Sve bogatstvo usamljene osamdeset i petogodišnje Milice Breberine iz Utinje na Kordunu, stane u jedan drveni okvir. Na zidu sobe, poput neke ikone, Milica drži fotografiju svog muža Vlade sa sinovima Svetanom i Đurom. Namještaj, kuća, dvorište, voćnjak, vrt i njiva, za vremešnu Milicu manje su važni, moglo bi se reći i gotovo nevažni. Tako Milica ujutro, umjesto da obiđe skromno imanje i pogleda kakvo će biti vrijeme, prvo pogleda sliku svojih muškaraca. Ispod nje, na omalenom stoliću, zapali dvije svijeće. Tinjalice gore za duše pokojnog muža i sina Svetana kojih više nema, a Đuro, koji s obitelji živi u Vršcu, jedina je utjeha i svijetla točka u životu starice.
Milicu na životu ne održavaju nikakvi lijekovi ili strujanje čistog zraka podno Petrove gore, već povremeni dolasci njenog Đure na rodno ognjište u Utinji, selu u kojem su Breberine proživjeli i zauvijek ostavili svoju mladost.
Dugo je Milici trebalo da potisne, premda nikada nije zaboravila, stradanja i muke svoje obitelji 1941. godine. Kao desetogodišnja djevojčica bila je svjedokom strašnih događaja kada su u cijelom kraju ustaše žarili i palili, ubijali i odvodili stanovnike u nepoznato, uglavnom na stratišta. Kako joj je otac bio partizan, obitelj je morala pobjeći iz sela. Jedva su se izvukli i sakrili u gustim šumama i dubokim jarugama Petrove gore. Onaj strah i zebnja koji su se u Milicu uvukli tih dana, kada je smrt prijetila ne samo od zločinaca, već i od gladi i bolesti, ni nakon 75 godina nije potpuno nestao već negdje u duši, potisnut, tinja polako, još i danas.
Kad ovo sve napišete, neću znati pročitati. Nije važno, samo da u novinama vidim onu sliku Vlade, Svetana i Đure – Milica Breberina
- Vidite, bila sam sigurna da se tako nešto više nikada neće niti može ponoviti. Otac je nestao u vihoru rata, nastavili smo živjeti. Nakon desetak godina, napunila sam 18 udala sam se za mog Vladu. Dobili smo dva sina. Sve je nekako krenulo toliko dobro da sam ponekad i brinula pitajući se dokad će to potrajati. Sinovi su se školovali, Vlado se zaposlio na željeznici u Karlovcu, svaki dan je išao na posao i živjelo se dobro. Bavili smo se i poljoprivredom, tek toliko da imamo svoje u podrumu i na tavanu. Sinovi su se uskoro zaposlili, Svetan je izučio za stolara, a Đuro je krenuo očevim stopama, postao je kondukter na željeznici u Karlovcu. Uskoro su se oženili i svaki za sebe započeo je život stvarajući obitelj, a Vlado i ja osjećali smo se dobro znajući da su nam djeca zbrinuta i na pravom putu. A onda, polako, moja strepnja od nekakve nesreće polako je počela dobivati smisao. Točno 50 godina od onih dramatičnih događaja u ovim krajevima, slutili smo da se događa nešto što nije dobro i što će nam svima promijeniti živote. Do 1995. nekako se guralo, a mi smo sa strepnjom čekali razvoj događaja, jer smo znali da ovako neće ostati. U kolovozu 1995. ponovila se 1941. Opet kupi prnje i bježi – prisjeća se Milica.
U to vrijeme Đuro i Svetan imali su stanove u Karlovcu gdje su radili i živjeli s svojim obiteljima. Kada je postalo nesnošljivo, pobjegli su u Utinju i odatle su svi zajedno - baba, djed, sinovi, snahe i unuci - odmah nakon prve grmljavine granata u daljini, krenuli u bježaniju. Dug i trnovit put nije dozvolio da ga prijeđu zajedno. Milica i Vlado stigli su na samu granicu Makedonije i Srbije, a sinovi su se nekako dokopali okoline Vršca. Daleko od zavičaja, Milica i Vlado jedino su razmišljali o povratku i već za tri godine odlučili su se za put kući. Utinja ih je dočekala gotovo bez ljudi - kuća napuštenih, zaraslih u drač i opljačkanih do temelja, baš kao što je bila i njihova kuća.
Obnovu nisu nikada dobili, Milica ne zna zašto, jer je o tome brinuo njen muž, a ona nije bila baš upućena. Kako je Vlado još prije rata ostvario mirovinu na željeznici, moglo se nekako živjeti, a sinovi su s obiteljima ostali živjeti u Srbiji. A onda su opet, za Milicu Breberinu zaredale nesreće. Vlado se teško razbolio i umro 2004. godine, a pet godina kasnije iz Srbije stiže vijest koja je Milicu do kraja života zavila u crno. Umro je i sin Svetan. Od tada živi sama i po treći put započinje život ispočetka. Đuro tu i tamo dođe i nešto pomogne, dovede majci na par dana unuke i snajku da svima mine želja, pa opet ode. ‘I on je nešto boležljiv’, govori Milica i ponovo, po zna koji put u životu, brine i strepi. Nažalost, nesreće se i dalje redaju. Prije nekoliko godina Milica je preživjela moždani udar. Teško se kreće, pokreti i govor su joj reducirani, jedva da može založiti vatru.
Zbog bolesti više ne obrađuje vrt, livadu kose drugi, a jedva da može oguliti krumpir. Zauvijek je zarasla bašta, u dvorištu nema više kokoši, svinjac i štala su prazni, a veći dio zemlje odavno je prodan. Od pokojnog Vlade, Milica je naslijedila mirovinu, plaća struju, vodu, TV, komunalne naknade, slivne vode i još koješta, što treba i ne treba, a najviše joj smeta kada mora izdvojiti gotovo 50 kuna za odvoz smeća. Niti ima smeća niti veliku kantu koju su joj dali, može odvući od kuće do ceste. Kad plati sve dažbine ostane do iduće mirovine dvadesetak kuna dnevno, a doda li se računu i kupnja drva za zimu, Milici nije lako.
- Ma, ne brinem se ja za novac. Uvijek je bilo da je nekako bilo i znam da neću umrijeti od gladi. Druge nevolje mene pritišću. Vječiti strah i briga od mog najranijeg djetinjstva me ne napuštaju. Kako onda, prije 75 godina, tako i danas. Ono nešto malo sreće, kada je obitelj bila na okupu i djeca stasala, brzo je prošlo. U školu nikad nisam išla, ne znam ni čitati ni pisati, bio je rat, a kasnije mi nisu dali jer je škola bila daleko. Pa, kad ovo sve napišete u novinama, neću niti znati pročitati. Nije važno, samo da u novinama vidim onu sliku Vlade, Svetana i Đure.
