Jedino po čemu su područja od posebne državne skrbi zaista posebna jest siromaštvo njihovih stanovnika. Dobar dio njih od strane države toliko je zanemaren, da su struja, voda, nasuti putevi i telekomunikacije samo daleki san koji se, prema svemu sudeći, nikada neće niti ostvariti. Teško je i zamisliti da su, čak prije više od pola stoljeća, danas napuštena i banijska i kordunska sela bila osvijetljena, male i velike škole bile pune đaka, a život i suživot tekli, premda nikada u obilju, mirno i čestito. Povratnici se nakon rata nisu vratili na staro, već na prastaro. Na vrijeme srednjeg vijeka i svojih siromašnih težaka čukundjedova koji su se u vječitoj gladi i neimaštini borili za bolji, kakav takav, život. I onako prorijeđen povratak je, na prilično perfidan način, zaustavljen. Administrativnim odlukama određeni su datumi poslije kojih, ako se netko i vrati, nema prava na obnovu kuća, priključak struje i slično. Stvar je, prema paragrafima, vrlo jednostavna – kasno si se vratio i tko ti je kriv. Snađi se kako znaš i umiješ.
Iako je, uglavnom, riječ o građanima srpske nacionalnosti, hladna državna i činovnička nemilost i nebriga, jednako se odrazila i na Hrvate koji stoljećima žive na vrletima Banije i Korduna i dijele sudbinu svojih sumještana Srba.
U gotovo potpuno napuštenom kordunskom selu Golinja, u zaseoku Išeki, živi Ljubica Tkalec, Hrvatica koja nikada nikuda nije bježala i koja je sa svojim susjedima i komšijama čitav život dijelila dobro i zlo. Živi u prastaroj ruševnoj drvenoj kućici svojih pradjedova gdje se i rodila prije 75 godina. Potpuno je sama, bez struje i vode, u krajnjoj bijedi i siromaštvu. Profesori povijesti u karlovačkim i sisačkim školama mogli bi u njeno dvorište dovoditi svoje učenike i na najneposredniji način upoznati ih sa životom Kordunaša u 13. ili 14. stoljeću, nikako kasnije. Još prije rata Ljubičin muž Stevo stradao je nesretnim slučajem pa od tada ova krhka i boležljiva starica živi potpuno sama, u potpunom mraku. Elektrine bandere prolaze putem, nekoliko metara ispred njene kuće, ali već 20 godina Ljubica nema dovoljno novca da plati HEP-u da spoji žice do njene kuće. Zakon je jasan: nemaš novaca za priključak, nema struje. A to što je prije šezdeset i više godina Ljubica u toj istoj kući pisala domaće zadaće pod električnom žaruljom, što su radili frižideri, bojleri i zujali strojevi, nekad bilo, sad se spominjalo. Najzanimljivije je što su njeni roditelji, kao i svi ostali seljani, dali stotine dobrovoljnih sati radeći na elektrifikaciji sela, sjekli u svojim šumama bandere, postavljali ih uz rub sokaka i priključak prilično skupo plaćali u novcu, kažu, u vrijednosti jednog teleta. Eno bandere još stoje, ali nedostaje tih pet metara žice do kuće Ljubice Tkalec, kojih, čini se, nikada neće ni biti.
Naša junakinja živi u prastaroj ruševnoj drvenoj kućici svojih pradjedova gdje se i rodila prije 75 godina. Potpuno je sama, bez struje i vode, u krajnjoj bijedi i siromaštvu
- Živjela sam sama kad je počeo rat. Neki su mi govorili da pobjegnem iz srpskog sela jer bih mogla stradati. Ma, kakvo srpsko selo, to je moje selo, moja Golinja gdje sam rođena i gdje su oko mene dogogodišnji prijatelji i susjedi. Ostala sam i ništa se nije dogodilo. Jednom su neki vojnici okupili nas nekoliko Hrvata usred sela, malo se nešto propitivali, i pustili nas kućama. Svi smo dijelili istu sudbinu i pomagali jedni drugoga. U Oluji svi pobjegoše i selo je opustjelo. Opet dođoše neki drugi vojnici, malo se raspitivaše i odoše. Kad je počeo povratak, svatko tko se vratio obradovao se što je mene zatekao živu u selu i danima i noćima prepričavali smo događaje i iskustva. Ja sam uživala ugled nekakve čuvarice sela, pa su me zbog toga još više poštovali i pazili na mene, a paze i danas – prisjeća se Ljubica Tkalec.
Uspjela je ostvariti 800 kuna mjesečno, što poljoprivredne mirovine, što socijalne pomoći i od toga živi, ali još nikako nije uspjela rasporediti tih 800 kuna na trideset dana. Najteže je što nema struje, pa jede hranu iz konzervi koje mora kupovati. Sve ostalo se pokvari. Obrađuje nešto vrta pa ljeti i s jeseni bude nešto krompira i drugog povrća. U Vrginmostu, prvi čovjek mjesnog Crvenog križa Željko Polojac, vrlo dobro poznaje slučaj Ljubice Tkalec.
- Ljubica zaista živi u krajnjoj bijedi i potpuno je zanemarena. Koliko god mogu brinem o njoj, odnosim hranu i pomažemo joj na druge načine. Kako vrijeme prolazi, njoj je sve teže jer je krhkog zdravlja. Da bar ima struju, bilo bi joj puno lakše. Ova hrabra žena zaslužuje više – zaključuje Polojac.
Nikola Abramović, predstojnik podružnice Centra za socijalnu skrb Glina, koja je nadležna za selo Golinja, objašnjava da je mnogo puta bio kod Ljubice Tkalec.
- Jasno je da nema nikakve uvjete za život i odlučili smo je smjestiti u neko prihvatilište za starije osobe. Razgovarali smo s njom o tome, postoji čak pet zapisnika o tome kako joj nudimo smještaj, no ona uporno odbija otići iz svoje kuće. Učinili smo sve što je u našoj moći da joj pomognemo i nije nam jasno zašto ne prihvati smještaj u kojemu neće imati nikakvih problema i netko će vrlo profesionalno voditi brigu o njoj – pita se Abramović.
Kada smo Ljubicu podsjetili na razgovore i zapisnike Centra za socijalnu skrb, oči su joj se orosile suzama i na svoj jednostavan način izrekla je ono što hladni činovnici, u još hladnijim kancelarijama, slijedeći dosljedno hladne paragrafe, ma koliko se trudili, nikada neće razumjeti.
- Da odem odavde? Pa ovdje sam se rodila. U ovim šumarcima majka me skrivala za Drugog svjetskog rata, ovdje sam išla u školu, sazrijevala u djevojku i ženu. Znam svaku stazu, svaki kamen i svako stablo. Pa nisam ja nekakav bogalj, bez ruku i nogu. Iako nisam najzdravija, ja još uvijek mogu sebi skuhati i obrađivati vrt. Ne treba mene nitko kupati. Da je tople vode, kupala bih se svaki dan. Meni ne treba milostinja, već struja i nešto pomoći oko nabavke ogrijeva. Zar nije jeftinije spojiti mi par metara žice da dobijem struju, nego me godinama hraniti i oblačiti na državni račun? – pita se Ljubica Tkalec.
