Uznemiren činjenicom da je Marko Perković Thompson u Kninu evidentiran zbog uzvika ‘Za dom spremni’, Mostov kadar u Vladi Robert Pauletić na Facebooku je napisao da je prije tri godine ispred stadiona Rome uočio obelisk posvećen Mussoliniju, spomen-ploču fašističkim odredima i mnogostruko otisnut natpis ‘Duce’ po pločniku. Pozvao je tako građane da zamisle opisane posvete oko Mamićeva stadiona, ali umjesto Mussolinijeva Pavelićevo ime. ‘Nezamislivo, je li tako? Eto, kod nas policija ispituje i prijavljuje pjevača koji u sklopu pjesme izgovori pozdrav koji čak nije ni izvorno ustaški, nego ima šire, povijesne konotacije. Pa tko tu koga, da prostite, zajebaje?!’ poručio je Pauletić. Nakon što su lideri Mosta danima odbijali nedvosmisleno osuditi ovaj pozdrav dok se o svemu ne dogovori struka, njihov je stručnjak tako poručio da uzvik nije ustaškog porijekla, pravdajući hrvatski fašizam talijanskim originalom.
Na dan kad je Thompson zaradio prijavu, u Kninu je dio veterana i posjetitelja veličalo Pavelića i NDH, proglašavajući se ustašama. Nešto ranije podignut je i spomenik ustaškom teroristu, u prisustvu ministra kulture koji je nekad glorificirao ustaše, fotografirajući se tamo sa svojim nasljednicima, baš kao i u Kninu, gdje je predstavnik ratnih veterana izrazio žal zbog nedovršenog posla oko (etničkog) čišćenja Hrvatske.
Budući da je Pauletićev poziv građanima na zamišljanje suvišan – jer zašto bi snatrili o ionako živahnom stadionskom fašizmu u Hrvatskoj kad su ga mogli doživjeti na proslavi ‘najznačajnijeg dana’ u njezinoj povijesti – možda bi trebali maštati druge stvari. Zamislite da u Italiji neka ‘reformska’ stranka u vladu dovede osobu koja godinama upražnjava najprimitivnije šovenske opaske o manjinama, ispisuje mizogine i seksističke retke s fokusom na feministkinje, a devedesetih je uređivala list koji je fašističkog zločinca proglasio nevinim, otpravljajući u tekstovima manjine i kvarne Talijane u smrt, kao što su četrdesetih manjine i kvarni Talijani otpravljani u logore pod fašističkom krilaticom koju ta osoba danas relativizira i lažira njezino povijesno porijeklo.
Zamislite da, na koncu, neka stranka imenuje zamjenikom ministra turizma čovjeka koji navodi da na proslavi oslobođenja zemlje nije vidio puno predstavnika najveće oporbene stranke – ‘kao da njihova država ne slavi praznik’ – koristeći dakle nešto suptilnije sugestije o ‘nelojalnosti’ od onih pomoću kojih je tjednik pod njegovim uredničkim mandatom i autorskim pravdanjem poticao progone nedužnih ljudi. Nezamislivo, je li tako?
