Dvije godine nakon ‘Zenzancija’, knjige, kako joj naslov upućuje, oslonjene na više ili manje vrckavo poigravanje prividnom jednostavnošću proizašlom iz istočnjačkih pjesničkih i filozofskih tradicija, njihovom simbiozom sa širokom plejadom zapadnog nasljeđa te – da parafraziramo praktični termin iz teorije prozodije – duhom forme, Miroslav Kirin javlja se novim naslovom koji dosljedno nastavlja započeti projekt dovodeći ga, čini mi se s od prethodnika snažnijim estetskim učinkom, u ‘Hipernovalisu’ do krajnjih konzekvenci.
Grafičko i tehničko oblikovanje ove formatom i opsegom teksta nevelike knjižice nije nevažno, te zaslužuje da ga se nešto podrobnije opiše. Crni, tvrdo ukoričeni svezak koji izgledom podsjeća na notes ili molitvenik, bez imena autora i oznake izdavača na naslovnici obilježenoj isključivo pomalo nekonvencionalno prelomljenim naslovom (što spada u prepoznatljive zahvate dizajnera Borisa Runjića, i vjerojatno ne podrazumijeva autorsku intervenciju), skriva dva različita knjiška bloka, već s obzirom na to koji dio tiraža vam dopadne ruku. U jednom riječ je o klasičnom uvezu knjiških araka, dok je u drugom slučaju u pitanju jedinstvena papirna traka presavijena na format knjige ‘harmonika-metodom’, te je stranice iz njenih korica moguće izvući, njima fizički ući u prostor, razviti ih ili objesiti na zid poput kalendara ili molitvenih mlinaca, kombinacije kojom bi se i njezin sadržaj na neki način metaforički mogao opisati.
Naslov, za razliku od neologizama i složenica Jaloga, Zbiljke i Zenzancija te arhaizma Zukve, koji su redom obilježili autorove prethodne knjige, predstavlja ovaj put ready-made artefakt: Hiper Novalis ime je, naime, supermarketa u Novalji na otoku Pagu. Zaigranost i polisemantičnost, podvlači duhovita kooptacija jedne od ikoničkih figura ranoga njemačkog romantizma, ostaju Kirinovom konstantom. Pozicioniranje niskokvalitetne kolor-fotografije spomenutog objekta na nultom arku koja nas, umjesto slovnoga sloga, zaskače čim knjigu otvorimo, upućuje također na intermedijalne, kompleksne postupke oslonjene na fotografiju kao pseudo-dokumentarni medij, koje je Kirin razvijao u svojim proznim knjigama, izvrsnom ‘Albumu’ iz 2001. te još više u zanimljivom, recentnijem žanrovski hibridnom izdanju ‘Iskopano’.
Devedesetak nenumeriranih stranica donosi oko sto pedeset tekstova, koje žanrovski tek (ne)treba odrediti. Ti one-lineri, distisi, trostisi, iznimno četverostisi (katrene i terceti sasvim su u ovom slučaju neprikladni termini), pisani bez velikih početnih slova i uz minimum interpunkcije, prelomljeni su različito: neki na svojoj stranici, neki po dva ili tri u nizu, pa ponekad prevlada poriv da se one donesene u grupama percipira kao cjelinu, a one izdvojene bjelinom zasebne stranice promatra kao povlaštene, nameće im se, dijelom svjesno, a dijelom sasvim praktičnom logikom nedostatka prostora, neka vrsta hijerarhizacije, moguće neželjene čvrstine autorske ruke pri trasiranju recepcije. Ti ‘ispražnjeni aforizmi’, ‘lake gnome’, ‘destrofizirani slobodni haikui’, kako god da ih se odlučimo zvati, djeluju katkad kao skice za pjesmu, ponekad kao odbjegli stihovi, nekad kao kondenzat – najčešće su ipak upravo samodovoljni, čisti tako u zraku, stabilno potpuni u svojoj nepotpunosti, kako su u riječ, u logos i ušli. Njihova je lakoća prividna, a kratkoća zarazna: većini njih, kao svakoj dobroj pjesmi, imamo se potrebu barem još jednom nakon čitanja vratiti.
Bez jednog dijela je ‘Hipernovalis’ također mogao, no pretjerana redukcija bi se jednako tako protivila njegovoj hipermarketskoj ‘prirodi’. Kazivale nešto poput, živio je među povrćem ne znajući što da kaže životinjama, ili čega se ne stidimo otišlo je druge učiti pjevati, ili niz brdo se kotrljaju prazni džepovi ali kamo, ili puhali smo si u vlastite kosti / ne bismo li se od zemlje odigli, Kirinove pjesme-čestice do nas uglavnom dopiru. A ako dopire kroz zid, onda nije zid.
