U zagrebačkom festivalskom kalendaru početak srpnja u znaku je Festivala Miroslava Krleže, u fokusu su tekst i performans, ali i kič-ceremonija omiljenog Krležinog doručka s kafe-kremšnitama, od sedam sati ujutro 7. srpnja na Krležinom Gvozdu. U knjizi epistolarne korespondencije Krležinih ‘Bela, dijete drago’, koju ste priredili i proširili svojim Bilješkama, navodite i kuriozum Krležine svojevremene opsesije numerologijom zbog čega je, pišete, ‘podesio’ sat rođenja s originalnih šest na sedam ujutro, da bio-numere ‘bolje štimaju’. Kako vidite ‘festivalskog Krležu’, a kako se kao dugogodišnji istraživač njegove biografije i teksta nosite s odnosom trača i fakata?
Krleža se ni za života nije opirao estradizaciji vlastite uloge na Gvozdu, pa ne znam zašto bismo mi sada to činili u njegovo ime. Tim više što se i sada oko festivalskog Gvozda mota sličan svijet kakav ga je i onda opsjedao i tračao. Druga je tema što su oni sada elita koja uređuje kanonske rasporede. Krležino numerološko uštimavanje, kao i Belina dijeta koja bi se ove godine efektno referirala kao ‘grčki doručak’, u javnosti se promiču kao ozbiljne kulturne reference. Krležin tekst pritom zapada u sličan problem kakav je u recentnom hrvatskom kanonu snašao dubrovačku baštinu. Radmanova televizija tako sotonizira beogradsku profesoricu koja je svoje životno bavljenje našim ‘leutima i trubljama’ sažela, možda u kontroverznom ključu, u svoju, ali svakako kritički impostiranu ‘povijest’. A je li je njezina ovdašnja vršnjakinja, prva dama zagrebačke raguzeologije preduhitrila ili postavila na svoje mjesto? Nije. A zašto nije? Jer je prioritetno posvećena rastakanju institucijskih temelja Krležine Enciklopedije, s kojom inače ima upravo onoliko veze koliko i Krleža s kremšnitama.
Titova pozivnica
Bela Krleža, rođena Leposava Kangrga, već se 1919. potpisuje samo kao Bela. Zašto se tako malo zna i govori o njezinoj obitelji, iako je njezin stric Kosta Kangrga, primjerice, u Gospiću bio vrlo bogat i ugledan? Općenito, srpska društvena i intelektualna elita bila je u predratnom Zagrebu vrlo utjecajna, a bračni par Krleža je sve do 1950-ih živio financijski vrlo skromno.
Srpska zajednica u Zagrebu bila je na svojevrsnom društvenom vrhuncu pred Prvi svjetski rat. Kada su se zagrebački Srbi početkom 1920-ih, paradoksalno, selili u Beograd, pokušali su se ondje zaputiti i Belini roditelji. Zanimljivo, to je poticala Belina majka, koja je bila iz hrvatske obitelji. Jest, na svoju je nesreću u Hrvatskoj ostao i Belin stric Kosta, neusporedivo imućniji od famozne Krležine tete Pepe, koja se, na veselje književnih kronika, mladome paru našla pri ruci. Kosta je ostao bez svega čim su se domaći operativci Drugoga svjetskog rata pojavili u njegovu gospićkom dvorištu. Zanimljivo je usporedno čitati oporuke, Kostinu i Krležinu, nastale potkraj 1930-ih. Kao što i sami implicirate, način života ne proizlazi tek iz financijske osnove, ali ako o njoj govorimo, Krležini su u tom smislu, koliko se može razabrati, postali relaksirani mnogo kasnije, tek kada je Krleža potpisao za sarajevski izdavački klub.
Bela Krleža je 1941. s pravoslavlja službeno prešla na rimokatoličanstvo, iz jasnih razloga. Ali je 1943. u Karlovcu ipak nastupala kao glumica: je li joj ta NDH-ovska činjenica ‘sahranila’ poslijeratnu karijeru? Što se, uostalom, o profesionalnom angažmanu za vrijeme NDH može reći s povijesne distance?
Način na koji su Krležini opstali mnogima iz zagrebačkog ‘gledališta’ nije bilo lako razumjeti ni prihvatiti. To je iskustvo Krležine nesumnjivo međusobno učvrstilo, i udaljilo od drugih. Može zazvučati grubo, ali više nisu bili sposobni za prijateljstva. No da se razumijemo, nikako nisu prestali ‘živjeti’, biti ljudi
Nisu te konfesionalne zavrzlame u javnim evidencijama nastale tek s Pavelićevom šizmom, ali jesu dobile dramatičnu potenciju. Belin je kurikulum u tom smislu sjajan predložak za kakvu pravnu studiju, sve do ustaškoga doba koje se nije zasnivalo na logici, pa utoliko ni dokumentima na kakve se samo pozivalo. Stoga i sjećanja onih koji su ga preživjeli u pravilu nisu zajednička, nego osobna. Bit će da su Belinu karijeru poslije prvenstveno dimenzionirali drugi kriteriji, ali jednostavno treba uzeti u obzir da način na koji su opstali mnogima iz zagrebačkog ‘gledališta’ nije bilo lako razumjeti ni prihvatiti. To je iskustvo Krležine nesumnjivo međusobno učvrstilo, i udaljilo od drugih. Može zazvučati grubo, ali više nisu bili sposobni za prijateljstva. No da se razumijemo, nikako nisu prestali ‘živjeti’, biti ljudi. Naprotiv, u životima mnogih, posebno neočekivanih, i jedno i drugo tek tada mogu pokazati razmjer svoga karaktera.
Josip Broz Tito bio je, poznato je, direktan zaštitnik Krleže i Bele od zagrebačkog partijskog vrha, po oslobođenju 1945. godine. Naišli ste na Titovu pozivnicu Krležinima za proslavu ‘Nove 1946. godine’, koju je Krleža pažljivo sačuvao: koje sve povijesne momente taj pronalazak pokreće?
Bila je to lijepo dizajnirana pozivnica Krleži na privremenu beogradsku adresu, Bela je bila u Zagrebu. Sačuvao ju je među tisućama pozivnica što ih je dobio, pa i s Titova dvora, sigurno ne stoga što je bila različita po estetskom koliko po osobnom kriteriju. Te je večeri Krleža autoriziran u jednu od rijetkih, posebno kada je riječ o parapolitičkoj sferi, federalnih figura Titova poretka uopće. Time je zaista bio zaštićen od poniženja što ih je hrvatska komunistička elita dugo prakticirala kao formu međusobnog provjeravanja, ali je morao podnijeti i nove terete koji su ga bacali u depresiju. Krleža je primjerice hrvatskim književnicima osigurao povlastice u Akademiji kojima će se obilato koristiti, po svoj prilici, do sudnjega dana, ali se sam u njoj osjećao kao u ‘karanteni’. Dakle ne na ‘Galebu’ nego u Akademiji. Koliko je samo bio u pravu.
U knjizi ‘Bela, dijete drago’, među Bilješkama uz pisma objavili ste dokument presude Mili Budaku iz 1945., iako Krleža i Budak nisu imali konkretnih kontakata: zašto ste ga uvrstili?
Presuda Budaku nije postala ‘vidljiva’ ni nakon što je povodom ove knjige aktualizirana u jednom nacionalnom dnevnom listu. A nije postala vidljiva upravo iz razloga kojima se vode gospoda koja su me onda upozorila da je već ‘objavljena’. I kada je riječ o Krležinima, s ‘otkrićima’ sam diskretan a da bih istrčavao u Budakovo polje. Tu doista nije riječ o odnosu Krleže i Budaka, o kojemu se još i govori, koliko o toj presudi samoj, kao dokumentu razumijevanja stanja fakata, a s čime smo do danas svi pomalo nalik Krleži. Krležini su o Singerovima u Auschwitzu i Kangrgama u Jasenovcu šutjeli. Ta presuda sigurno nije najbolji način da im pomognemo progovoriti, ali se govoriti mora.
Ljevica se boji etiketiranja
Krleža je hrvatskim književnicima osigurao povlastice u Akademiji kojima će se obilato koristiti, po svoj prilici, do sudnjega dana, ali se sam u njoj osjećao kao u ‘karanteni’. Dakle ne na ‘Galebu’ nego u Akademiji. Koliko je samo bio u pravu
Krležu se danas čita više? Jer 1990-ih ga se, u atmosferama retronacionalizma, nije čitalo. Zašto i kako ga se čita: kao alibi, dokaz o povijesnoj ljevici ovih prostora? Kao znak autentične, potlačene ljevice? Kao ‘čisti tekst’?
Po logici predmeta, ponajprije me zanimaju stručna čitanja, pa nemam dojam da ga se ‘čita više’. Naprotiv, bilo bi važno imati još što više relevantnih tumača koji bi podizali ljestvicu. Mediokritetskom hrvatstvu je tzv. Krležina antitetičnost uvijek zahvalan alibi. A kada je riječ o povijesnim mijenama ljevice, uvijek smo iznova u problemu diskontinuiteta. Nedavna je obljetnica Matoševe smrti demonstrirala otuđenost javnosti od sadržaja povijesnog pamćenja, nesretni se nacionalni pjesnik, ako uopće, doimao kao karikatura. Ne vjerujem da je Krležin tekst kao misao moguće čitati programatski, prije kao kritičku poveznicu s njegovim, ako se hoće, i osobnim ishodištem u predmodernom dobu virtualne Hrvatske kakvu treba legitimirati. Nagodbenjačka ustavnost Hrvatske Krležina djetinjstva, koju njegov lijevi refleks poslije tako precizno negira, zaboravljeni je topos realnog, građanskog suvereniteta kakav nam nedostaje.
Ako se sada i govori o Krleži kao ljevičaru, u pravilu se propušta kvalifikacija Krleže komunista. Zašto? I je li to pitanje moguće postaviti ‘čisto’, bez digresija o ‘antikomunističkim manifestima’ aktualne političke desnice?
Nije pojam komunizma u hrvatskom novogovoru proskribirala tek politička desnica. U ime desnice, doduše, i nadalje o Krleži obično govore figure koje teško prikrivaju svoj staljinistički zavičaj. Postkomunističke su ekstenzije nacionalizma u nas, bez obzira na ideološku nominalu, izrazito staljinističke, to je manira kominternovskih rezolucija o državnom nacionalizmu. Razumije se da je takvom mentalnom sklopu Krleža odiozan. On je u europskom razmjeru vidljiva mjera protustaljinističkog koncepta ljevice. Premda je to kompliment ovdašnjim ignorantima, on s njima sada ima sličan problem kao što ga je imao sa staljinističkim resantimanom u Parizu kada je 1950. pokušao historijskom evokacijom, srednjovjekovnom izložbom, tumačiti autentičnost društvene promjene. Logično je da Krleža kao živi dokaz da komunizam nije sinonim staljinizma živcira, to je zapravo jako dobro.
A kondicija suvremene lijeve misli ili ljevice na ovim prostorima?
Hrvatska politika predjugoslavenskoga razdoblja, napose njezin progresivni, lijevi sloj, nije bila nacionalistička, što zbog povijesnih okolnosti, a većinom zbog snažnog intelektualnog suporta. Nakon dvadesetog stoljeća imamo problem s aksiomom da se nacionalizam i osobna sloboda isključuju, što za jednu od posljedica ima i to da političke elite gube intelektualnu zalihu. Da problem bude gori, kultura i obrazovanje pritom se zatvaraju u sferu državnih poticaja, s preživljavanjem kakvo, za razliku od poljoprivrede, ne može računati ni na mantru europskih fondova. Ljevica, uostalom kao i desnica, treba za početak biti vidljiva da bi autorizirala svoju autentičnost. Njihova estradnost ide na ruku pseudoliberalnom kiču kakav je posljednjih godina parazitirao uhljebničkim divizijama u javnoj sferi, protiv čega, zaprepašćujuće, glas dižu tek – tajkuni. Ljevica se više od desnice boji etiketiranja, ali se, kao i desnica, vara ako se nada da će vezivno tkivo pronaći izvan sebe same, posebno u konjunkturama.
‘Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike Antikrist…’ – ima li se smisla sjetiti ove Krležine autoreference? U kojem ju ključu treba pospremiti – ili tematizirati?
Osobno se nemam što pitati o smislu takva Krležina osjećaja jer se postojano zatičem u srodnom autsajderskom položaju, pa i u hrvatsko-srpskoj relaciji. Sam po sebi, takav položaj može preći u gorčinu ili autoreferencijalno zadovoljstvo, od kojega se dobro štititi sumnjom. Nije se loše uživjeti u Smojina Meštra kojemu Papundek čita ‘Izlet u Rusiju’.
Fascinantno je da se za Editu javno nije ‘znalo’
U ‘Beli’ donosite i delikatno otkriće o bečkoj liječnici Editi Velić, Krležinoj ljubavnoj vezi prije Bele, koja se pojavila na vratima Krležinih nakon njihova vjenčanja.
U nizu biografskih detalja koje sam uspio povezati, premda su se i Krležini ponekad trudili da to bude teško, Edita je, barem meni, posebno važna. Fascinantno je da se za nju javno nije ‘znalo’, a u Krležinu je životu zauzela važnu poziciju prije Bele, ostavši ‘na vezi’ i nakon njezina odlaska. ‘Odbiti’ Krležu svakako je snažan motiv, teško da bi za njihovu prepisku bio moguć naslov ‘Edita, dijete drago’. Svaki je naslov zapravo traženje sazvučja, pa je i Krležino obraćanje Beli zapravo odveć retorično, ali ne bih rekao i pokroviteljsko. Editi možda nisu dali da se uda za Krležu, s Belom je bilo isto, ali je ona bila dovoljno svoja da to učini, dovoljno snažna da se nosi s oslovljavanjem koje distancira. Edita je, uostalom, u tom smislu sročila lijep epitaf Beli, poručivši Krleži da će teško bez nje moći. I bilo je tako.
