Ako bi se sudilo po nespremnosti s kojom su europske države dočekale najveći izbjeglički val nakon Drugog svjetskog rata, moglo bi se zaključiti da se taj val događa u zrakopraznom prostoru, bez ikakvog konteksta i pretpovijesti. Jer brojke se čine zapanjujućima, a slike tisuća stranaca kako provaljuju kroz granične prijelaze, pješače poljima i šumama te puze kroz rupe u bodljikavim ogradama zabezeknule su europsku javnost. Ništa od toga, međutim, kontinentalne elite nije trebalo dočekati nespremne, ne samo zato što su njihove političke odluke doprinijele upropaštavanju zemalja iz kojih migranti dolaze, već i zato što su njihovi relevantni stručnjaci, institucije i agencije pravovremeno registrirali svaki događaj i pojavu koja je tome valu prethodila.

Prema podacima UNHCR-a, samo je preko Mediteranskog mora u prvih šest mjeseci ove godine u Europsku uniju ušlo 137.000 ljudi, a 2500 ih se na tom putu utopilo. Iako se radi o gotovo dvostrukom povećanju u odnosu na godinu ranije, oni nisu došli odjednom, već u gotovo istovjetnim dnevnim turama. Zajedno s njima, do kraja srpnja ove godine 350.000 osoba ilegalno je prešlo granicu EU-a, gotovo trećina njih u Grčkoj, no godinu ranije to je učinilo nešto manje od 250.000 ljudi. Krajem prošle godine na tlu Europe bilo je tri milijuna izbjeglica, ali u Turskoj više od polovice toga broja. Isto tako, Afrika i Bliski istok, iako neusporedivo siromašnije i disfunkcionalnije regije, pružili su privremeno utočište za dvostruko više izbjeglica.

Ukupno je prošle godine u EU-u predano 600.000 zahtjeva za azil, od čega 150.000 od strane državljana Sirije. Zbog toga je Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice Antonio Guterres već početkom godine apelirao na industrijalizirane zemlje da prihvate njih barem 130.000. Bila bi to samo kap u moru u odnosu na ukupno četiri milijuna raseljenih Sirijaca, no industrijalizirane zemlje nisu u svojim ponudama dobacile dalje od svaka po nekoliko tisuća, a i to nakon što izračunaju kvote, izađu iz krize i provedu iscrpljujuće administrativne procedure i sigurnosne provjere. Rekao je Guterres početkom godine i da se broj izbjeglica tradicionalno povećava u drugoj polovici godine, a jasno je naglasio i da se većina tih migranata može kvalificirati za izbjeglički status jer su pobjegli od rata i progona, pa su ih države dužne zbrinuti.

Prema studiji organizacije Altai Consulting, upravo je stanje u Libiji jedan od glavnih faktora koji pokreću, odnosnu vuku migrante, iako se općenito smatra da je faktora koji ih guraju na put znatno više

Svima je također bilo poznato i da stotine tisuća izbjeglica već godinama tavori u grčkim, libanonskim i turskim kampovima, bez ikakve perspektive za nalaženje posla i krova nad glavom, bez pristupa zdravstvenoj njezi i obrazovanju, u državama čije infrastrukture pucaju po šavovima, gotovo bez ikakve međunarodne podrške. I to je mogao biti znak da će prije ili kasnije oni morati krenuti dalje, a da to dalje može biti jedino Europska unija.

Osim što su znali sve što je gore spomenuto, europski čelnici mogli su na vrijeme pročitati i istraživanja svoje agencije za granice Frontex, koja godinama studiozno prati izbjegličke tokove i rute. Tada bi primjerice mogli zaključiti da je režim Moamera Gadafija funkcionirao kao puno djelotvornije predziđe kršćanstva nego svi europski orbani zajedno.

Za potrebe zaštite vanjskih granica Frontex bilježi ukupno sedam izbjegličkih ruta, a u recentnom valu najprometnija je takozvana središnja mediteranska ruta, kojom izbjeglice iz sjeverne i zapadne Afrike morskim putem dolaze u Italiju i na Maltu. Koriste uglavnom loše opremljene ribarske brodice, a krijumčari često ne putuju na njima, već izbjeglicama, mahom bez navigacijskih vještina, daju kompas ili GPS, zbog čega su praktički sve lanjske kontrolne operacije funkcionirale kao operacije spašavanja. Ova je ruta bila jedna od glavnih do 2009., kada su talijanska i libijska vlada potpisale bilateralni sporazum u cilju sprječavanja krijumčarenja. No nakon pada Gadafijevog režima krajem 2011. uslijedio je najveći izbjeglički val u europskoj povijesti jer je te godine u Italiju ušlo 170.000 ljudi.

Libija nije samo najvažnija tranzitna točka prema Europi, već je nakon vojne intervencije i sama postala izvor migranata. Budući da je do 2011. bila relativno prosperitetna država s manjkom radne snage, u njoj su radile tisuće sezonskih radnika iz Tunisa, Egipta i azijskih država. No nakon intervencije oni su pretvoreni u svojevrsnu kombinaciju ekonomskih emigranata i izbjeglica, pa su se mnogi, naročito Afrikanci, zaputili na put prema Europi koji ranije nisu planirali. Prema studiji organizacije Altai Consulting koju je naručio UNHCR, upravo je stanje u Libiji jedan od glavnih faktora koji pokreću, odnosnu vuku migrante, iako se općenito smatra da je faktora koji ih guraju na put znatno više.

Dvije su osnovne rute koje izbjeglice dovode u Libiju, istočnoafrička kojom Somalci, Etiopljani, Eritrejci i Sudanci dolaze preko Sahare, te ona preko Nigera kojom idu stanovnici zapadne i središnje Afrike. U samoj Libiji postoje najmanje četiri polazišne točke za Lampedusu i dvije za Maltu. Prema organizaciji Globalna inicijativa protiv transnacionalnog kriminala, tri najveće afričke baze za krijumčarenje izbjeglica su Niger, Kartum u Sudanu i Tamanrasset u južnom Alžiru, a putem njih odvija se praktički čitav izbjeglički promet u Africi prije nego što se svi ti pravci sliju u Libiju.

Prema Altaiju, migranti koji putuju preko Libije nisu isključivo izbjeglice, već se često radi i o ekonomskim emigrantima, najstarijim sinovima koje obitelji šalju da pronađu posao i šalju novac kući, što im stvara pritisak i nerealna očekivanja. U većini slučajeva, međutim, ljude koji bježe praktički je nemoguće oštro podijeliti na klasične izbjeglice i ekonomske migrante, osim ako su u pitanju Sirijci, jer se kod većine njih razlozi preklapaju. Tako Eritrejci bježe od represije i neograničenog vojnog roka, Somalci od bijede, islamističke terorističke skupine Al-Šabab i klanskog nasilja, Nigerijci od Boko Harama, Malijci su do francuske intervencije također bježali od islamista, a stanovnici zapadne Afrike zbog klimatskih promjena koje uništavaju poljoprivredu i ekonomiju.

Sljedeća najprometnija ruta je istočna mediteranska, kojom izbjeglice u EU ulaze preko Turske, Grčke, Cipra i Bugarske, naročito od 2008. godine, kada je Turska liberalizirala vizni režim s mnogim afričkim zemljama. Tri godine kasnije kroz nju je prošlo rekordnih 57.000 ljudi, no broj se tijekom iduće tri godine smanjivao zbog mjera koje je poduzela grčka vlada, a koje uključuju policijske operacije, povećanje kapaciteta izbjegličkih centara i produljenje privremenog boravka. Ipak, 2014. broj dolazaka ponovno se povećao na 51.000.

Čak 12 posto svih zahtjeva za azil u EU-u u 2012. godini podnijeli su državljani bivših jugoslavenskih republika i Albanije. Štoviše, oni su u Njemačkoj prošle godine podnijeli 40 posto svih zahtjeva za azil, od čega 63.000 Kosovari i Albanci

Zapadnom balkanskom rutom lani je prošlo 43.000 ljudi. Ona se grana u dva pravca, jedan kojim Azijci ulaze preko bugarsko-turske i grčko-turske granice, i drugi kojim putuju stanovnici zapadnog Balkana, naročito otkada je EU ukinula vize za državljane Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makedonije. Na vrhuncu toga vala, 2012. godine, čak 12 posto svih zahtjeva za azil u EU-u podnijeli su državljani Albanije i bivših jugoslavenskih republika. Štoviše, oni su u Njemačkoj prošle godine podnijeli čak 40 posto svih zahtjeva za azil. Od toga su 63.000 zahtjeva podnijeli Kosovari i Albanci, jednako koliko i u prvih sedam mjeseci ove godine. Njemačke vlasti porast traženja azila smještaju u 2012. godinu, kada je tamošnji visoki sud donio odluku o povećanju socijalne pomoći za tražitelje azila. No svi su oni odbijeni jer Njemačka Srbiju, Makedoniju i BiH smatra ‘sigurnim zemljama’, a taj će status uskoro dobiti i Kosovo i Albanija. Iako je jasno da se ni po kojim kriterijima ovi ljudi ne bi mogli kvalificirati kao izbjeglice, jer se radi o klasičnim ekonomskim migrantima, siromaštvo, nezaposlenost, uništene tvornice i poduzeća, kriminal i korupcija neće biti izbrisani promjenom sigurnosnog statusa tih zemalja.

Frontex bilježi još tri bitne rute koje vode u Europu, no one su posljednjih godina izgubile na važnosti, uglavnom zbog mjera koje su poduzele države na udaru. Tako je zapadnoafričkom rutom prije devet godina u EU ušlo rekordnih 32.000 Afrikanaca. No od 2012. brojka se kreće oko nekoliko stotina godišnje, kao rezultat bilateralnih ugovora španjolske vlade sa Senegalom i Mauritanijom o repatrijaciji i jačanju kontrola. Zapadnu mediteransku rutu također je poprilično uspješno začepila španjolska vlada: ona je prolazila kroz Ceutu i Melille, španjolske kopnene teritorije u sjevernoj Africi, koji su sada opasani ogradama. Rutom koja vodi u talijansku Apuliju i Calabriju godišnje prođe oko 5000 ljudi, dok je posljednja ruta koju Frontex evidentira nazvana istočne granice i odnosi se na 6000 kilometara dugu granicu Europske unije s Ukrajinom, Bjelorusijom, Moldavijom i Ruskom Federacijom. Na njoj je, međutim, od ilegalnih ulazaka puno češća zloupotreba zakonskih kanala, primjerice falsificiranje dokumenata, no samo dva posto ukupnih europskih migracija odvija se tom rutom. Unatoč tome, Ukrajina i Estonija, uz blagoslov EU-a, također će se uskoro od Rusije ograditi žicom.

Paralelno s utvrđivanjem europskih granica i sve manjom mogućnošću da izbjeglice i migranti dođu do željenih europskih zemalja, Njemačka je već suspendirala Dablinski sporazum, koji je predviđao ograničene kvote za prihvat migranata i njihovu masovnu deportaciju u zemlje ekonomski devastiranog europskog juga. O promjenama dablinske regulative razgovarat će se na izvanrednom sastanku ministara zemalja članica Unije sredinom rujna u Bruxellesu, no pitanje je hoće li i tada doći do konkretnog rješenja koje će podrazumijevati pravedniju raspodjelu izbjeglica u članicama i hoće li one prihvatiti više od 22.000 ljudi, koliko ih se spominjalo prije nekoliko mjeseci. Jer prema podacima Eurostata, u prvih šest mjeseci ove godine podneseno je čak 400.000 zahtjeva za azil, od čega 43 posto u Njemačkoj, u Mađarskoj ih je podneseno 67.000, a u Švedskoj, Francuskoj i Italiji nešto manje od po 30.000 zahtjeva.

Apeli za prihvat velikog broja izbjeglica dešavaju se u danima kada dobar dio europskih zemalja osim gradnje prepreka na vanjskim razmišlja i o uvođenju kontrole na unutarnjim granicama. Potonje je provela Austrija odlukom da djelomično zatvori slobodan prolaz na granicama i uvede jače policijske kontrole. Ovo drugo odnosi se prvenstveno na kamione za koje se sumnja da prevoze izbjeglice, nakon što je u toj zemlji pronađen kamion u kojemu je umrla 71 osoba. Slično najavljuju i Danska, Francuska, Finska i Belgija, jer takve su im mjere dozvoljene u izvanrednim slučajevima temeljem reforme Lisabonskog ugovora iz 2013. godine.

U isto vrijeme u dijelu članica, naročito u srednjoeuropskim i baltičkim zemljama, političke elite koriste izrazito toksični antiimigrantski diskurs pa otvoreno konstatiraju kako ne žele primiti muslimanske izbjeglice, te suprotno željama Europske komisije i Njemačke traže da same odlučuju o tome koliko će izbjeglica prihvatiti. Zemlje poput Latvije, Poljske i Slovačke odbijaju prihvatiti kvote, koje su izrazito male i izračunate u skladu s BDP-om, dosadašnjim brojem prihvaćenih migranata i brojem stanovnika. Tako Slovačka umjesto 1100 izbjeglica, koliko je Bruxelles predložio u svibnju, želi prihvatiti njih samo 200, i to isključivo kršćana, Latvija 250 umjesto 900 izbjeglica, dok Poljska najavljuje 2000 azila. Ponašanje političkih elita u ovim zemljama podudara se sa stavovima građana koje mainstream mediji nerijetko jednostrano informiraju o dolasku sumnjivih lica koja će im uzeti posao ili će ih raznijeti improviziranom bombom. Primjerice, istraživanje javnog mnijenja u Poljskoj pokazalo je da 61 posto građana ima negativne stavove o prihvatu izbjeglica, dok u Slovačkoj i Češkoj ta brojka iznosi 70 posto.

Slično raspoloženje je i u Velikoj Britaniji, gdje kabinet premijera Davida Camerona, koji je izbore dobio na (anti)imigrantskoj retorici i obećanjima da će revidirati poziciju ove zemlje u EU-u, inzistira na deportacijama kao rješenju problema. Sve to iako su lani Njemačka, Francuska, Švedska i Italija prihvatile znatno više migranata od Velike Britanije, baš kao i Belgija, Nizozemska i Austrija, uzme li se u obzir odnos izbjeglica i matičnih stanovnika ovih država. U Calais, francusku luku koju s Britanijom povezuje podmorski tunel, ove je godine došlo nekoliko tisuća ljudi, što je tek jedan posto u usporedbi sa situacijom na grčkoj i talijanskoj obali. Unatoč tome, britanska je vlada prihvatila europski trend osiguranja unutarnjih granica, uloživši deset milijuna eura za improviziranu ogradu oko tunela. No Pascal Aerts, voditelj francuskog policijskog odjela za imigraciju, izjavio je da će ta mjera samo pogurati problem u luke Nizozemske i Belgije.

Uz pokušaje ulaska izbjeglica preko Rumunjske, Drago Župarić-Iljić ističe i mogućnost skretanja na prijelaz hrvatsko-srpske granice, ali i putem krijumčarskih mreža koje bi tok preusmjerile iz Srbije i BiH preko najkraćeg mogućeg dijela kroz Hrvatsku prema Sloveniji

S obzirom na kaos u azilantskim politikama europskih članica, u narednim mjesecima pokazat će se koliko će razvoj događaja u Siriji imati posrednog utjecaja na ‘europski projekt’. Njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je kako će izostanak dogovora oko ravnomjernog prihvaćanja izbjeglica dovesti u pitanje Šengenski sporazum koji, pored monetarne unije, predstavlja jednu od najčvršćih poveznica između država članica. Bio je to njezin odgovor na pitanje mađarskog premijera Viktora Orbana kako Europa misli riješiti izbjegličku krizu, i to u danima kada upravo on dovršava 175 kilometara dugačku ogradu na granici sa Srbijom i donosi zakone koji će onemogućiti protok izbjeglica i lišiti ih prava, parafiranog nizom međunarodnih sporazuma, da zatraže azil u željenim zemljama. Izbjeglice će prema tom prijedlogu biti vraćane u Srbiju, označenu kao sigurnu zemlju, premda ona, baš poput Makedonije, pored loše ekonomske situacije, nema adekvatnu infrastrukturu za zaprimanje većeg broja tražitelja azila, čak ni onih koji su samo u prolazu.

U prvih sedam mjeseci ove godine oko 100.000 izbjeglica i migranata ušlo je u EU preko Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Albanije, Crne Gore i Kosova, nasuprot samo 8000 koliko ih je kroz ove zemlje prošlo 2014. Za razliku od 2012. godine, kada je u Srbiji podneseno 2700 zahtjeva za azil, ove godine ta je brojka narasla na čak 66.000. Srbija je dosad odobrila tek dvadesetak azila, a Makedonija svega deset azila sirijskim državljanima. U potonju zemlju svakodnevno ulazi oko 3000 ljudi, a ta bi brojka, prema projekcijama UNHCR-a, mogla biti standard u narednim mjesecima. No nakon dovršetka mađarske ograde stvari bi mogle ponovno eskalirati, jer će izbjeglicama uskoro biti prepriječen put u šengensku zonu. Prema mišljenju Drage Župarića-Iljića iz Instituta za migracije i narodnosti, izbjeglice će iz Srbije pokušati ući u tu zonu putem nekoliko ruta, uz daljnje pokušaje da prijeđu srpsko-mađarsku granicu koja će, smatra on, i dalje u određenoj mjeri biti porozna. Najrealniji mu se čine odlasci preko Rumunjske, premda je i ona najavila jačanje granice prema Srbiji. Pored toga, Župarić-Iljić ističe i mogućnost skretanja na prijelaz hrvatsko-srpske granice, ali i, kako ukazuju izvješća EUROPOL-a, putem krijumčarskih mreža koje bi tok preusmjerile iz Srbije i BiH preko najkraćeg mogućeg dijela kroz Hrvatsku prema Sloveniji.

Zemlje izvan granica EU-a u ovom su trenutku najveći nositelji izbjegličke krize, bez adekvatne podrške Bruxellesa, ostavljene na milost pojedinaca te vjerskih i humanitarnih organizacija. Makedonija je primjerice dosad dobila svega 90.000 eura pomoći od Unije, što je otprilike dostatno za tri mjeseca i 4600 izbjeglica. Uranija Pirovska, šefica Makedonskog helsinškog odbora, koji je izvještavao o nasilju nad izbjeglicama nakon što je tamošnja vlada proglasila izvanredno stanje, kaže za ‘Novosti’ kako najveću odgovornost za izbjegličku krizu na ovom području snosi upravo EU.

- Dablinski sustav ne funkcionira jer premda predviđa ravnomjernu raspodjelu tražitelja, to se u praksi ne događa. Teret je preusmjeren na nekoliko zemalja članica, posebno Grčku i Italiju, te Makedoniju i Srbiju, koje se ne mogu nositi s ovolikim priljevom ljudi - kaže ona.

Župarić-Iljić se slaže da novonastala situacija zahtijeva veći angažman svih država EU-a, kao i solidarnost i raspodjelu odgovornosti, ali i reviziju dablinske regulative, zajedničkog europskog sustava azila, pa i samih kvota za prihvat putem programa preseljenja, koje se planiraju na razdoblje od dvije godine, a potrebne su danas i odmah.

- Pokazuje se kako umjesto zajedničkog djelovanja unutar sebe pa i prema potencijalnim kandidatkinjama, zemlje članice odabiru samostalna i parcijalna rješenja. Tako Grčka više uopće ne uzima otiske prstiju niti bilježi namjere za zahtjevom za azil, Mađarska vodi svoju politiku gradnje zida i detencije ljudi na tranzitnim prometnim kolodvorima, Danska provodi oštrije zakone, Slovačka koristi nacionalna opravdanja tipa ‘želimo samo kršćane i visokoobrazovane’, a zemlje kandidatkinje iz našeg okruženja snalaze se najbolje što znaju i umiju, iako to ponekad podrazumijeva i slanje vojske na granicu i sukob s izbjeglicama, što je svakako krajnje nehumana praksa. Stoga ovo nije samo izbjeglička kriza, ovo je i kriza europske humanosti i kriza temeljnih vrijednosti Europe, među kojima su i zaštita ljudskih prava i ostvarenje prava na zaštitu od progona - ističe Župarić-Iljić.

Posvećenost Unije zaštiti vanjskih granica uzrokovala je, osim toga, i enormne troškove koji su se, kako tvrde kritičari Tvrđave Europe, mogli iskoristiti za integraciju i bolji prihvat izbjeglica. U posljednjih 15 godina zemlje EU-a te Norveška, Švicarska i Island potrošile su naime čak 11,3 milijarde eura na deportacije. Sustav zaštite vanjskih granica koštao je, prema rezultatima studije Migrants’ Files, 1,5 milijardi eura za pogranične kontrole i opremu, dok su sami migranti u tih 15 godina potrošili 16 milijardi eura da dođu do granica Unije.

S druge strane, EU je najavila financijsku pomoć od 2,6 milijardi eura za izbjegličku krizu, od čega će najveći dio otići Italiji i Grčkoj. Paralelno s time, u UNHCR-u kažu da su od potrebnih pet milijardi dolara dobili tek nešto više od jedne milijarde za pomoć sirijskim izbjeglicama u toj zemlji i u izbjegličkim kampovima u Turskoj, Jordanu i Libanonu, gdje ih je trenutno oko tri milijuna. Izuzetno loša situacija na tom području u narednim bi mjesecima mogla uzrokovati novi val izbjeglica prema Europi, no ona, čini se, ni tada neće biti spremna.