Novosti

Društvo

Livno i Sinj bili su jedno

"To se ženilo, udavalo, to su bila braća, komšije", priča nam Frane o davno minulim vremenima. Uz šoping i izlaske mladih, ta dva grada danas najviše povezuju Alka i Staza Gospi Sinjskoj koja se proteže na relaciji Solin – Sinj – Livno – Tomislavgrad – Rama. Ta je staza trenutačno jedina kulturno-institucionalna međugranična poveznica ovih krajeva

Large ivana reportaza sinj i livno1 sinj1

Crkva Gospe Sinjske (foto Sandro Lendler)

Tmurna subota u Sinju. Podne prošlo, propustili smo špicu na Pijaci. Sjedamo u kafić Sport, osluškujemo mlađe lokalce, upijamo savjete za provodati se gradom. Stignemo u međuvremenu proučiti spomen-ploču koja stoji na zidu kuće nasuprot kafiću. Radi se o rodnoj kući Ante Bakotića Bake, komunista i vođe proboja iz Jasenovca. Bakotić je povikom "naprijed, drugovi" poveo juriš, a sam u slobodu nije zakoračio, poginuo je u blizini istočnog ulaza u logor. Prvotna je ploča devedesetih oštećena i skinuta, a nova je postavljena 2009. godine.

S lijevog boka čujemo kako se djeca loptaju na trgu, unatoč prvim kapima kiše. Između njih korača i jedan mladi par. Očekivali bismo možda da u Sinju vlada mrtvilo za mlade, ali uvjeravaju nas da nije tako. Istina je da se većina svakodnevnog druženja odvija po kafićima, ali tako je više-manje svugdje. Jedna mlada djevojka ističe da joj se sviđa što se ovdje nikad ne trebaš s ljudima dogovarati unaprijed, samo dođeš u kafić i nekoga ćeš već sresti.

Spomenik sinjskim antifašistima u Đardinu miniran je nekoliko puta, ali cijeli nikad nije srušen. Šarali su ga često tijekom godina, a možda simpatičnija vandalska epizoda bila je ona u kojoj je netko u podnožju kipa ispisao "palim pankerima" i "ustat će punk"

Tako ohrabreni krećemo u đir centrom. Prolazimo kraj gradskog kina koje redovno radi, a na svakom drugom zidu uočavamo grafite Sinjskih Maligana, vjernih Alkarovih navijača. Košarka je u Sinj stigla 1952. godine, a tri godine kasnije osnovan je klub KK Tekstilac. Šezdesetih je promijenio ime u KK Alkar, a 1982. godine pokrenuli su se Maligani. Uz njihovu je glasnu potporu Alkar 1984. došao do finala kupa Jugoslavije. Ne smijemo zanemariti ni omaž sinjskoj gastronomiji, pred nama se ukazuje legendarni grafit "Pojidi rađe uštipak".

Zastajemo i kraj Doma mladih, u kojem se stvarala jaka sinjska metal scena. Prostor Doma je 2006. godine privatiziran, što je bio jak udarac za institucionalno razvijanje lokalne kulturne proizvodnje. Radilo se dalje uglavnom alternativno i van institucija, i tako se zadnjih desetljeća u Sinju organiziralo mnogošto vrijedno – festival S.A.R.S. (Sinjski amaterski rock susret) i S.K.U.P.-ove (Sinjski urbani kulturni pokret) projekcije filmova, festival Gljevstok, ekološko-umjetnički program Kašetarnica. Godine 2021. pokrenut je i festival Nebesa Metalfest, čije je treće izdanje održano ovoga ljeta. U fokusu im je i promocija manjih bendova iz drugih gradova, a domaće je boje ove godine branio jedan sinjski bend, Rđa.

Službena kulturna ponuda, objašnjavaju nam lokalci, vezana je uglavnom uz Dane Alke i Velike Gospe. Staza Gospi Sinjskoj proteže se na relaciji Solin – Sinj – Livno – Tomislavgrad – Rama i duga je 148 kilometara. Hodočasnički je to put kojim se stoljećima pješači k najvećem marijanskom svetištu na ovim prostorima. Ta je staza trenutačno i jedina kulturno-institucionalna međugranična poveznica ovih krajeva. U hodočasničko-turističke svrhe obnavljane su i uređivane tradicionalne pješačke i konjske staze oko Livna, kao i dio napuštene trase Rere, nekadašnje sinjske željeznice.

Josip nam govori da pola prezimena u selima oko Sinja vuče iz Livna (Foto: Sandro Lendler)

Josip nam govori da pola prezimena u selima oko Sinja vuče iz Livna (Foto: Sandro Lendler)

Mi ćemo se nakon Sinja zaputiti prema Livnu, pa prolaznike ispred Doma mladih pitamo dotiču li se Sinj i Livno i van perioda Alke i Velike Gospe. Govore nam da mlađi iz Livna znaju izlaziti u sinjske klubove, Piccadilly ponajviše (koji se i nalazi baš u Livanjskoj ulici), a mlađi iz Sinja znaju odlaziti u livanjsko područje planinariti. To je uglavnom to, u Jugoslaviji su te veze vjerojatno bile jače i raznolikije, konstatiraju dok se krećemo prema spomen-kosturnici sinjskim antifašistima u Đardinu, radu kipara Ivana Mirkovića. Spomenik je miniran nekoliko puta, ali cijeli nikad nije srušen. Šarali su ga često tijekom godina, a možda simpatičnija vandalska epizoda bila je ona u kojoj je netko u podnožju kipa ispisao "palim pankerima" i "ustat će punk".

Na ručak se upućujemo prema restoranu Dubrovnik, do kojeg se stiže ulicom od nekad popularnog kafića Zagreb. Ugodni je žamor među žutim lampama i drvenim separeima Dubrovnika. Mirišu pečena janjetina i dinstani kupus. Selo Glavice kraj Sinja nadaleko je poznato po kiselom kupusu, a općenito se čovjek u sinjskom kraju ne može dovoljno nadiviti modrozelenom i krupnom lisnatom povrću. Konobarica nam kaže da su taman prije nas bili gosti iz Livna. Dodaje da i sama često voli otići do Livna, primarno zbog dobrih ćevapa i livanjskog sira.

Drago nam je uvik otić u Livno, odemo dva puta misečno, obavimo šoping. I priroda je super. Naiđu krda konja, sretnemo ih na cesti. Al vidi se da je slabije života u Livnu, manje svita cirkulira nego u Sinju – kaže Blanka

Kalorije od ručka trošimo bazanjem do alkarskog trkališta, na kojem se grupa starijih muškaraca okupila radi popodnevnog boćanja. Uza zid stoji i sve promatra Josip zvan Dodo, nekadašnji radnik Čistoće, koji i dalje svake godine za vrijeme Alke čisti pržinu na trkalištu. Uz njega je njegova ljubimica, bakreno narančasta bicikla. Unis Sarajevo ju je proizvelo.

- Ima joj 70 godina. Posudin je da se slikaju na njoj ljudi kad se žene - kaže Josip.

Priča nam kako su se prije puno više ženili ljudi iz Livna i Sinja, da pola prezimena u selima oko Sinja vuče iz Livna. Želi nam sretan put i mirnu vožnju preko granice.

Iz grada nas ispraća ona posebna blagost neba sat vremena prije sutona. U Obrovcu Sinjskom, lijepom malom selu uz Cetinu, zelena vrata svoga dvorišta otvara nam jedna familija. Supružnici Blanka i Petar, njihova kći Ana, stric Frane i jedan čupavi sivi mačak, primaju nas da s njima popijemo kavu.

- Drago nam je uvik otić u Livno, odemo dva puta misečno, obavimo šoping. I priroda je super. Naiđu krda konja, sretnemo ih na cesti. Al vidi se da je slabije života u Livnu, manje svita cirkulira nego u Sinju. Prije je svako drža blago, ovce, krave. Ovi iz Glavica, sela pokraj nas, praktički su živili gore oko Livna s blagom, zimi bi se vraćali amo. Sad samo nešto voća i povrća ode uzgajamo. Da ste došli ranije, mogli ste ubrat jabuke, maline, prije nego je zakišilo - priča Blanka.

Petar se prisjeća kako je u osnovnoj školi 1970-ih išao u Livno na kampiranje, u sedmom razredu je to bio dio nastavnog programa.

- Išli smo kao izviđači. Znali smo bit po pet-šest dana, bilo nan je lipo - govori nam.

U ćakulu za stolom uključuje se i najstariji pripadnik kućanstva, živahni stric Frane, pa vrti priču još više unazad.

Blanka i Petar žive u Obrovcu Sinjskom (Foto: Sandro Lendler)

Blanka i Petar žive u Obrovcu Sinjskom (Foto: Sandro Lendler)

- U nas nikad nije bilo krize. Oću reć, nije bilo gladi. Uvik smo imali Cetinu, lovili smo u njoj pastrvu, klen. Imali smo šumu i pašnjake za blago. Radilo se, uvik se nekako preživilo. A Livno i Sinj nije bilo Livno i Sinj. To je bilo jedno. To se ženilo, udavalo, to su bila braća, komšije - priča Frane.

Blankina i Petrova kći Ana završila je povijest umjetnosti i sad radi u Splitu, ali surađuje i s Galerijom Sikirica u Sinju. Pridružuje se i ona našem razgovoru.

- Baš smo nedavno u galeriji prijavljivali za iduću godinu izložbu Mate Kaića "Svjetlopisi pod bosanskim nebom". On je prvi livanjski fotoamater koji je snimao puno i na području Sinja, Splita, Dubrovnika, početkom dvadesetog stoljeća. Zabilježio je život ovog kraja uz Cetinu, pa se nadamo da će biti prilike da to napokon vide i ljudi u Sinju - kaže Ana.

U razgovoru vrijeme leti, a sve tanja i gušća narančasta linija na nebu kroz prozor nam daje signal da krenemo dalje, preko granice prije potpunog mraka. Pozdravljamo naše domaćine uz želju da se ponovno sretnemo, pa se kao jedino auto na cesti u tišini probijamo planinskim poljanama prema Livnu.

Uvečer se smještamo u motel pa se odlazimo prošetati centrom grada. Glavni trg osjetno je pust, u kafiću i piceriji Metropolis svega je par gostiju. Konobarica na šanku na YouTubeu pušta kompletan album Đorđa Balaševića "Dnevnik starog momka". Iz Sarajeva u Livno večernjim autobusom stiže naša kolegica s Tačno.neta Elmedina Šabanović, pa uz piće prepričavamo što su nam ljudi dosad rekli o vezama Sinja i Livna, i životu i svakodnevici u ovom kraju općenito.

Lišće raznih boja nakitilo je park – Livno (Foto: Sandro Lendler)

Lišće raznih boja nakitilo je park – Livno (Foto: Sandro Lendler)

Izjutra u restoranu u motelu svira Oliver Dragojević, "Hajdučka". Dvoje starijih muškaraca uz kavu komentira prometnu nesreću koju je skrivio ministar Mario Banožić. Slažu se da Banožić zaslužuje ostavku. Križevi na groblju preko puta motela proviruju iz magle. Visoko na Kamešnici pao je prvi snijeg, prekrio vrh kao šećer u prahu.

Po vlažnoj travi, koju idealnom za gljive ocjenjuje naš fotograf Sandro, hodamo naokolo partizanskog groblja, koje je izgrađeno 1972. godine. Ovdje se nalaze posmrtni ostaci 171 nepoznatog partizana, kao i posmrtni ostaci svih poznatih livanjskih partizana i partizanki. Devedesetih je groblje više puta minirano, ali nikad nije do kraja uništeno. Danas ga prekrivaju različiti grafiti, od velikog smajlića koji dominira glavnom spomeničkom konstrukcijom do ljubavnih soneta po okolnim zidovima.

Kroz centar grada žubori rijeka Bistrica. Izvire blizu centra, iz kraškog brda Bašajkovac, na izvoru Duman. Uz Bistricu, kojoj izgled pravda ime, stoji Danijel, iz žute kese vadi kruh pa njime hrani ribe i golubove. Kaže nam da to radi svake nedjelje. Pitamo ga kakav je život u Livnu.

- Liti nam je vruće, a zimi hladno. Sve je kako triba bit - odgovara.

Dodaje da im je svakodnevica malo živnula kroz avanturistički turizam koji se sve više razvija zbog divljih konja u ovom kraju. Potvrđuje nam i on da ljudi iz Livna još uvijek rado odu do Sinja, najviše na Alku ili za Veliku Gospu.

Na gradskoj pijaci nema žive duše. Nedjeljom ne radi, doznajemo od jednog čovjeka u prolazu.

Sevla: Čovjek mi se razbolio, jedan sin umro. Nije bilo lako, ali to je život (Foto: Sandro Lendler)

Sevla: Čovjek mi se razbolio, jedan sin umro. Nije bilo lako, ali to je život (Foto: Sandro Lendler)

- Iselilo je pola grada. Skupi se nešto naroda nediljom jedino za misu, i nakon mise u kafićima na Korzu - kaže.

Ispred crkve Svih Svetih desetak ljudi sluša propovijed koja se širom kvarta dobro čuje preko zvučnika. Veremo se dalje uskim ulicama po starom dijelu grada, među kamenim kućama i lijepim džamijama.

Prag jedne potleušice čisti starija žena, odjevena u majicu kratkih rukava, iako je pošteno zahladilo. Pozdravlja nas velikim osmijehom, kaže da se zime nikad nije bojala. Zove se Sevla. Planirali su ovu kuću dovršiti, objašnjava, ali je došao rat i ostalo je ovako, maleno i na sve strane jedva pokrpano.

- Čovjek mi se razbolio, jedan sin umro. Nije bilo lako, ali to je život - priča Sevla.

Otvara nam vratašca jedne prostorije u kući, u kojoj drži četiri krave. Krave se znatiželjno primiču vratima, pozdravljaju nas mirno. Sjaji im se dlaka, vidi se da su dobro zbrinute.

- Većinu godine su vani, pasu tu na livadama po gradu. Zimi ih pustim u kuću, i životinjama bude hladno - komentira Sevla.

Od mlijeka ne radi sir jer joj se to ne isplati, glavnu riječ u gradu odavno vodi Mljekara Livno. Sir se ovdje organizirano proizvodi još od kraja 19. stoljeća, a Mljekara Livno, osnovana 1970. godine (tada pod nazivom Zagrebačka mljekara), standardizirala je proizvod. Danas u ponudi nude dimljeni sir, sir s mješavinom papra, ekstra zreli, svježi, mladi, što god da vam srce poželi.

Divlji konji potomci su konja koji su nekad služili u poljoprivredi livanjskog kraja (Foto: Sandro Lendler)

Divlji konji potomci su konja koji su nekad služili u poljoprivredi livanjskog kraja (Foto: Sandro Lendler)

I Sevla se prisjeća kako su se nekad putevi Sinja i Livna spajali, a žene se udavalo, doslovno davalo. Za želje potreba nije pitala. Od njene se prizemnice spuštamo natrag prema centru grada, prolazimo prvo kraj gimnazije, a onda i kraj Osnovne škole Ivan Goran Kovačić. Najuspješniji sportski kolektiv u Livnu ženski je košarkaški klub Livno, osnovan 1984. godine kao ŽKK Troglav.

Prolazeći kraj OŠ Ivan Goran Kovačić prisjećamo se da je prva predsjednica kluba bila Senija Jeleč, nastavnica tjelesnog i zdravstvenog odgoja u toj školi. Jedan dječak zig-zaga biciklom oko uličnih lampi postavljenih na Korzu, blizu dijela na koji se spaja ulica što se zove Sinjska. Lišće raznih boja nakitilo je obližnji park, čuje se kako šušti pod nogama malobrojnih prolaznika.

Livno napuštamo cestom koja vodi prema Kupresu. Put nam presreće krdo od dvadesetak divljih konja. Preko ceste prelaze polako, vidi se da su se na ljude i ljudske mašine navikli. Procjenjuje se da danas ovdje živi oko tisuću konja, a od 2013. godine zaštićeni su i zakonom. Ovo su potomci konja koji su nekad služili u poljoprivredi livanjskog kraja. Mehanizacija je učinila svoje, pa su konji u drugoj polovici prošlog stoljeća pušteni da žive na svoju ruku. Bez gospodara, a možda i bez boga. Preživjeli su tako desetljećima na visoravni Krug, a u zadnje im vrijeme smetaju jedino vjetrenjače koje su postavljene po brdima kojima se kreću. Možda strahuju i od veće najezde turista – valjalo bi to provjeriti, ali ne znamo kako.

Ništa ih ne umijemo priupitati, ni imaju li kakve rođake preko granice u Sinju, da zaključimo ovu međugraničnu priču. Nema nam druge nego uživati u činjenici da nas ladno ignoriraju i nastavljaju dalje svojim putem, kroz oblake u kas.

(Snimio: Sandro Lendler)

 

Mnoštvo dodirnih točaka

Piše: Elmedina Šabanović

 

Grad Livno, smješten na jugozapadu Bosne i Hercegovine, poznat po svojoj bogatoj historiji, livanjskom siru i divljim konjima, grad je i s najvišom stopom odlazaka stanovništva. Statistički podaci pokazuju da je prije rata u BiH u općini Livno živjelo oko deset hiljada stanovnika. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, u naseljenom području bilo je ukupno oko sedam hiljada stanovnika različitih nacionalnosti. Mnogi stručnjaci upozoravaju da su ove brojke i manje s obzirom na kontinuiran odlazak mladih osoba iz BiH zbog političke i ekonomske situacije.

U posjeti Livnu tokom tmurne i kišovite nedjelje rijetki su se mogli sresti na glavnom Trgu kralja Tomislava koji je centralna tačka ovog grada. U razgovorima sa nekima od njih o turizmu i šta sve nudi ovaj grad naveli su da im se turizam svodi na ture potrage za krdom divljih konja, ali da ovaj grad ima ponuditi mnogo više. Dotakli smo se i vjerskog turizma koji povezuje grad Livno sa Sinjem u Hrvatskoj. Najpoznatije je hodočašće Gospi Sinjskoj, a raniji podaci su govorili da su među najbrojnijim hodočasnicima bili upravo ljudi iz Livna. Staža za hodočašće proteže se od Solina, Sinja, Livna, Tomislavgrada do Rame. Međutim, ljudi navode kako Sinj i Livno spaja decenijska povezanost dok su još bili dio jedne države, a da su odnosi između ova dva grada i dalje dobri unatoč granicama.

O značaju vjerskog turizma za grad Livno Nikola Periša iz Turističke zajednice Livno istakao je kako vjeruje da bi Put Gospe Sinjske mogao biti značajan za Livno, ali i ostale destinacije onda kada bi se podigao na višu razinu i kada bi staza bila dulja, gdje bi dolazili hodočasnici iz drugih krajeva Europe, pa i svijeta.

- Primjerice, prepisati dobar primjer hodočasničkog puta "Camino de Santiago", gdje je izgrađeno bezbroj smještajnih objekata i ostale turističke infrastrukture - ističe.

Periša je spomenuo kako je ovo hodočašće poveznica između Sinja i Livna, ali i da je mentalitet ljudi koji žive u navedenim gradovima jako sličan pa je i to dodatan razlog zbog kojeg često posjećuju jedni druge, bilo zbog šopinga, druženja ili jednostavno vikend izleta.

- Uvjereni smo kako postoji mnoštvo dodirnih točaka između turističkih zajednica Sinj i Livno, a koje tek treba otkriti i o kojima treba razgovarati - dodaje.

Etnolog Zvonko Martić, prior samostana koji je živio 17 godina u samostanu i duhovnom centru Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru, navodi kako se Gospina staza itekako može povezati s Livnom i Livnjacima.

- Put Gospe Sinjske kroz livanjski kraj je dio koji je nadodan "pravom putu" kojim je Gospa iz Rame prešla u Sinj. Prema predaji, "Gospa je iz Rame išla preko Duvna (Tomislavgrada), Buškog blata i na Kamensko pa do Sinja". Kako sam tijekom istraživanja u Rami imao neka saznanja o predajama vezanim za paljenje samostana i preseljenja stanovništva ovoga kraja u Sinj, znao sam da na lokalitetu Privala, koji pripada općini Tomislavgrad – to je lokalitet na prijelazu iz Duvanjskog polja u Buško blato, ili danas Buško jezero – postoji jedini toponim u koji je upisana predaja o prijelazu Gospine slike. Naime, tamo postoje u kamenu paralelne udubine za koje lokalno stanovništvo govori kako je tu Gospa zaustavila drvena kola s metalnim kotačima i htjela se vratiti u Ramu - kaže na početku našeg razgovora Martić.

Ističe kako su veze Livna i Sinja mnogo snažnije u dijelu hodočašća 14. kolovoza, uoči Velike Gospe.

- Taj dan večernja misa se u puku zove "livanjska misa" jer su Livnjaci tada bili najbrojniji hodočasnici. Tu je prije svega značajan religijski element hodočašća, a sekundaran je turistički. Naravno, uvijek ostaje ona isprepletenost hodočasnika i turista u jednoj osobi, što je teško razdvojiti. Tako je dok god Livnjaci hodočaste u Sinj, a hodočasnička praksa je ponovno postala važan dio religioznosti katolika ovoga kraja, bit će i dio značajan i onaj turistički element - nastavlja Martić.

Navodi kako ne postoji vjerski turizam Livna kao neka osmišljena i planirana strategija bilo lokalnih vlasti ili franjevačke zajednice koja pastoralno i duhovno djeluje u Livnu, ali da turisti dolaze i razgledaju grad i njegove znamenitosti.

- Tu je i svetkovina sv. Petra i Pavla, 29. lipnja, kada u Livno dolazi velik broj vjernika iz okolnih mjesta. Tada se onaj dio trgovine, vašara i zabave može promatrati kao dio vjerskog turizma i dijela izgradnje kulture grada. Ono što je vezano uz Livno, općenito bi se moglo protegnuti na mnoge druge hodočasničke lokacije, a to je da su religijske zajednice zainteresirane i usmjerene na religiozna iskustva, a sve drugo je više spontano i neorganizirano - govori Martić.

Naš sagovornik iz Turističke zajednice Livno Nikola Periša navodi kako su mu se nakon ovog kratkog razgovora s nama rodile neke ideje o uspostavljanju suradnje i potrebi za komunikacijom s turističkim zajednicama u blizini radi bolje turističke promocije i razvitka destinacije grada Livna.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više