Samo je nekoliko nevladinih i međunarodnih organizacija zaposlilo nekolicinu azilanata. Osobno ne poznajem nikoga tko je zaista uspio, a da je u Hrvatsku došao u posljednjih nekoliko godina. Baš sam danas pričao s jednom novinarkom iz Sudana kako nitko ne radi na tome da migrantima olakša život ovdje. Ljudi koji su ostvarili pravo na azil i koji su ostali u Hrvatskoj izrazito su frustrirani, jer nitko od njih ne želi i ne može živjeti od socijalne pomoći, koja iznosi 800 kuna mjesečno. Svi se borimo da dobijemo posao. Mnogi od nas koji su bili na burzi išli su od jednog do drugog poslodavca, koji nas diskvalificiraju čim vide da je riječ o izbjeglicama. Čak ni svoju priču ne smatram uspješnom jer i dalje moram razmišljati kako ću platiti najam stana i preživjeti. Ili hoću li otići negdje drugdje i potražiti bolji život zajedno s drugim hrvatskim građanima, koji su recimo otišli živjeti u Dublin. Jasno mi je da građani, da imaju dobar život u Hrvatskoj, migrante ne bi vidjeli kao prijetnju. Žao mi je što to moram reći, ali Hrvatska se u nekim aspektima ponaša poput nacionalističke države. Migranti nisu tema kojoj se posvećuju vrijeme i javni resursi, dok s druge strane neki dužnosnici iznose arbitrarne zaključke u javnosti. Sudjelovao sam na jednom sastanku o integraciji na kojem je jedan od visokih činovnika u policiji izjavio da su 80 posto migranata koji dolaze u Hrvatsku kriminalci. Kako je to uopće moguće kada govorimo o ljudima koji bježe od rata?
Stalno ističete da je vaše iskustvo boravka u Hrvatskoj dobro, ali svojevremeno ste imali problema kao što je dobacivanje uvreda na ulici, a doživjeli ste i fizičke napade. Nedavno ste spomenuli da se i dalje često susrećete s različitim tipovima rasizma. O čemu je riječ?
Rasizam ima puno lica. Jedno je kada me netko zove ‘crnac’, drugo je kada vidim nečiji govor tijela, a treće je kada tražimo stan i zovemo stanodavce. Često nam se događa da kada kažemo da smo iz Afrike, odmah dobijemo negativan komentar i rečenicu da se ‘stan ne izdaje strancima’, iako nam je posve jasno da nikakvih problema ne bi bilo da smo bijelci iz neke europske države. Na svu sreću, postoje ljudi koji se nasmiju kada vide da će im budući stanari biti porijeklom iz Afrike. Zaista je puno primjera svakodnevnog očitovanja rasizma: u bankama, na ulazima klubova, u kafićima, kod javnog bilježnika. Znam da moramo raditi na razbijanju predrasuda i zato obožavam raditi s djecom u hrvatskim školama. Ta djeca izuzetno su pametna i ne libe se postaviti milijun pitanja. Spavate li u svojim kućama u Africi s lavom? Hodaju li vašim ulicama tigrovi? Spavate li u kući? Naravno da im onda objasnimo da imamo i kuće koje su bolje od onih u Hrvatskoj, pa zatim razloge zašto smo morali otići. Vjerujem i nadam se da postoje ljudi koji zajedno s nama žele promijeniti stvari. U Zagrebu se pritisak ne osjeća toliko jako. Ali čak i nakon pet godina provedenih ovdje, svaki put prije izlaska iz stana znam da su stvari za mene samo napola moguće.
