Da će se hrvatski zdravstveni sustav u bliskoj budućnosti potpuno otvoriti tržištu, što će biti dovršetak privatizacije javnog zdravstva, dao je naslutiti mandatar Tihomir Orešković kada je spomenuo implementaciju kanadskog modela zdravstvene skrbi, a ponešto smo čuli i o tzv. amerikanizaciji zdravstva. Oba bi modela služila isključivo bogatima: u Americi je 60 posto osobnih bankrota uzrokovano upravo troškovima liječenja.
Ante Ćorušić, HDZ-ov pretendent na mjesto ministra zdravlja, neuvijeno je iznio diskriminatorni stav da će bolju zdravstvenu skrb ubuduće imati oni koji imaju više novca i koji više uplaćuju u fondove zdravstvenog osiguranja. Ćorušić je poznat i po bezočnom obmanjivanju javnosti tvrdnjom da je naš zdravstveni sustav posljednji izdanak socijalizma (da barem jest!), iako je zdravstvo na tržištu još od 1997., kada je Andrija Hebrang privatizirao primarnu zdravstvenu zaštitu, pa u domovima zdravlja imamo sustav koncesija, odnosno primarna razina zdravstvene zaštite odvija se u brojnim ambulantama koje vode privatnici. Analiza javnog zdravstva pokazuje da u njemu vlada monopol privatnika i trgovačkih društava, odnosno da ono u svom vlasništvu nema gotovo nijednu važnu ustanovu ili djelatnost, nego sve kupuje od privatnika. Ukratko, vlast koja se upravo formira namjerava dovršiti ono što je Hebrang započeo.
Privatizaciju javnog zdravstva gura i dio medicinske struke, ali i poduzetnici koji pišu reformske preporuke mandataru Oreškoviću: neki se, poput Davora Šterna, zalažu samo (?!) za privatizaciju Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje. Što se tiče Mosta, njihova je reforma zdravstva smušena i nedorečena, pa tako Ines Strenja Linić odbacuje mogućnost da njihovi zastupnici podrže bilo kakav model privatizacije javnog zdravstva iako su ga i sami u početku predvidjeli, no naknadno su tu vlastitu programsku točku prebrisali.
Uštede se mogu postići tako da uredimo sustav, smanjimo nepotrebnu potrošnju i korupciju te uskratimo ekstrazaradu privatnicima i krupnom kapitalu, umjesto da smanjujemo prava pacijenata i plaće zdravstvenog osoblja – kaže Dražen Gorjanski
Doktor Dražen Gorjanski, autor i koautor nekoliko knjiga o zdravstvu, restrukturiranju sustava i korupciji u njemu, smatra da je iz navedenog jasno da se o reformi zdravstva još ništa ne zna – ni što točno treba raditi ni kako to napraviti. Godinama upozorava na činjenicu da živimo u eri neoliberalnoga kapitalizma, koji je sam po sebi neprijatelj svih javnih sustava, javnog dobra i onoga što bi koristilo ljudima.
- Zarada koju krupni kapital ostvaruje temeljem postojećih odnosa u zdravstvu očito je prevelika, pa će se odupirati bilo kakvim promjenama. Ukratko, u zdravstvu će se, unatoč sve razvijenoj humanosti i pojeftinjenju svih proizvoda, i dalje zarađivati na boli i patnji, održavat će se zaštita patenata na lijekove pa će im cijena rasti umjesto da pada, a rast će i nejednakost temeljena na bogatstvu. Pacijenti će tako i dalje biti izvor zarade - kaže Gorjanski.
Naš sugovornik kaže da je u sustavu zdravstva sedam tisuća nepotrebnog nemedicinskog osoblja, koje nas godišnje košta između 750 milijuna i milijardu kuna. Potrebno je, smatra Gorjanski, prekinuti s kupovanjem usluga od posrednika i privatnika. Samo izgradnjom tvornica za proizvodnju generičkih lijekova, sanitetskog materijala i ortopedskih pomagala, uspostavljanjem vlastitih ortopedskih kuća, kućnih njega, računalnih programa i svega onoga na što sada bacamo novac, mogli bismo uštedjeti znatna sredstva i, jednako važno, znatno smanjiti korupciju. No, smatra on, takvim rješavanjem uzroka poteškoća ušlo bi se u sukob s organiziranim i moćnim skupinama i lobijima, pa je lakše teret glomaznog i korupcijski ustrojenog sustava, s golemom nepotrebnom potrošnjom, prebaciti na građane…
Iako se Vlada na odlasku pohvalila određenim zdravstvenim reformama, one su u praksi gotovo nevidljive, izuzmemo li izdvajanje HZZO-a iz države riznice čime je, kako se pohvalio ministar Siniša Varga, lani ušteđeno 2,2 milijarde kuna.
- Vlada na odlasku najbolje je učinila time što ništa nije učinila. Zdravstvo je u jednakom neredu kao što je bilo i prije: novac se razbacuje na ugovore s privatnim ustanovama, dugovi i dalje rastu, liječnici i sestre odlaze u inozemstvo, ministri proizvode afere, korupcija se nesmetano razvija. No još postoji jedinstveno zdravstveno osiguranje (HZZO), bolnički sustav i natruhe domova zdravlja. I, srećom po nas, izvrsno medicinsko osoblje - kaže Gorjanski.
Izjave našeg sugovornika na tragu su zaključka uskoro bivšeg ministra financija Borisa Lalovca, koji je u jednom intervjuu nedavno priznao da u zdravstvu (kao i školstvu, policiji i vojsci) u posljednjih 25 godina nitko nije napravio bitnije, strukturne reforme. A teško ih možemo i očekivati, barem kada je riječ o uštedama (ne i novčanim rezanjima ili otpuštanjima) u tom sektoru, kakve od nas, i to što prije, očekuje i Europska komisija.
- Uštede se mogu postići tako da uredimo sustav, smanjimo nepotrebnu potrošnju i korupciju te uskratimo ekstrazaradu privatnicima i krupnom kapitalu ili tako da smanjujemo prava pacijenata i plaće zdravstvenog osoblja. Kako vidimo, stalna je praksa da se krupni kapital i korupcija ne diraju, nego da se novac uzima od pacijenata i zdravstvenog osoblja. Kada bismo bili zločesti, mogli bismo takvu reformu nazvati Superhik metodom, po antijunaku iz ‘Alana Forda’ koji otima siromašnima i daje bogatima. Čini se da je to jedina vrsta reforme za koju naši stručnjaci znaju. Problem je što za strukturnu reformu zdravstva, a tako je vjerojatno i u drugim područjima, treba i znanja i političke odvažnosti, a i jedno i drugo, zbog sustavnog i dosljednog negativnog odabira u strankama, već dugo nisu dijelovi našeg političkog života - zaključuje Gorjanski.
