Pedesetak je dana do izvanrednih parlamentarnih izbora, a političke pozicije s kojih predsjednik SDP-a i predsjednik HDZ-a kreću prema izbornoj nedjelji, 11. rujna, Zoranu Milanoviću daju mnogo veće šanse za osvajanje premijerske funkcije, premda naravno ne treba isključiti mogućnost nepredvidljivih zapleta, dramatičnih obrata, izbornih iznenađenja i iznenađujućih postizbornih dogovora. Posljednja istraživanja SDP-u daju stabilnih deset posto glasova više nego HDZ-u. Kad se SDP-u pridodaju partneri iz Narodne koalicije – HNS, HSS, HSU i vjerojatno SDSS u 9. izbornoj jedinici – prednost raste za još najmanje tri-četiri postotka, bez obzira u kakvoj će koalicijskoj kombinaciji HDZ izići na izbore, a izgledno je da će novi predsjednik Andrej Plenković uza se vezati Kosorov HSLS, HRID Drage Prgometa i možda još ponekog manjeg partnera. Nije naravno sve u brojevima i postocima, naročito zato što se radi o anketama i zato što se u pedeset dana puno toga može promijeniti, no brojevi su ovdje prilično realna ilustracija trenutačnog odnosa snaga između dviju najjačih partija i njihovih koalicija.
Plenković će htio-ne htio do daljnjega biti u velikoj mjeri okružen ljudima kojima je bio okružen i Karamarko, a ‘nova’ lica i svoje ljude regrutirat će među onima koji su se u određenom trenutku razočarali Karamarkom, jer im nije posvećivao dovoljnu količinu pažnje
Andrej Plenković u nedjelju je i formalno postao šef iznutra i izvana devastirane stranke koja je u proteklih nekoliko tjedana manifestirala svu raskoš svoje političke pogubljenosti te unutarstranačkog beskičmenjaštva kao osnovne kvalifikacije za ulazak u uže ili šire partijsko rukovodstvo. Svi su, više ili manje gorljivo, slijedili Tomislava Karamarka u teško objašnjivom srljanju u provaliju, a kad se Karamarko sam povukao, učas su zaboravili tu mračnu epizodu i okrenuli se novom vođi Plenkoviću, koji se drži kao da nema ništa s protekle četiri HDZ-ove godine, osim što je postao HDZ-ov europarlamentarac i što ni na koji način nije pokazivao distancu spram Karamarkove ekstremističke politike i praktične ideološke osvete. Plenković će htio-ne htio do daljnjega biti u velikoj mjeri okružen ljudima kojima je bio okružen i Karamarko, a ‘nova’ lica i svoje ljude regrutirat će među onima koji su se u određenom trenutku razočarali Karamarkom, jer im nije posvećivao dovoljnu količinu pažnje. Takvi sad dolaze u prvi plan: Gordan Jandroković, Davor Stier, Vladimir Šeks, Damir Krstičević, Davor Božinović, Dubravka Šuica, Goran Marić, Ivana Maletić, Tomislav Ćorić… To pak znači da će biti iznevjerena očekivanja nekih koji su računali da su se na vrijeme odrekli Karamarka i da im je to kupilo kartu za ostanak u prvom razredu, a iznevjerena očekivanja pokreću unutrašnje opstrukcije i razmišljanja o tome što će biti s friškim šefom nakon što prema realnim očekivanjima izgubi predstojeće izbore, i kako se u svemu tome najbolje postaviti u korist vlastitog probitka.
Razočaranje Plenkovićevim tretmanom izići će kod nekolicine HDZ-ovaca na vidjelo već narednih dana, kad se budu sastavljale izborne liste. Morat će biti dovoljno sigurnih mjesta za uzdanice novog predsjednika, ali morat će se namiriti i druge utjecajne frakcije. Iz toga logično proizlazi da će novi predsjednik HDZ-a izborne liste slagati tako da na izborima zahvati što veći dio biračkog tijela, uključujući i ono hasanbegovićevsko krajnje desno, ali i tako da ojača svoju moć u stranci za potrebe postizbornog razračunavanja u HDZ-u, to jest za posao idejnog i kadrovskog redefiniranja HDZ-a, jer Plenković ne kani olako odustati od funkcije koja mu je pala u krilo. Pritom će jedno oko stalno morati držati na akcijama svog zamjenika Milijana Brkića, koji se teško miri s time da iznad sebe odjednom ima nekog tko stranci nije ništa dao i tko je zapravo uljez u ‘njegovom’ HDZ-u. Zbog svih tih objektivnih ograničenja HDZ se teško može konsolidirati prije izbora i teško može u idućih pedesetak dana uvjeriti presudan broj birača da su promjenom prvog čovjeka ‘okrenuli novo poglavlje’: za takvo što treba više vremena i trebaju povoljnije unutrašnje okolnosti, čak i da je za kormilom netko politički talentiraniji, iskusniji, vještiji i energičniji od poluispraznog i neinspirativnog Andreja Plenkovića.
Zoran Milanović, s druge strane, stabilizirao je unutarstranačke prilike i učinio gotovo irelevantnim sve preostale džepove nezadovoljstva koncentrirane oko Zlatka Komadine, Rajka Ostojića i Davora Bernardića. U svom najbližem krugu okupio je za hrvatske prilike nekoliko iznadprosječno politički pametnih i upućenih ljudi – poput Siniše Hajdaša Dončića, Arsena Bauka, Peđe Grbina, Orsata Miljenića… – i nekoliko sposobnih operativaca, kao što su Ranko Ostojić, Igor Dragovan, Franko Vidović… Stabilna je i uglavnom posložena situacija i u Narodnoj koaliciji, a Milanović u sastavljanju lista najviše problema ima s ispunjavanjem obećanja o poštivanju ženske kvote. Osim toga, Milanović, za razliku od Plenkovića, ne mora istovremeno misliti i na postizbornu unutarpartijsku utakmicu: ako ne uspije formirati Vladu, Milanović će se, što je i logično, povući s predsjedničke funkcije u SDP-u. Njemu je utoliko lakše da se fokusira na predstojeće parlamentarne izbore i da izbornoj pobjedi u najvećoj mjeri podredi kadrovsku križaljku.
HDZ na izbore ide i s teškim bremenom prošle Vlade, a Plenković se, rekosmo, u ovom času ne može i neće odreći nekih od istaknutijih članova te družine, pa i onih koji su bili najrevniji izvršitelji Karamarkovih zamisli i koji su uostalom u Vladu došli isključivo zahvaljujući Karamarkovom hiru. Teško da će u javnosti proći teza da je Karamarko jedini krivac za katastrofu od Oreškovićeve Vlade, a da su sasvim nedužni svi oni koji su mu klicali i koji su ga slijedili, među kojima je negdje u bekstejdžu bio i Andrej Plenković.
S ove vremenske udaljenosti, Milanović ima argumenata da i na nekim pozitivnim rezultatima svoje bivše Vlade traži novi mandat. Nakon prvih dviju godina njegove Vlade (2012. i 2013.), obilježenih lutanjem u pogledu generalnog smjera ekonomske politike i bavljenjem često sasvim nevažnim i promašenim temama, u drugoj polovini mandata Milanović je poduzeo nekoliko efektnih poteza u ekonomiji, pri čemu je ključno bilo smanjivanje poreznog opterećenja na plaće, pogotovo na plaće između devet i trinaest tisuća kuna neto. To je potaknulo rast osobne potrošnje, što je u kombinaciji s kontinuiranim rastom industrijske proizvodnje i izvoza rezultiralo definitivnim izlaskom iz recesije i relativno osjetnim uzletom BDP-a. Usto, zakonski je omogućena konverzija kredita u švicarskim francima u eurske ili kunske kredite, započeta je obrazovna reforma, smanjen je proračunski deficit, smanjeni su svi oblici poreznih utaja, konačno je počeo pritjecati veći novac iz europskih fondova, vrlo korektno i mudro upravljalo se izbjegličkom krizom… SDP će na tim pozitivnim učincima svoje Vlade graditi dobar dio kampanje, dok će ostatak biti posvećen zapošljavanju i izvozu, daljnjem poreznom rasterećenju rada, obrazovnoj reformi i dostupnosti besplatnog obrazovanja, zdravstvu, poljoprivredi, socijalnoj sigurnosti i uključenosti, modernom poimanju kulture i kreativnih zanimanja… Milanović je svjestan da mu u prilog ide mirna i beskonfliktna kampanja u kojoj on neće previše stršati: nastupat će kao lider ekipe ozbiljnih i politički kompetentnih ljudi koji ne nude nikakvu revoluciju i ne mašu teškim parolama nego garantiraju stabilnost i siguran, ali ne i skokovit, napredak.
Milanović je svjestan da mu u prilog ide mirna i beskonfliktna kampanja u kojoj on neće previše stršati: nastupat će kao lider ekipe ozbiljnih i politički kompetentnih ljudi koji ne nude nikakvu revoluciju i ne mašu teškim parolama nego garantiraju stabilnost i siguran, ali ne i skokovit, napredak
Plenković bi po logici stvari morao voditi snažno personaliziranu kampanju, jer je on praktički jedino što sadašnji HDZ donekle razlikuje od Karamarkovog HDZ-a, i ta bi kampanja pritom morala biti vrlo borbena, s obzirom da mora sustizati nemalu SDP-ovu prednost. No tehnokrat Plenković barem zasad nije pokazao da je tip političara i čovjeka koji bi mogao na svojim plećima iznijeti cijelu predizbornu utakmicu, naročito ako se zahtijeva borbenost i ispunjenost nastupa konkretnim sadržajem: on uostalom dosad nije vodio doslovno ni jednu pravu političku bitku. Zoran Milanović vodio ih je dosta u proteklih desetak godina. Neke je gubio, neke dobivao, a ključna je bila ona početkom lipnja 2014., kad je Glavni odbor SDP-a odlučivao hoće li stati iza smjene i izbacivanja iz SDP-a tadašnjeg ministra financija Slavka Linića. Milanović je u tajnom izjašnjavanju prevagnuo za tri glasa i od tog časa bio je to ipak drukčiji Milanović: u protekle dvije godine zapravo nije napravio krupniju političku pogrešku, ako se izuzme poneka nepotrebna izjava i onaj prenapuhani postizborni susret s Dragom Prgometom u stanu Ante Kotromanovića, prenapuhani utoliko što u tome nije bio razlog Mostova iznenadnog okretanja koaliciji s HDZ-om. Most nije mogao i ne može drukčije nego ići s HDZ-om. Samo u prošlih desetak mjeseci Milanović je vodio dvije teške i neizvjesne kampanje. Prvo parlamentarnu u jesen 2015.: bila je to najbolje organizirana SDP-ova kampanja ikad, a Milanović je odigrao glavnu ulogu u anuliranju dugotrajne i znatne HDZ-ove prednosti prema anketnim istraživanjima. A onda unutarstranačka kampanja početkom ove godine u kojoj je pobijedio Zlatka Komadinu, ali uz veliki trud i nimalo glatko.
Milanović se dakle u odnosu na Plenkovića morao neusporedivo više pomučiti da (ponovo) dođe do prilike da bude predsjednik Vlade, a to možda nije sasvim nebitno kad je riječ o politici.
Nevolje s Madisonom
Mladen Hrgarek, direktor i vlasnik PR-agencije Madison, ispovjedio se Državnom odvjetništvu o Zoranu Milanoviću nakon što je SDP u travnju ove godine prekinuo dugogodišnji poslovni ugovor s rečenom agencijom. Hrgarek je neposredno po raskidu ugovora sa socijaldemokratima ispričao Državnom odvjetništvu da je Milanović 2009. od njega zatražio da se u svotu koju je SDP isplaćivao Madisonu ugradi honorar od 15 tisuća kuna mjesečno za njegovog, Milanovićevog, prijatelja Igora Kneževića, to jest Kneževićevu firmu Intergrafik. Hrgarek je priznao da je taj iznos Kneževiću isporučivao za fiktivne usluge, odnosno samo zato što je to tražio Milanović, a da su isplate ovisile o ritmu SDP-ovih uplata na Madisonov račun. Godine 2011. prestale su financijske transakcije između Madisona i Kneževića, a poslovna suradnja SDP-a i Madisona potrajala je idućih pet godina, do travnja 2016.
Državno odvjetništvo odbacilo je inicijativu o kaznenom progonu Zorana Milanovića, jer je predistražnim radnjama – u kojima je ispitan i šef SDP-a – ustanovljeno da SDP-ov angažman Madisona nije bio uvjetovan time da Madison angažira Kneževićevu tvrtku. Osim toga, ispostavilo se da Madisonove isplate Kneževiću nisu bile povezane s mjesečnim priljevom SDP-ovog novca na konto Hrgarekove agencije. Hrgarek je zahtijevao reviziju DORH-ove odluke i ubrzo je opet dobio rješenje o odbačaju.
