U jednom od kafića zagrebačke zračne luke sjedi devetnaestogodišnji B. S. (pravi identitet poznat redakciji), porijeklom iz Sirije. Poprilično zbunjen, s gotovo pa pubertetskim brčićima i svega jednim ruksakom kraj sebe, nakon godina razdvojenosti spreman je spojiti se sa svojom obitelji koja je izbjegla u Nizozemsku. Prate ga četiri djevojke, aktivistkinje koje su mu posljednja tri tjedna pomagale da se makne sa zagrebačkih ulica i dobije potrebne papire.

Šefica policijske smjene provjerila je njegove putne isprave, nizozemski laissez-passer, pa mu šef smjene privatnog osiguranja pomaže proći putničku kontrolu. Posljednji pozdravi, suze… upoznao se i zbližio s djevojkama nakon što ga je slovenska policija s granice vratila nazad u Hrvatsku i to samo zato što je nakon izražene namjere da putuje u Njemačku izrekao jednu krivu rečenicu: ‘Da, imam i obitelj u Nizozemskoj.’ U 16.55 avion napokon polijeće prema Amsterdamu, ali bez njega. Unatoč svim potrebnim papirima i uvjeravanjima aktivistkinja, policija ga je na graničnoj kontroli zadržavala dovoljno dugo da propusti svoj let. Šok, suze, nevjerica. Problem za nekoliko minuta postaje još strašniji, kada mu Croatia Airlines, bez ikakvog objašnjenja, odbija izdati novu putnu kartu…

B. S. nije uspio savladati posljednje prepreke. Njegova je priča paradigmatska iz najmanje dva razloga: pokazuje svu brutalnost rasne profilacije na jugoistočnoj ruti i upozorava na to kakve će dalekosežne posljedice imati zatvaranje granica. Sa svojom je obitelji od rata u Siriji pobjegao u Tursku. Majka i sestra uspjele su odande otputovati za Nizozemsku, a on je ostao u Turskoj čekati spajanje obitelji, radeći za to vrijeme po pet poslova da bi preživio. No prije odluke nizozemskih vlasti odlučio je krenuti prema Njemačkoj: more, narančasti pojasevi za spašavanje, prenatrpani gumenjaci, trajekti, štrajk pomoraca, problemi na grčko-makedonskoj granici, Slavonski Brod, pa zaustavljanje i vraćanje s hrvatsko-slovenske granice…

- Zatvorili su nas na samoj slovenskoj granici, gdje smo dočekali jutro. Policija nije pokazivala previše zanimanja za nas. Dali su nam jesti. Svi drugi su prolazili, a jedino smo mi ostajali. Sutradan su nas vratili u Zagreb i ostavili na Glavnom kolodvoru - kaže nam.

Spominje i zagrebačku lokaciju na kojoj je ovih dana, usprkos negiranjima policije i nadležnih službi, moguće vidjeti na desetke nesretnih ljudi kojima je iz različitih razloga, uglavnom protivnih individualnom pristupu i pravu na azil, zabranjen nastavak putovanja. No naš sugovornik nije želio odustati, pa je sljedećega dana s još sedmoro ljudi ponovno iz Zagreba krenuo put Bregane, odakle ih je vratila policija.

- Nismo željeli tako lako odustati, pa smo nas trojica odlučili pješice prijeći kroz šumu preko brda. Tada sam, kako bih mogao lakše pobjeći, ostavio sve svoje stvari. Hodali smo osam sati noću i zamalo ušli u Sloveniju, ali nas je onda presrela hrvatska policija i odvela u policijsku stanicu, gdje su nas ispitivali. Morali smo ondje, u sklopu provjere, sa sebe skinuti svu odjeću. Tada sam susreo prevoditelja kojega sam već bio upoznao i zamolio ga da stupi u telefonski kontakt s mojom majkom; kazao mi je potom da sam dobio nizozemsku vizu i da mi je odobreno spajanje obitelji. Šest smo sati proveli u zatvoru i još dva na nekom graničnom punktu - govori B. S. i dodaje da mu je najteže padalo spavanje na željezničkom kolodvoru.

Premda mu je omogućena nizozemska viza, bez novca, prenoćišta, odvjetnika i poznavanja jezika nije imao puno šansi za uspjeh; zamalo slučajno je upoznao četiri aktivistkinje, među kojima su Sunčica Brnardić i Sandra Wahech iz Centra za mirovne studije.

- Mislim da nas ova priča mora podsjetiti na ono što već dobro znamo, a to je da svatko ima pravo na efektivan pristup međunarodnoj zaštiti ako mu zaštitu ne može osigurati matična država. Humanitarni koridor koji trenutačno funkcionira od Makedonije do Austrije, odnosno Njemačke predstavlja svojevrsnu legalizaciju realiteta. U svakom slučaju, rješava pravni paradoks da ljudi postaju izbjeglicama u trenutku dolaska na destinaciju, ali su dotad izloženi životnoj opasnosti i prisiljeni biti kriminalci. Takav birokratski menadžment služi i tome da bi se EU dodatno osigurala i utvrdila izvan tih uskih kanala pristupa, pa se neke države članice još više rasterećuju međunarodnih obveza. Tako se događa apsurd da Slovenija kroz svoj teritorij ne pušta nekoga samo zato što ima majku u Nizozemskoj. Slovensko-hrvatska granica trenutačno je posljednji filter za austrijske kvote, njemačku dobru volju i zatvorenu Europu: od arbitrarnosti kojom prevoditelji i službenici propuštaju ljude ništa manje nije strašna ona u koji profil morate spadati da biste je prošli - objašnjava Sunčica Brnardić, pravnica u Centru za mirovne studije.

Priča B. S.-a, za razliku od svih onih koje sustav ne želi i koje bi najradije izbrisao, ipak ima sretan kraj: dan nakon neuspjelog odlaska za Amsterdam uspio je napustiti Hrvatsku i odletjeti svojoj obitelji.

- Naslijeđe jednakopravnosti svih ljudi i prava svih ljudi na zaštitu, koje smo gradili na iskustvima strahota Drugoga svjetskog rata, ničice pada pred međudržavnim igrama članica EU-a, pa onda i zemalja na tzv. balkanskoj ruti, a u krajnjoj liniji i pred nevoljkošću da se solidariziramo s ljudima u migraciji kako na osobnoj razini, tako i na razini javnih politika. Tješi me što je B. S. ipak dobio priliku biti bolji čovjek - dodaje Brnardić.

Njega sada čeka duga i drugačija vrsta borbe u Nizozemskoj, za koju još ne znamo kako će se odvijati. Sam kaže da želi raditi i studirati, pa jednoga dana možda postane pravnik.

‘Skinuli su me golog i intervjuirali šest sati’

Aktivisti i aktivistkinje različitih humanitarnih grupa i organizacija, poput Are You Syrious i Moving Europe, trenutačno su jedini koji i dalje pomažu migrantima zaglavljenima u Hrvatskoj. Prenosimo svjedočanstva koja su prikupili posljednjih dana.

30-godišnjak iz Sirije (24. veljače): Zaustavili su me u Dobovi iako sam imao sirijsku putovnicu. Skinuli su me golog i intervjuirali šest sati. Prevoditelj mi je rekao da se moram vratiti u Tursku. Nakon toga vratili su me u Slavonski Brod. Tražio sam azil u Hrvatskoj da bih uopće mogao napustiti kamp u Slavonskom Brodu. Policija mi je rekla da ću završiti u zatvoru ako odustanem od zahtjeva za azil. Odveli su me u Centar za strance u Kutini.

22-godišnjakinja iz Sirije (25. veljače): Napustila sam Tursku prije šesnaest dana da bih se spojila sa suprugom u Njemačkoj, ali sam zaustavljena u Sloveniji. Iako imam sirijsku osobnu iskaznicu, prevoditelj me optužio da nisam iz Sirije. Također, želio je saznati zašto želim putovati u Njemačku, koji je razlog osim bježanja od rata. Onda sam stavljena u grupu koja je vraćena u Slavonski Brod.