Sve bivše socijalističke zemlje koje su započinjale razgovore o pridruživanju Europskoj uniji među prvim potezima morale su povući vojsku s granica i zamijeniti je policijom. Nakon pada Berlinskog zida vojska na granicama bila je avet iz prošlosti koju se htjelo trajno arhivirati kao opomenu na razdoblje hladnoratovskih podjela i sukoba te ratnih strahota koje su u prošlom stoljeću harale Starim kontinentom. Godinama unatrag i policije je bilo sve manje na granicama unutar Unije, a i na njezinim vanjskim granicama ponajprije je brinula o sprječavanju ilegalnih migracija i trgovine ljudima te različitog kriminala.
Vojska na granicama danas opet postaje popularna u sve većem broju europskih država. Orbanova Mađarska prva ju je na velika vrata vratila na europsku scenu kako bi zaustavila prelijevanje velikog bliskoistočnog izbjegličkog vala preko svojega teritorija. Unatoč protivljenju Stare Europe, mađarska militarizacija njezinih južnih granica odmah je dobila podršku zemalja članica Višegradske skupine, bivših članica Varšavskog pakta. ‘Višegradski pakt’ uvjeren je da jedino vojska može spasiti EU od bliskoistočnih izbjeglica. Sve što je mađarska vojska radila, najprije na granici sa Srbijom, a potom i s Hrvatskom, mogao je odraditi i civilni sektor, ali nije mogao uz podignutu ogradu i bodljikavu žicu dovesti oklopna vozila i naoružane vojnike kojima se utjeruje strah u kosti izbjeglicama, ali i podilazi domaćim ksenofobima i fašistoidima koji u izbjeglicama ne vide nesretne ljude koji bježe od ratova i siromaštva nego barbare koji opet nasrću na Europu kako bi je osvojili i pokorili. Orbanova vlada već se hvali kako je vojskom iskorijenila prelazak izbjeglica preko mađarskog teritorija, a puca joj prsluk zbog toga što su preko Hrvatske i Slovenije nastavile svoj put prema Njemačkoj i drugim članicama Unije.
Mađarskim vojnim stopama sada kreće i Slovenija, a uskoro će, izgleda, na to biti prisiljena i Hrvatska, a potom i svi njezini jugoistočni susjedi. Mogući su, međutim, i drukčiji scenariji. Primjerice, Srbija ne mora odmah vojskom zatvarati svoju južnu granicu, nego izbjeglice može preusmjeriti prema Bosni i Hercegovini, a ova ih preko tisuću kilometara ‘granične kifle’ prebacivati u Hrvatsku sve dok Milanovićeva ili buduća Karamarkova vlada, pod budnom paskom hrvatske NATO-predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ne prikupi dovoljno vojske da začepi i taj dio svoje granice.
Kako god bilo, već sada je jasno da je Hrvatska, zbog svojeg položaja i konfiguracije, u puno nepovoljnijoj poziciji od svojih susjeda kod kojih se ‘vojna avet’ probudila i izašla na granice pokazivati mišiće izbjeglicama, ali i svojim građanima. Stoga se i nameće zaključak da je Karamarkovu HDZ-u i njegovoj izbornoj glasnogovornici, predsjednici Grabar Kitarović, kad zagovaraju slanje vojske na granicu sa Srbijom, na pameti ponajprije predizborno potkopavanje ‘izbjegličke politike’ Milanovićeve vlade, ali već sada i sebi i svima nama kopaju jamu u koju ćemo svi upasti ako i u Hrvatskoj zaživi vojni duh ‘Višegradskog pakta’ koji je uzdrmao temelje EU-a i izbjegličku politiku čiji je simbol postala njemačka kancelarka Angela Merkel.
Iz hrvatske pozicije, samo oni koji su slijepi kod zdravih očiju mogu slijediti ‘Višegradski pakt’ i zagovarati izlazak vojske na granice kako bi zaustavila izbjeglice na njihovu putu, jer je upravo na hrvatskim granicama to najteže učiniti, gotovo nemoguće bez upotrebe oružja, postavljanja minskih polja i svega onoga što i danas simbolizira Berlinski zid. Ali u izbornim kampanjama tko te uopće pita što će biti sutra, bitnije je pogoditi u živac birače za čiju podršku se boriš, a demonstriranje vojne sile među novim članicama Unije i zemljama kandidatkinjama brojnim je biračima još uvijek priraslo srcu, o čemu svjedoči i ‘Olujni mimohod’ Milanovićeve vlade kojim je miniran ekskluzivitet HDZ-ove domoljubne politike.
Zazivanjem vojske na granicama HDZ-ov ‘domoljubni imperij’ uzvraća udarac SDP-ovoj koaliciji, pogotovo jer zasad govori samo o slanju vojske na granice prema Srbiji, u hrvatsko Podunavlje, koje je jedini dio hrvatskog teritorija koji je mirnom reintegracijom i demilitarizacijom vraćen pod njezin suverenitet. Mnogi u tom dijelu i u čitavoj Hrvatskoj zbog toga i dan-danas žale i bili bi oduševljeni da Hrvatska vojska stupi na granicu sa Srbijom i pokaže zube ne samo bliskoistočnim izbjeglicama nego i prekodunavskim susjedima i svima onima koji su ostali s ove strane granice vjerujući u mirnu reintegraciju i demilitarizaciju toga prostora kao jamstvo da se nedavne ratne strahote neće ponoviti.
U vrijeme mirne reintegracije i godinama nakon toga Hrvatska je ustrajala na proeuropskoj politici tražeći i da Srbija ukloni vojsku sa svojih granica i zamjeni je policijom ako želi započeti razgovore o pridruživanju EU-u, ali i poštivati Erdutski i druge međudržavne sporazume kojima se nakon rata nastoje normalizirati hrvatsko-srpski odnosi. U praskozorje svojih pregovora s EU-om Srbija je konačno to učinila i početkom 2007. na svim svojim granicama vojsku zamijenila policijom. Od tada više nema vojske na granicama država nastalih nakon raspada i krvavog rata na ex-jugoslavenskom prostoru. Vraćati vojsku na granice u Orbanovoj maniri, s oklopnjacima i oružjem, na ovim je prostorima još eksplozivnije, jer će nedvojbeno obnoviti stare sumnje i provocirati nove tenzije: u opravdanje da se jedino naoružanom vojskom može rješavati izbjeglička kriza mogu vjerovati samo oni kojima su i inače sila i nasilje prvi na pameti kad treba rješavati društvene konflikte i izvanredne situacije izazvane ratnim i drugim katastrofama.
Slijediti mađarski primjer i naoružanom vojskom rješavati izbjegličku krizu isto je kao krenuti topovima u lov na vrapce: stradat će i vrapci, ali puno više svi oni koji se nađu u njihovoj bližoj i daljoj okolini. Orbanova vlada može se još neko vrijeme trijumfalistički hvaliti da je naoružanom vojskom i žičanom ogradom riješila svoj problem s izbjeglicama, ali i potkopala izbjegličku politiku njemačke kancelarke, koja ubrzano gubi podršku njemačkih i drugih europskih građana izloženih sve snažnijim ksenofobnim i fašistoidnim pritiscima. Ako na tom valu uskoro i njemačka i sve druge europske vojske počnu izlaziti na svoje granice, od straha će zakukati i mnoge mađarske i sve druge europske majke, a ne samo majke bliskoistočnih i drugih izbjeglica. Jer i kad ne ratuje, naoružana vojska na granicama makar povremeno zapuca i uništi nečiji život. O tome još uvijek svjedoče srušeni Berlinski zid i granice Varšavskog pakta na kojima su svoje kosti ostavili brojni sunarodnjaci današnjih zagovornika ‘Višegradskog pakta’ i njihova zazivanja vojske na državnim granicama kako bi se oružanom silom zaustavilo bježanje izbjeglica od oružanog rješavanja konflikata u njihovim matičnim državama.
No jedna je priča kad se naoružanom vojskom konflikti rješavaju tamo negdje, a drugo kad se to počne raditi u vlastitom dvorištu. Sve smo to nedavno vidjeli i doživjeli, a činilo se i naučili lekciju, ali, eto, izbori su, pa dio političke elite opet zvecka oružjem kao da im nije dosta širenja straha i paranoje te prolijevanja ljudske krvi, koje je gotovo neizbježno kad vojska izađe iz vojarni i stane na granice.
