Dok su jake policijske snage prošlog petka u ime očuvanja ustavnog poretka suzbijale šatorašku okupaciju Markova trga, na istom je trgu, u zgradi Hrvatskog sabora, šatorski duh bio življi i produktivniji nego u crkvi sv. Marka. Saborski zastupnici usvajali su tada Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, prekrojen dobrim dijelom po šatorskoj mjeri. Od prošlogodišnjeg nacrta izrađenog u Ministarstvu branitelja do konačnog prijedloga izglasanog u Saboru toga dana, zakonski je tekst prošao višestruku državotvorno-nacionalističku redakturu, postajući sve isključiviji i sve agresivniji, upravo onako kako je vladajuća koalicija uzmicala pred udruženom parlamentarnom, crkvenom i uličnom desnicom. Rezultat je zakonsko rješenje u koje je ušla odredba da se status žrtve seksualnog nasilja može dobiti pod uvjetom da ‘stranka nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske’.
Deset dana ranije, prilikom saborske rasprave o konačnom prijedlogu zakona, protiv takve odredbe pobunila se jedino Samostalna demokratska srpska stranka, čiji je zastupnik Milorad Pupovac upozorio da su po tome Srbi u Lori mogli biti silovani i da neće biti obuhvaćeni zakonom. No odgovor na to upozorenje bili su žestoki napadi iz redova HDZ-a, čiji su zastupnici k tome prozvali zastupnike SDSS-a što nisu bili na projekciji dokumentarnog filma ‘Sunčica’ kojim je, što je posve neuobičajeno, bila otvorena saborska rasprava. Taj izrazito jednostrani, nacionalno obojeni film govori isključivo o srpskim zločincima i hrvatskim žrtvama silovanja, a u njemu možemo vidjeti čak i hrvatskog dječaka kako se moli Gospi da ‘umiri srpski narod od prokletosti’. Zločina s hrvatske strane i sa srpskim žrtvama u filmu nema, pa tako ni slučajeva seksualnog zlostavljanja u splitskoj Lori, šibenskim Kulinama i zagrebačkom Kerestincu, dokumentiranih u optužnicama Državnog odvjetništva. Naročito je dobro dokumentiran slučaj Kerestinec, koji je bio doveden do nepravomoćne presude i u kojem se trenutačno ponavlja suđenje, a koji pokazuje da je seksualno zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika u hrvatskim vojnim zatvorima bilo vrlo raširena praksa. Ti muškarci i žene bili su zatvarani upravo zbog kaznenog djela oružane pobune ili pod sumnjama, često potpuno neutemeljenima, da su pomagači i suradnici neprijatelja. Postupci u kojima se njihovim zlostavljačima sudi nisu dovedeni do kraja ni više od 20 godina od tih događaja, jer se jednako kao i svi drugi slučajevi procesuiranja pripadnika hrvatskih snaga odvijaju krajnje otežano i u nepovoljnoj atmosferi, zbog čega žrtve dosad nisu dobile nikakvu kompenzaciju. Pred te je žrtve, ako bi danas htjele ostvariti prava po novousvojenom zakonu, postavljena prepreka u vidu odredbe čiji je sadržaj zapravo isti kao i sadržaj sumnji i optužbi pod kojima su bile zatočene i zlostavljane.
Pred srpske je žrtve postavljena prepreka u vidu zakonske odredbe o isključenju suradnika i pomagača neprijateljskih postrojbi, čiji je sadržaj zapravo isti kao i sadržaj sumnji i optužbi pod kojima su bile zatočene i zlostavljane
Zbog specifične osjetljivosti zločina seksualnog zlostavljanja, koji često ostaju i prešućeni od strane žrtava, novi im je zakon trebao omogućiti obeštećenje mimo kaznenih i sudskih postupaka, tako što će se status žrtve moći dokazivati u postupku pred posebnim povjerenstvom. Zakon je, iako s velikim zakašnjenjem u odnosu na ratna zbivanja, predvidio različite vidove rehabilitacije i pomoći žrtvama, osiguravajući im psihosocijalnu i pravnu pomoć, zdravstveno osiguranje na teret državnog proračuna, redovne i preventivne liječničke preglede, smještaj u ustanovama za podršku te novčanu reparaciju. Propisane su jednokratne novčane naknade u iznosima od 100.000 kuna i 150.000 kuna, uz koje dolazi i doživotna mjesečna naknada u visini od 73 posto proračunske osnovice, odnosno sadašnjih 2.428 kuna. Kada je ministar branitelja Predrag Matić u ožujku prošle godine predstavio prvi zakonski nacrt, ta su se prava odnosila ne sve žrtve koje su u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja bile hrvatski državljani i imale prijavljeno prebivalište ili boravište na teritoriju Hrvatske, a osim događaja na hrvatskom tlu uključena su i zlostavljanja u neprijateljskim zatvorima i logorima izvan Hrvatske. Člankom 4. zakonskog nacrta bilo je navedeno da ‘seksualno nasilje može biti počinjeno od strane pripadnika vojnih ili paravojnih postrojbi neprijateljske vojske ili oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske’.
Zakon se, naglašavao je ministar tada u medijima, ne odnosi samo na hrvatske žrtve, nego na sve hrvatske državljane, bez obzira na to koje bili nacionalnosti i u čijim mučilištima stradavali. Matićeva inicijativa predstavljala je velik napredak u priznavanju patnji žrtava, u najvećoj mjeri žena, iako su se već tada mogle iznijeti određene primjedbe, posebno one o potrebnom unapređenju procedure i predviđenih prava. Pojedine nevladine udruge također su isticale da je potrebno donijeti zakon koji bi šire obuhvatio civilne žrtve rata, a u smislu dosega zakona primijećeno je da on ne predviđa nikakvo obeštećenje za žrtve koje u vrijeme zlostavljanja nisu imale hrvatsko državljanstvo i prebivalište. Već u startu su dakle bile isključene žrtve dovedene u Hrvatsku, primjerice s područja BiH, kao što je slučaj s velikim dijelom zatočenika obuhvaćenih optužnicom ‘Lora 2’, u kojem je predmetu početak suđenja odgađan već nekoliko puta. Njima je ostavljena mogućnost da odštete potražuju jedino sudskim putem, a primjer ‘Lore 1’ dovoljno govori o tome s kakvim su sve opstrukcijama suočena takva suđenja. Matićevo je ministarstvo u nastavku pripreme zakona značajno poboljšalo predviđeno ostvarivanje prava, no umjesto uključenja većeg broja korisnika, tekst budućeg zakona postajao je sve isključiviji. Kada je u lipnju 2014. poslan na prvo čitanje u Sabor, uvjeti o prijavljenom prebivalištu i boravištu su zadržani, s tim da je sada traženo da korisnici prava moraju imati hrvatsko državljanstvo danas, čime su isključene i one žrtve koje su ga u međuvremenu izgubile.
Već tada su iz redova HDZ-a, konkretno od predsjednika Hvidre i saborskog Odbora za ratne veterane Josipa Đakića, dolazili zahtjevi da se iz prijedloga zakona, koji i na tako sužen način omogućuje obeštećenje žrtava seksualnog nasilja počinjenog od strane hrvatskih snaga, sasvim izostave pripadnici oružanih i redarstvenih snaga RH ‘jer se time izjednačavaju s agresorom’. Takva vrsta pritiska pojačala se posebno nakon početka šatorskog prosvjeda. Dapače, jedan od direktnih povoda za taj prosvjed bila je najava pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića o donošenju posebnog zakona o pravima civilnih žrtava rata, koji su zagovarale udruge, a koji su šatoraši nazvali pokušajem ‘izjednačavanja žrtve i agresora’ te zbog toga zatražili najprije smjenu Glavaševića, a onda i ministra Matića i njegove pomoćnice Vesne Nađ. Pod utjecajem prosvjednika Matić je počeo mijenjati svoje stavove. Njihove kritike odbacio je, naime, tvrdnjom da će zakon o civilnim žrtvama započinjati rečenicom koja iz ostvarivanja prava isključuje pripadnike neprijateljskih postrojbi i njihove pomagače. No šatoraši su uspješno opstruirali izradu tog zakona, ali je zato Matićeva rečenica ušla u konačni prijedlog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja, u kojem se ni u nacrtu ni u prvom prijedlogu nije nalazila. Tekst zakona je, uz to, ‘stilski’ dotjeran prema zahtjevima HDZ-a, tako da je uneseno spominjanje ‘agresije na Republiku Hrvatsku’, a da je među počiniteljima izbačeno navođenje ‘oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske’, umjesto kojih se navode samo vojne i redarstvene osobe.
HDZ-u ni to nije bilo dovoljno, pa je nakon burne saborske rasprave od 20. svibnja ove godine ta stranka predložila amandmane po kojima bi status žrtve mogle ishoditi isključivo osobe nad kojima su seksualno nasilje počinili ‘pripadnici agresorskih vojnih ili paravojnih postrojbi’. SDSS je sa svoje strane amandmanom predložio brisanje sporne odredbe da ‘stranka nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi’, smatrajući da je ona suprotna Zakonu o općem oprostu, te tražio da kao zapreka ostane samo pravomoćna osuda zbog sudjelovanja u takvim postrojbama. No, zanimljivo, iako je čak i SDSS na takvu zapreku pristao, nikakve slične zapreke nema u odnosu na bilo koje drugo kazneno djelo, pa čak ni na djelo ratnog zločina, čiji počinitelji po ovakvom zakonu načelno mogu ishoditi status žrtava seksualnog nasilja. Vlada SDSS-ov amandman nije uvažila, kao ni HDZ-ove, ali je svojim amandmanima, između ostalog, na još jednom mjestu unijela u zakon ‘agresiju na Republiku Hrvatsku’.
Zakon je na kraju izglasan bez HDZ-a, čiji su zastupnici tog dana napustili Sabor kako bi podržali šatoraše na Markovu trgu, ali ga je vladajuća većina jednoglasno usvojila, uz suzdržane zastupnike SDSS-a. Milorad Pupovac kazao je za ‘Novosti’ da SDSS podržava donošenje zakona koji sankcionira silovanja u ratu, ali da je velika šteta što je sve praćeno političkom kampanjom i što je zakon kompromitiran time što ne predviđa nikakvu vrstu priznanja za dio ljudi koji su te strahote proživjeli.
Iz prve presude za Kerestinec vidljivo je da su upravo različiti oblici seksualnog zlostavljanja bili omiljeni način ponižavanja skupine od 28 zatočenika, od čega deset žena, obuhvaćenih predmetom
‘Potpuno je nejasna i nedefinirana ta odredba. Što znači pomagač i suradnik, tko je taj tko to ustanovljuje i nije li to suprotno Zakonu o općem oprostu? Nije li pitanje suđenja za ratne zločine univerzalno pitanje, koje ne može stati na granicama jedne vojske, jedne etničke grupe i jedne žrtve? Nema nikakve sumnje da bi, ako bi Ustavni sud odlučivao u skladu s principom ustavnosti, takav zakon bio protuustavan’, kazao nam je Pupovac.
Prošlog petka, na dan izglasavanja zakona, priopćenjem je reagirala i Ženska mreža Hrvatske, koja je između ostalog također tražila brisanje spornih striktnih uvjeta o prebivalištu i državljanstvu, kao i odredbe o pomaganju ili sudjelovanju u neprijateljskim postrojbama, sa ili bez pravomoćne osude. Ženska mreža navela je da ta odredba nije u skladu sa Ženevskim konvencijama i međunarodnim standardima, da se uvodi bez ikakvih pravnih argumenata i protivno međunarodnim ugovorima, da ima neispravnu političku pozadinu i da može voditi u brojne zloupotrebe i sužavanja dosega zakona. Sve je to, međutim, usvajanjem zakona pogaženo, što je bez sumnje bila još jedna pobjeda šatoraša, koji su samo naizgled otjerani s Markovog trga, ali su u stvarnosti zavladali tamošnjim institucijama, Vladom i Saborom, jednako kao što su zavladali ministarstvom pod kojim su podigli šator.
Istovremeno, dovoljno je pogledati presude za ‘Loru 1’ i ‘Kerestinec’ kako bi se vidjelo da tamošnjim mučiteljima njihovi zločini nisu bili prepreka za stjecanje državnih odličja i braniteljskih mirovina. Većina zločinaca iz Lore uživa braniteljske mirovine, pojedini još od ranih tridesetih godina svojeg života, a isto je i s mučiteljima iz Kerestinca. Šibenske Kuline, gdje se u optužnici navode slučajevi seksualnog zlostavljanja zatočenika, kao i predmeti ‘Lora 2’ i ‘Lora 3’, još čekaju na sudsko procesuiranje, dok se suđenje za Kerestinec trenutno ponavlja. Iz prve presude vidljivo je da su upravo različiti oblici seksualnog zlostavljanja bili omiljeni način ponižavanja skupine od 28 zatočenika, od čega deset žena, obuhvaćenih predmetom. Najvećim dijelom to su bili ljudi koji nisu sudjelovali ni u kakvim operacijama, ali su po hrvatskim gradovima, osobito u Sisku, hapšeni pod sumnjama da su suradnici i pomagači. Osim što su teško premlaćivani i mučeni strujom, zatočenici i zatočenice bili su primoravani da se skidaju i plešu goli, da imaju međusobne seksualne odnose, pojedine žene su silovane, a muškarci tjerani da se samozadovoljavaju pred zatočenicama i da oralno zadovoljavaju druge muškarce. Postoji još niz prijavljenih pojedinačnih zločina seksualnog nasilja počinjenih nad srpskim civilima početkom i krajem rata, nakon operacije ‘Oluja’, a tamne brojke u takvim su slučajevima uvijek znatno veće. Za razliku od hrvatskih žrtava, koje su ovim zakonom ohrabrene da istupe sa svojim patnjama i zatraže obeštećenja, srpske su žrtve dobile još jednu poruku da zašute.
