Usprkos višemjesečnim optimističnim najavama, pregovori s američkom firmom Esmark Steel koja se jedina javila na natječaj za preuzimanje Željezare Smederevo završen je neuspješno, objavio je u prisustvu svih ministara premijer Srbije Aleksandar Vučić, koji je – kako se sada ispostavlja – ustvari bio glavni pregovarač s predstavnicima Esmarka. Vlada, reče on, nije mogla preći crvenu liniju i doći u situaciju da država jamči za sve, a Esmark nizašto, pa čak ni za zalihe sirovina koje postoje u Željezari Smederevo, koja danas jedva da radi. Konkretno, Srbija nije od Esmarka dobila jamstva da će se očuvati obrtni kapital i da tvornica neće biti ugašena, da neće biti potrošene sve sirovine, a potom Željezara napuštena, na primjer s izgovorima da tržište nije dobro i da se gubici mjere u milijunima dolara.
U pogonu je, i to ne stalno, svega 30 posto proizvodnje, radi samo jedna visoka peć, druga je ugašena (usprkos obećanjima da će biti pokrenuta do kraja godine). Takva je situacija već tri godine, nakon što je Željezaru napustio američki US Steel, (re)prodavši je Srbiji za samo jedan euro. Znalci tvrde da je američka firma tada ostavila posve čistu situaciju, tvornicu bez dugova (nakon niza godina uspješnog poslovanja, dok se situacija na tržištu nije promijenila i dovela do odluke o napuštanju posla), čak – kako podsjeća ekonomski novinar Mijat Lakićević – s nekih 20-ak milijuna dolara plusa. U međuvremenu, za manje od dvije godine Željezara Smederevo je napravila više od pola milijarde eura dugova: bankama duguje 260 milijuna eura, dobavljačima 120 milijuna i još 145 milijuna eura za preuzete sirovine. No to vjerojatno nisu konačni podaci, jer se o dugovima napravljenima prošle godine samo nagađa, dok konkretne podatke javnost nije imala priliku čuti.
Država Željezari mjesečno daje između 8,5 i deset milijuna eura. Tako je bilo sve do 1. veljače, kada je stupila na snagu zabrana EU-a o daljnjem financiranju javnih i državnih poduzeća. No Vučić i dalje obećava da će se država pobrinuti za više od 5.000 zaposlenih
Uz to, država Željezari Smederevo mjesečno daje između 8,5 i deset milijuna eura. Odnosno, tako je bilo sve do 1. veljače, nakon čega je stupila na snagu zabrana Evropske unije o daljnjem financiranju javnih i državnih poduzeća. Vučić i dalje obećava da će se država pobrinuti za više od 5.000 zaposlenih u Željezari, iako u proračunu za ovu godinu taj trošak više nije predviđen. To je očito bio jedan od kamena spoticanja u pregovorima s Esmarkom, jer je srpska strana inzistirala na tome da svi zadrže posao. U međuvremenu se pojavila informacija da je u posljednjih godinu-dvije zaposleno novih petstotinjak ljudi. Naravno, po partijskoj liniji, ali o tome nitko ne želi jasno progovoriti.
Nakon propasti pregovora, odmah je najavljen ‘plan B’, pa je već i raspisan natječaj – jer, kako reče Vučić, ‘mi’ ne znamo kupiti rudu i prodati željezo – za menadžera koji bi se prihvatio posla preporoda Željezare. Još se ne zna rezultat te avanture, ali je činjenica da bi valjalo imati nekog znalca, s obzirom na to da blizu Željezare nema ni rudnika željeza ni rudnika uglja, odnosno proizvodnje koksa, već se sve mora uvoziti. Badava upućeni upozoravaju na to da je nastavak rada Željezare vrlo dvojben, s obzirom na godišnje gubitke od 150 milijuna dolara u poslovanju, koje je država dotirala s najmanje 120 milijuna eura godišnje, a tu su još i spomenuti stari dugovi koje bi, valjda kao i u ostalim slučajevima, trebalo pretvoriti u javni dug. Dakle opet po glavi stanovnika. Svejedno, svaki spomen stečaja odbija se rezolutno, kao i činjenica da nema te banke koja će u tako katastrofalnoj situaciji propalom gigantu dati kredit: od čega bi ga Željezara vraćala, s obzirom na to da joj je i dosad bila neophodna izdašna pomoć države za minimum procesa i plaće radnika, čiji se broj još i povećava?
Još prošle godine, prije nego što je premijer Vučić najavio traženje strateškog partnera za Željezaru, ekonomist Stojan Stamenković, suradnik mjesečnika ‘Makroekonomske analize i trendovi’, podsjetio je da je Željezara još prije 30-ak godina bila kandidat za gašenje, ali da to politički nije bilo izvedivo. Podaci, naime, govore da je u bivšoj SFRJ radilo 12 željezara, a tijekom 1980-ih godina većina je poslovala s gubitkom. Poslije raspada zemlje, nijedna nije sretno prošla: jedino je Slovenija još 1987. godine napustila proizvodnju čelika u Željezari Ravne u Jesenicama, a danas tu postoji samo jedna firma, Štore Steel, kao posljednji ostatak Željezare. Tranziciju nisu izdržale ni željezare u Zenici, Sisku, Nikšiću i Skoplju.
Sada je pitanje kako će se bez pomoći države (barem javne) spasiti Željezara Smederevo, tim više što je Vlada Srbije potpisala novi trogodišnji aranžman o predostrožnosti s Međunarodnim monetarnim fondom koji izričito zabranjuje – kao i EU – financiranje propalih javnih poduzeća. Tu je i pitanje zašto bi radnici Željezare bili u boljoj poziciji od nekih tvornica koje su otišle u stečaj ili su pred gašenjem, jednako kao što se to očekuje za nekoliko stotina javnih poduzeća, od kojih za većinu nitko ne pokazuje interes za kupovinu. Osim toga, kako ovih dana upozoravaju i ekonomisti i sindikalisti, na doboš su proteklih godina otišla i mnogo zdravija poduzeća, pa premijer i ministri nisu radnicima obećavali brda i doline i plaću iz džepova onih koji još nešto rade. Naprotiv, ljudi su otišli na burzu rada ili na sivo tržište, koje se sve više povećava.
Ako se u Željezaru – i ne samo u nju – nastave, kao u bure bez dna, sipati subvencije i državna pomoć, badava to što su smanjene plaće i mirovine te što se nezaustavljivo povećava broj siromašnih, kao i nezaposlenih. U tom slučaju ni sporazum s MMF-om neće imati značaja, možda će biti napušten jednako kao što ga je napustila vlada Mirka Cvetkovića i Demokratske stranke, nakon svega nekoliko mjeseci, nesposobna da se odrekne financiranja gubitaša i da smanji silno narastao državni aparat.
Nekako se čini da i ove tri godine s Ivicom Dačićem i Aleksandrom Vučićem nisu drukčije: svima su puna usta (propalih) obećanja i samohvalisanja, dok sve vodi ka bankrotu, u kojem velik broj građana već jest.
