Otkako im je Božo Petrov na prvom sastanku triju strana nametnuo svoje uvjete, Zoran Milanović i Tomislav Karamarko pokušavali su pronaći izlaz iz situacije koju smo u ‘Novostima’ prije dva tjedna opisali kao ‘zatvorenikovu dilemu’ iz teorije igara. Bilo im je ponuđeno da pristanu na tripartitnu vladu i nestranačkog mandatara, pod prijetnjom da će, ako jedna od dviju velikih koalicija to odbije, Most formirati vladu samo s onom stranom koja je pristala. Milanović i Karamarko do tada su se još pouzdavali da će ostvariti svoje maksimalne ciljeve, čvrsto su vjerovali da će premijer na kraju biti jedan od njih dvojice, onaj koji uspije pridobiti Most, a put do toga sastojao se u pokušaju da iz igre eliminiraju jedan drugog. Predsjednik SDP-a, koji je osigurao širu podršku nezavisnih i manjinskih zastupnika, imao je još jednu opciju na raspolaganju, onu da do cilja stigne eliminiranjem samog Petrova, odnosno razbijanjem Mosta i otimanjem nekolicine njegovih zastupnika. Iskušavajući tu mogućnost, SDP i njegovi koalicijski partneri pripremali su nastavak saborske sjednice na kojoj bi došlo do konstituiranja Sabora i odlučili odbiti ultimatum Mosta. Žestoko su se obrušili na koncept tripartitne vlade, za koju je potpredsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak kazao da nas vraća u vrijeme jednopartijskog sustava bez opozicije, pa obznanio da HNS u nečemu takvom sigurno neće sudjelovati. Nakon toga je SDP sazvao svoj Glavni odbor, koji je jednoglasno odbio tripartitnu vladu i još jednom podržao Milanovića kao mandatara. Sam Milanović poručio je tada da premijer mora biti osoba koja je dobila legitimitet na izborima i, što je važnije, da SDP ne može ići u zajedničku vladu s HDZ-om. Ta principijelnost koalicije Hrvatska raste potrajala je ravno četiri dana.

Most je tada nastavio razgovore samo s HDZ-om, kako je u svojim uvjetima i najavio, ostavivši SDP-u kratak rok da se predomisli. Za razliku od SDP-a, Karamarkova stranka nije imala na raspolaganju opciju da do većine dođe razbijanjem Mosta, pa je pričekala da se SDP najprije negativno izjasni kako bi ona usvojila odluku po kojoj načelno pristaje na tripartitnu vladu i na mogućnost razgovora o nestranačkom premijeru. Taj je pristanak na tripartitnu vladu bio neiskren, a u točki o nestranačkom premijeru i očigledno nepotpun, no Most je svejedno takve odgovore prihvatio. Kada je Milanović shvatio da se nekolicina ljudi iz Mosta na koje je računao ipak ne usuđuje napustiti Petrova i dati SDP-u potpise za konstituiranje Sabora, uhvatila ga je panika. Osuo je paljbu po HDZ-u i Mostu, pokušavajući na taj način još jednom natjerati te ljude da se odluče. Kazao je kako je Most postao mostobran za povratak kriminalne organizacije na vlast i da SDP jednostavno ne može ići s HDZ-om, HČSP-om, Hrastom i drugima iz Domoljubne koalicije. Ustvrdio je da tu ima rasista i fašista, a da on zna kako u Mostu ima ljudi koji to vide, ali se iz nekog razloga ne izjašnjavaju. Podcrtao je da je pitanje saveza sa takvom HDZ-ovom koalicijom za njega pitanje života i smrti. ‘Oni koji su nas podržali, to nam nikada ne bi oprostili. Pa čak i da nam oproste, ja s tim ne bih mogao živjeti’, rekao je Milanović.

Od obećanja da će reformirati političku scenu koja se svodi na trgovinu foteljama Petrov je došao do toga da je sam konstruirao model za najbesramniju političku trgovinu u kojoj su se tri strane nadmetale cijenama pred očima cjelokupne javnosti

Čuli smo te uzvišene riječi u utorak prošlog tjedna, a već u srijedu ujutro Milanović je pisao ponizna pisma Petrovu da se predomislio i da je spreman prihvatiti njegovu ideju o zajedničkoj vladi s HDZ-om. Retorika kojom je nakratko vratio ponos ljevici nije bila ništa drugo nego roba sumnjive kvalitete s kojom je, baš zbog toga, neuspješno trgovao. Pritisak na dio mostovaca s kojima je komunicirao nije uspio, oni su mu rekli da u situaciji koju je kreirala grupa oko Petrova naprosto ne mogu prelomiti. Pozivali su ga da se nekako vrati u pregovore, jer sve je vodilo prema dogovoru Mosta s HDZ-om. Tada je Milanović odlučio trgovati s nečim što je, za razliku od njegove ideološke vjerodostojnosti, imalo tržišnu vrijednost, s premijerskom funkcijom. SDP-ov pristanak da se priključi pregovorima o formiranju tripartitne vlade s nestranačkim premijerom sadržavao je i jedan očigledan ustupak viška, nešto što Most nije uvjetovao: umjesto nestranačkog, SDP je nudio stranačkog mandatara, i to predsjednika Mosta Božu Petrova.

Taj ustupak viška Milanović je javno obrazložio pozivajući se na svoju tvrdnju da premijer mora imati izborni legitimitet, ako već ne onoliki koliki je njegov i Karamarkov, onda barem nekakav, mali, kakav ima Petrov. No bio je to ulog kojim je SDP ponovno preuzimao inicijativu. Kada se SDP u petak vratio za pregovarački stol, pravila igre koja je Petrov iznio deset dana ranije već su se promijenila. Na večernjem sastanku trojice stranačkih čelnika na stolu je bio sličan sporazum o tripartitnoj vladi, koji je također sadržavao prijetnju da će Most sastaviti vlast samo s jednom stranom ako druga ne prihvati, ali je stavka o nestranačkom premijeru sada izgledala drukčije. Sada je umjesto nestranačke osobe tu stajalo da će predsjednik vlade biti ‘neutralna osoba ili predstavnik Mosta’. Ne samo to, sljedeća stavka predviđala je da potpisnici sporazuma, u slučaju da jedna strana odustane, a preostale dvije formiraju vladu, prihvaćaju da predsjednik te vlade može biti ‘samo nestranačka osoba ili netko iz Mosta’. To je značilo da je Most iskoristio nadmetanje dviju strana da dodatno povisi svoju cijenu, pri čemu je bilo jasno da je ‘netko iz Mosta’ upravo Petrov.

Njegov je ucjenjivački mehanizam, kada je priča o reformama naglo napuštena kako bi se do vlade došlo trgovinom pozicijama, otpočetka bio postavljen kao model za licitiranje funkcijama, u kojem su dvije koalicije trebale pokazati koja je spremna prepustiti više. Pritom je mogućnost da se strana koja je u jednom trenutku odbila daljnje licitiranje naknadno vrati u pregovore bila sredstvo da se njihove cijene dodatno sruše. Petrov, koji je krenuo od predizborne pozicije, ovjerene kod javnog bilježnika, da neće jednostrano formirati koaliciju ni s jednom od dviju velikih stranaka, brzo je pogazio svoje obećanje. Od ideje da Most za sebe neće tražiti nikakve funkcije nego će samo kontrolirati vladu kroz osiguravanje saborske većine došao je do ideje o sebi kao predsjedniku vlade. Od obećanja da će reformirati političku scenu koja se svodi na trgovinu foteljama došao je do toga da je sam konstruirao model za najbesramniju političku trgovinu u kojoj su tri strane tjednima izvikivale svoju cijenu pred očima cjelokupne javnosti.

Milanović je, nudeći mu poziciju premijera, očito osjetio da može igrati na njegovu megalomaniju. Da je ta pozicija ono što mu draška ego Petrov je pokazao kada je, nakon što je Milanović u subotu navečer potpisao sve njegove uvjete, a Karamarko to odbio učiniti, požurio objaviti da su vrata za HDZ zatvorena. Tek sutradan je, i to nakon što je Karamarko raspalio po SDP-u i Mostu žešće nego što je u sličnoj prilici ranije grmio Milanović, stigla ponuda s dodatnim rokom za HDZ, očito potaknuta željama drugih iz Mosta. Milanović je Petrova pridobio konačno pogodivši njegovu cijenu, onu mandatarsku, no time nije pridobio sve ostale u Mostu, u kojem su se utjecajni pojedinci protivili i ideji o Petrovu kao premijeru, jer bi time izgubili mogućnost da ga kontroliraju. Heterogenost te platforme, koju je Petrov pokušao homogenizirati oko svoje ličnosti, sada je bila slaba točka koja je radila protiv SDP-a, jer je većinski dio Mosta ipak bio sklon desnici, koliko god je ucjenjivački mehanizam figurirao kao sredstvo za odabir koalicijskog partnera.

Što je istjeralo Domoljubnu koaliciju iz tripartitne vlade nije do novog kruga konzultacija na Pantovčaku ovog utorka bilo sasvim jasno. Kada se Milanović odlučio vratiti u igru poniznim pristajanjem na ideju koju je njegova koalicija ranije proglasila štetnim povratkom u jednoumlje, nije mogao znati da će time privremeno izbaciti HDZ iz kombinacije. Postojao je, doduše, taj moment da Karamarko nije ranije iskreno pristao ni na tripartitnu vladu ni na nestranačkog premijera, jer iskren nije morao biti, i taj je nepotpuni pristanak svakako bio nešto što se moglo podvrgnuti testu. No ni onda kada je povratak u pregovore začinio premijerskom ponudom za Petrova, Milanović nije mogao računati s tako povoljnim učinkom. Najviše što je SDP-ova koalicija mislila time dobiti bilo je izazivanje pomutnje koja bi dovela do ponavljanja izbora, ali SDP je u krajnjoj liniji bio spreman ući u tripartitnu vlast s Mostom i HDZ-om.

Karamarko je mogao računati da će predsjednica u vremenskom tjesnacu koji je isforsiran u utorak manipulirati prijetnjom o raspisivanju novih izbora, koje zastupnici Mosta nipošto ne žele, u HDZ-ovu korist

Vodstvo SDP-a već je bilo donijelo tu stratešku odluku, za koju je opravdanje trebalo biti sprječavanje sastavljanja vlade u kojoj bi HDZ imao dominantnu ulogu i time došao u priliku da revitalizira svoju, jedva načetu i na samo četiri godine od Banskih dvora odsječenu, infrastrukturu u svim ostalim tijelima vlasti. To bi značilo da se HDZ ovoga puta ne bi vratio u punoj snazi nakon samo jednog opozicijskog mandata, a koliko god takva vrsta suradnje bila kompromitirajuća za obje strane, vlada u kojoj bi svjetonazorski konzervativac Petrov bio mandatar snažila bi Most na račun HDZ-a. Vodstvo HDZ-a očito je procijenilo da je u tom slučaju za tu stranku bolja strategija da ostane u opoziciji i da djeluje kao alternativa vladajućoj opciji, a i sam Karamarko mogao je računati da bi lakše preživio na čelu stranke kao šef opozicije nego kao jedan od članova nesretnog trijumvirata.

To je ono s čime se HDZ morao pomiriti u krajnjoj liniji, ali ne prije nego što i on ispuca sve što mu stoji na raspolaganju za miniranje dogovora između SDP-a i Mosta. Sada kada je propala mogućnost da za stolom ispregovara vladu za koju mu je bio potreban cijeli Most, HDZ je mogao pokrenuti vlastitu podzemnu operaciju s rizikom njegova razbijanja, vršeći preko ljudi koji su mu skloni u Mostu pritisak na Petrova da odbije SDP. To prirodno vodi reakciji s druge, SDP-ove strane, i tek sada kada su ga krenuli trgati s obje strane, Most se prvi put našao na stvarnom testu čvrstoće. No Karamarko je pritom mogao računati da će predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u vremenskom tjesnacu koji je isforsiran u utorak manipulirati prijetnjom o raspisivanju novih izbora, koje zastupnici Mosta nipošto ne žele, u HDZ-ovu korist. Raspisat će ih istog trena ako se dio zastupnika Mosta počne priklanjati Milanoviću, ali ih neće raspisati ako se priklone HDZ-u, čime će utjecati na one neodlučne da saborske mandate sačuvaju prestrojavanjem na Karamarkovu stranu.

HDZ-ov pritisak urodio je plodom. Božo Petrov, nakon što je u ponedjeljak navečer s Milanovićem dogovorio za sebe premijersku poziciju, a za Most sedam utjecajnih ministarstva i niz drugih važnih institucija, postigao je cijenu koja ga zadovoljava i mogao je odbaciti svoj ucjenjivački mehanizam, pogaziti sporazum koji je potpisao s Milanovićem na isti način na koji je pogazio svoje obećanje potpisano kod javnog bilježnika. Popustio je onima u Mostu koji nisu željeli da preuzme ulogu premijera, naprasno je u utorak prekinuo pregovore s neuvjerljivom izlikom da su iz SDP-a dolazili pozivi zastupnicima Mosta da se, u slučaju da se suradnja izjalovi, priklone SDP-u. Prešutio je da su zapravo dolazili pozivi od Karamarka s izdašnom ponudom u slučaju da se priklone njemu. Do boli ponižen Milanović je nemoćno uzvratio da iza svega stoji HDZ-ova policijsko-obavještajna operacija i zatražio nove izbore, a Petrov i Karamarko za to vrijeme dogovarali su svoj dolazak na Pantovčak, gdje su od predsjednice zatražili dodatno vrijeme za realizaciju najnovije prljavštine. To što je ona to vrijeme i odobrila značilo je da ćemo sada svjedočiti srozavanju hrvatske politike i niže od samog dna.