Predsjednik SDP-a i lider Narodne koalicije Zoran Milanović, tri tjedna prije izvanrednih parlamentarnih izbora, dovršava proces vlastite političke preobrazbe, proces započet prije otprilike godinu i pol dana, kad je kretao u prošlu predizbornu kampanju, ali medijski analitičari i politički stručnjaci ne registriraju tu transformaciju: vrlo ugrubo, Milanović je u ekonomskim i socijalnim pitanjima osjetno ‘polijevio’, dok je u svjetonazorskom polju prilično ‘podesnio’. S jedne strane dakle sve više, sve češće i sve uvjerenije govori o zaštiti radničkih prava, o obrani građana pred bankarskom bezobzirnošću, o široko dostupnom i javno financiranom zdravstvu i obrazovanju, o povratku INA-e u dominantno državno vlasništvo, o definitivnom odustajanju od monetizacije autocesta (tzv. izdvajanje pomoćnih službi u javnom sektoru sasvim je zaboravljeno), o pogubnosti rasprodaje udjela u nekim relativno važnim poduzećima, o povećanju plaća i stimuliranju zapošljavanja, o pogrešnoj politici štednje i rezanja… S druge strane, veliča Franju Tuđmana, smišljeno izbjegava efektno poentirati na nastavku HDZ-ovog koketiranja s nekim elementima ustaštva, relativizira važnost obilježavanja Dana ustanka naroda Like i Korduna 27. srpnja u Srbu, sklapa savez s Hrvatskom seljačkom strankom s punim uvjerenjem da će to biti ključni moment predstojećih izbora, koaliciju naziva Narodnom, zauzima se za čvrst gard prema Srbiji, draže mu je upirati prstom u Božidara Kalmetu nego u Zlatka Hasanbegovića, sastaje se s braniteljskim udrugama…

Milanovićevo političko repozicioniranje nije plod slučajnosti ili inercije, nego svjesne i proračunate odluke donijete na temelju istraživanja o svjetonazorskim preferencijama hrvatskih građana prema kojima se, okvirno, četrdeset posto birača svrstava desno, dvadeset posto lijevo, a dvadeset i pet posto u centar

Milanovićevo političko repozicioniranje nije plod slučajnosti ili inercije, nego svjesne i proračunate odluke donijete na temelju istraživanja o svjetonazorskim preferencijama hrvatskih građana prema kojima se, okvirno, četrdeset posto birača svrstava desno, dvadeset posto lijevo, a dvadeset i pet posto u centar. Premijerski kandidat Narodne koalicije uvjeren je da takav glasački raspored ne može ignorirati nitko tko ozbiljno cilja na izbornu pobjedu, a izborna pobjeda i formiranje Vlade smisao su političkog djelovanja velike stranke, naročito iz Milanovićeve perspektive, jer on više neće imati priliku za popravni ispit. U SDP-u su svjesni da će Milanovićevo svjetonazorsko odmicanje od ljevice izazvati negodovanje među dijelom njihovih (potencijalnih) glasača, ali misle da to neće imati ozbiljnijeg utjecaja na izborne rezultate: lijevo od SDP-a na političkoj sceni ne postoji nijedna relevantna opcija, a pod relevantnošću podrazumijevamo od dva do četiri posto biračke podrške. I ta činjenica nešto govori, naime, činjenica da se lijevo od SDP-a, lijevo od centra, više od dvadeset godina ne uspijeva etablirati snažnija i suvislija politička opcija, premda javni život obiluje ljudima što vrlo argumentirano i pametno artikuliraju tu poziciju. Mogu li ti svjetonazorski razočarani lijevi glasači – uglavnom iz urbanih sredina i politički obrazovaniji – otići Mostu, ili Bandić-Čačićevom savezu, ili združenim snagama Živog zida, Udruge Franak i Ivana Lovrinovića? To je malo vjerojatno.

Most Bože Petrova i društvanca ideološki se profilirao u čvrstu desnicu s jasnim klerikalnim zaleđem, naime, profilirao se u nešto nalik Karamarkovom HDZ-u iz najboljih dana. Uz Petrovljevu podršku, Vlaho Orepić, tehnički ministar unutarnjih poslova i prvi na Mostovoj listi u Prvoj izbornoj jedinici, istaknuo se ovih dana senzacionalnim pokušajem da eliminiranjem onih što su prijavili lažno prebivalište eliminira i mogućnost za ćirilicu u Vukovaru, jer da će se tako broj Srba smanjiti ispod potrebnog postotka u ukupnom stanovništvu: u domoljubnom zanosu smetnuo je s uma da pravo na ćirilično pismo izvire iz popisa stanovništva, a ne iz policijskih evidencija o prebivalištu. Most će se, zapravo, boriti za glasove razočaranih HDZ-ovaca: i njima samima postalo je jasno da nemaju što tražiti lijevo od centra, niti imaju što tražiti među relativno racionalnim biračima. Mimo desnila, njihova kampanja bazira se na ispraznom telaljenju da su SDP i HDZ isti i da se te stranke moraju otarasiti grupacija koje ih sada vode, te na otmici tuđih površnih i populističkih zamisli o rješavanju nevolja financijski blokiranih građana: Božo Petrov i njegovi savjetnici ispravno su detektirali da je to jedina, prilično brojna i dovoljno ogorčena, društvena kategorija kojoj bi još mogli prodati svoje neodgovorne manipulacije. Tako ulaze u birački bazen Živog zida & drugih, što znači da Most nije uspio steći svoje autentične glasače, nego i na ovim izborima pokušava profitirati zavođenjem razočaranih tuđih glasača.

Bandić-Čačićeva koalicija svjetonazorski je vrlo šarolika, što hoće reći da je, zapravo, svjetonazorski bezbojna: čelnici tog saveza, uostalom, sami se reklamiraju kao političari kojima se ideologija gadi. Takvi, teško da mogu biti izborna opcija za progresivnu i antinacionalističku ljevicu, koja nema razumijevanja za Milanovićeve političko-matematičke kalkulacije u nastojanju da formira Vladu. Sličan je slučaj i sa Živim zidom, Lovrinovićem i Udrugom Franak: oni nemaju svjetonazor niti ga žele imati, oni glasove traže među socijalno obespravljenima, očajnima i isključenima, a među njima pak nema mnogo onih kojima su imalo važni stavovi šefa SDP-a o Tuđmanu ili o proslavi u Srbu.

Elem, potencijalni birači SDP-a kojima se ne sviđa Milanovićevo svjetonazorsko skretanje udesno imat će, u najvećoj mjeri, izbor između apstiniranja i glasanja za Narodnu koaliciju uz prigodno začepljen nos. A opet, u SDP-u vjeruju da je šestomjesečna vladavina HDZ-a i Mosta bila toliko jeziva, naročito u područjima kulture i medija, da ni oni što s najvećom mrzovoljom gledaju na Milanovićevo patriotsko flertovanje neće ostati ravnodušni spram mogućnosti da se ponovi onakav politički i društveni kaos. Osim toga, u izbornoj jedinici u kojoj je najviše izgleda za ljevičarsku apstinenciju, a to je ona Prva, zagrebačka, na listi Narodne koalicije nalazi se ime bivšeg predsjednika Stipe Mesića, što bi trebao biti preferencijalni mamac za one glasače što se i dalje dvoume hoće li ostati kod kuće ili izići na biralište sa štipaljkom na nosu. Zoran Milanović, ukratko, na najvažnije izbore u svojoj političkoj karijeri izlazi dosta ziheraški, ne ostavljajući mjesta improvizaciji, dojmovima, osjećajima i slučajnostima: držat će se sigurnih staza i čvrste logike brojeva, govorit će isključivo o temama koje se izravno tiču života, standarda i socijalne sigurnosti što širih slojeva, molit će boga da iduća tri tjedna prođu što brže i što mirnije, bez turbulencija i bez velikog konfrontiranja sa suparnicima. Za tu strategiju ne može se reći da nije racionalna i pragmatična, a vidjet će se koliko je uspješna.

Andrej Plenković svoju političku orijentaciju trenutačno nastoji pragmatično skrpiti tako da poluči što bolji rezultat na izborima i da istovremeno stvori što bolje kadrovske pretpostavke za postizborno unutarstranačko nadmetanje ako HDZ 11. rujna doživi poraz: otud na visokom mjestu na listi Zlatko Hasanbegović

Situacija kod Andreja Plenkovića, predsjednika HDZ-a, neusporedivo je kompleksnija i konfuznija. Plenković svoju političku orijentaciju trenutačno nastoji pragmatično skrpiti tako da poluči što bolji rezultat na izborima i da istovremeno stvori što bolje kadrovske pretpostavke za postizborno unutarstranačko nadmetanje ako HDZ 11. rujna doživi poraz: otud na visokom mjestu na listi Zlatko Hasanbegović, otud na vodećim i visokim mjestima većine HDZ-ovih lista uzdanice novog vođe, poput Davora Stiera i Damira Krstičevića, otud na listama mnogo novih i nepoznatih ljudi koji će biti odani Andreju Plenkoviću. Utoliko je slogan HDZ-ove kampanje – ‘Vjerodostojno’ – gotovo autoironičan: primjerice, Plenković na sva usta hvali Oreškovićevu vladu, koju je srušio njegov HDZ, odnosno ljudi na koje se i on oslanja u upravljanju strankom, a rušenje vlastite Vlade – iz nedokučivih razloga – nije baš nijansa u nečijem političkom djelovanju. Plenković je, sastavljajući izborne liste, već stvorio ozbiljne džepove otpora i opstrukcije koji će do izbora biti mirni i tihi, no takvi će ostati samo pod uvjetom sudjelovanja u državnoj vlasti, a to nije najizglednija solucija. Ako HDZ ne dođe na vlast, Plenković će se morati pomučiti da zadrži stranačko kormilo, jer će na drugoj strani biti i Milijan Brkić, i Josipa Rimac, i Darko Milinović, i Božidar Kalmeta, i Ivan Šuker, a sigurno još ponetko tko sad servilnošću kamuflira nezadovoljstvo.

Jedini ozbiljan Plenkovićev politički iskorak sastoji se u odbacivanju koalicije s Tepeš-Ćorićevim pravašima, no to je naprosto bila nužnost, jer da nije toga, novi HDZ sveo bi se samo na jedno isprazno novo lice. Pravaši na izborima, osim toga, nisu osobita prijetnja HDZ-u, odnosno oni ugrožavaju HDZ otprilike u onoj mjeri u kojoj Laburisti i ORaH ugrožavaju SDP, s tim da bi se Plenkoviću moglo dogoditi da ostane bez jednog od tri mandata u izbornoj jedinici za dijasporu, nakon što je umirovljeni general Željko Glasnović uz pravašku podršku formirao svoju nezavisnu listu. HDZ-u će veći problem biti Most, Milan Bandić te Branimir Glavaš i Ruža Tomašić na istoku zemlje, jer se svi oni obraćaju istom biračkom tijelu, a novi šef HDZ-a – za razliku od konkurenata – zasad ne pokazuje da je oran za bitku oko tih glasova. Andrej Plenković izabrao je strategiju nezamjeranja, pristojnosti, staloženosti i dosade: to nije logično u situaciji kad HDZ mora dostizati SDP-ovu prednost i kad se mora boriti za glasove na desnici, ali pitanje je može li i umije li Plenković drugačije.

Milanović više želi posao premijera

Zoran Milanović bio je bolji od Andreja Plenkovića u prvoj debati upriličenoj na Hrvatskoj radioteleviziji i vjerojatno bi bio najsretniji da se više ne dogodi nijedna debata. Milanović je bio bolji ponajprije zato što je djelovao kompetentnije i upućenije, i zato što je odavao dojam čovjeka kojem je više stalo do pobjede i do toga da opet ide na posao u Banske dvore. Plenković zasad nije dao do znanja žudi li za novim sučeljavanjima s Milanovićem, ali ne bi iznenadilo ni njegovo pomanjkanje entuzijazma kad je riječ o daljnjem javnom debatiranju. Mimo svega toga, debata na HRT-u jasno je pokazala da je mogućnost za koaliciju SDP-a i HDZ-a veća nego ikad, naravno, ako izborni rezultati budu slični rezultatima svježih anketa.