Premda je u javnosti dobio aureolu velikog reformatora HDZ-a, Andrej Plenković još je uvijek politički mačak u vreći: osim velike prašine koja se podigla nakon pada Tomislava Karamarka malo se toga promijenilo u stranačkoj politici i njezinu vodstvu, a upitno je i hoće li se i kada mijenjati. Plenković nije čak ni raščistio afere zbog kojih je Karamarko morao abdicirati, samo ih je pospremio pod tepih.
Više nitko od HDZ-ovih lidera ne zagovara otvoreno prekid arbitraže s MOL-om, iako Karamarko nije bio tako usamljen dok je to tražio. Barem jednako glasan bio je i HDZ-ov ministar poduzetništva Darko Horvat, koji je ponovno visoko na Plenkovićevim izbornim listama, ali se danas drži službenog stranačkog stava da arbitražu treba nastaviti uz istovremeno pregovaranje s MOL-om. No javnost nije dobila odgovor na pitanje o tome kako je bilo moguće da se zbog Karamarkovih poslovnih i prijateljskih veza s MOL-ovim lobistima cijela stranka upregne u promicanje interesa mađarske kompanije na štetu Hrvatske.
Plenković nije čak ni raščistio afere zbog kojih je Karamarko morao abdicirati, samo ih je pospremio pod tepih
Plenković je istom lakoćom oprao ruke i od mutnog i klijentelističkog kreditiranja HDZ-ovih kampanja iz nekoliko domaćih tvrtki, kojima milijuni kuna nisu vraćani u ugovorenim rokovima, a nepoznato je hoće li im se ikada vratiti ili će dugovi biti prebijeni na neke druge klijentelističke načine. Sve je to postalo lanjski snijeg i Karamarkovo maslo, a HDZ je, predvođen novim liderom, navodno krenuo novim putem na kojemu više neće biti takvih korupcionaških psina. One navodno nisu produkt autoritarnog karaktera stranke, nego slabosti palih stranačkih anđela, što je postala stranačka mantra još u vrijeme Franje Tuđmana, a ukorijenila se poslije pravosudnog rasplitanja korupcije u HDZ-u Ive Sanadera. Poput Karamarka, sada i Plenković tvrdi da je HDZ čist kao suza, samo je stranačkim grešnicima kakav je bio Sanader on pridodao i Karamarka, na čija leđa su svaljene najnovije stranačke afere i promašene politike.
Plenković je nedavno u kampanji za predsjednika HDZ-a puno toga lijepoga obećao članstvu i javnosti: nije previše kritizirao Karamarkovu stranačku politiku, ali je nudio nova rješenja koja su u mnogo čemu bila sušta suprotnost onima koja je HDZ promovirao nakon prošlih izbora. Ideološke sukobe pospremio je u povijest stranačke politike, a najavio je zagledanost u budućnost, u nove politike u svim sferama društva, od gospodarstva, preko obrazovanja i zdravstva, kulture, sporta i medija, do ljudskih i manjinskih prava i sloboda. Poruka je bila nedvojbena: Plenkovićev HDZ bit će antipod Karamarkovu.
No nakon što je stao na čelo HDZ-a, Plenković više nije tako nedvosmislen. Diplomatski uglađen, jak na jeziku, vičan javnim nastupima, doista je sušta suprotnost Karamarku, i kloni se tvrdih nacionalističkih stavova koje je ovaj svojim monotonim govorom uporno ponavljao i gurao u prvi plan. Odrekao se i Karamarkovih najgrlatijih pravaških trbuhozboraca, ali mu u kampanji za izvanredne izbore, dok daje izjave i biračima obećava bolje sutra, iza leđa ipak stalno proviruju i sve glasnije asistiraju Karamarkove stranačke i ministarske uzdanice, koje su vodile ideološke ratove i provodile štetne javne politike.
Apsurdnu Plenkovićevu poziciju da brani Oreškovićevu vladu, koju je sam hdz srušio, Berto Šalaj tumači procjenom da hdz bez Mosta neće moći formirati većinu
Kada Plenković, primjerice, predizborno poručuje da ‘mirovinski, zdravstveni i socijalni sustavi moraju, uz nužne konsolidacije radi njihove dugoročne financijske održivosti, zadržati i načelo solidarnosti te svoju zaštitnu funkciju’, kako mu vjerovati ako to izgovara u društvu ministra zdravstva Darija Nakića, koji je u kratkom mandatu stalno izazivao revolt građana pokušajima smanjivanja prava pacijenata i poskupljenja zdravstvenih usluga. Ili kada u društvu odlazećeg ministra obrazovanja i sporta Predraga Šustara uvjerava birače da je potrebno nastaviti s cjelovitom kurikularnom reformom, pa Šustaru još iskazuje podršku iako je ovaj svojom opstrukcijom reforme izazvao masovni protest na kojem se tražila njegova smjena. Nadalje, Plenković neće ni trepnuti dok izgovara poruke da nevladine organizacije treba pomagati jer su ‘važan čimbenik svakog demokratskog društva’ i da treba ‘razvijati politike koje će poticati pluralizam, profesionalnost i raznolikost medija’, ali će istovremeno čvrsto braniti političko djelovanje i stručnost ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji se ideološki obračunavao s nevladinim organizacijama, neprofitnim medijima, nepoželjnim autorima i čelnicima kulturnih institucija. Plenković je, uz sve HDZ-ove ministre, stao i iza Hasanbegovićeve odluke da produži mandat v.d. ravnatelju HRT-a Siniši Kovačiću, iako ovaj, nakon šestomjesečnih čistki ideološki nepodobnih urednika i novinara, ukidanja ponajboljih emisija, klerikalizacije programa i drastičnog pada gledanosti, planira nastaviti s dovođenje novih desničarskih ‘osvježenja’ na Prisavlje.
Andrej Plenković se voli hvaliti da kao novi lider HDZ-a diljem zemlje širi europsku političku kulturu, dijalog i toleranciju, pa političkim konkurentima pronalazi i trun u oku, dok zanemaruje HDZ-ove balvane ili ih minorizira i pravda grijesima drugih. Ničim izazvan divljački napad HDZ-ova zastupnika i kandidata Steve Culeja na romskog zastupnika Veljka Kajtazija pospremio je isprikom i očinskim razgovorom s HDZ-ovim šovinističkim recidivistom, a stranačkom povratniku Milanu Kujundžiću progledao je kroz prste za suludo prozivanje Udbinih ubojica u okruženju Zorana Milanovića. S Hasanbegovićem se smijulji i vjerojatno slaže kada ovaj Rijeku optužuje da je nedemokratska sredina, pa joj brani da sama odluči o direktoru svojeg kazališta.
Za razliku od svojeg prethodnika, Plenković neće najavljivati lustraciju, ali će na izborne liste uvrstiti autoricu lustracijskog prijedloga Brunu Esih, Hasanbegovićevu suradnicu i istomišljenicu. Ona sada izbjegava riječ ‘lustracija’, ali govori o suočavanju s prošlošću i potrebi uklanjanja svega što ima veze s ‘diktatorskim režimom’, počevši od Titova imena s trgova i ulica, što je najnoviji HDZ-ov ‘reformator’ Plenković i osobno najavio.
Iz onoga što je govorio dok je krčio put prema stranačkom tronu iščitavalo se da će pod njegovom predsjedničkom palicom HDZ-ove izborne liste preplaviti mlađi, obrazovani i stručni ljudi, da će ženske kvote barem približno biti ispunjene, da će šansu dobiti svi oni koji su prognani jer su se suprotstavljali radikalnoj stranačkoj politici, da će kompromitirani vječni stranački kadrovi biti makar potisnuti daleko od očiju birača, da će se odreći podrške s oltara… No kada se razgrnu sve njegove reformske magle, postaje jasno da se jako malo toga dogodilo.
Procjenjujući Plenkovićeve reformske potencijale, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Berto Šalaj za ‘Novosti’ kaže da u ovom trenutku ne bi mogao ustvrditi da je on reformator koji će radikalno promijeniti HDZ, ali da mu ne bi unaprijed ni odricao reformatorske potencijale jer uvažava činjenicu da je stranački vrh preuzeo uoči izvanrednih parlamentarnih izbora zbog čega je morao izbjeći drastične podjele i postići unutarstranački kompromis sa svim naslijeđenim strujama i većinom istaknutih pojedinaca. Kako se pritom razumno odlučio riješiti radikalnih pravaških partnera da bi HDZ više usmjerio prema centru, na stranačkim listama je zadržao i ljude poput Hasanbegovića i Milijana Brkića, koji kao perjanice nacionalističke struje donose značajan broj glasova desnice. Premda po njegovu sudu Plenković nije liberal, Šalaj smatra da mu je demokršćanstvo važnije od nacionalizma, pa kompromis sa stranačkim nacionalistima pripisuje predizbornoj taktici. Stoga će o rezultatima izbora ponajprije ovisiti hoće li Plenković doista biti HDZ-ov reformator. Za to će imati puno više šansi ako uspije formirati vladu, no Šalaj sumnja da će se u borbu za reformiranje HDZ-a upuštati ako završi u oporbi. Na takav zaključak upućuje ga i Plenkovićeva odluka da zadrži europarlamentarni mandat kao rezervu za nastavak političke karijere.
Apsurdnu Plenkovićevu poziciju da brani vladu Tihomira Oreškovića, koju je sam HDZ srušio, Šalaj pak tumači procjenom da HDZ bez Mosta neće moći formirati većinu, a kako Božo Petrov i društvo također na sva usta hvale rad vlade, i Plenković im se pragmatično pridružio, poručujući im istovremeno da nakon izbora mogu nastaviti suradnju. Plenković se zbog buduće suradnje s Mostom nije distancirao ni od HDZ-ovih ministara koji su izazivali najviše negativnih reakcija i kritika, iako je, dodaje Šalaj, diskretno poručio da na barem dio njih ne računa u budućoj vladi.
No i prije nego što je počeo reformirati HDZ, Andrej Plenković sklopio je brojne unutarstranačke kompromise, a u kampanji ih nudi i potencijalnim koalicijskim partnerima, Mostu i zastupnicima nacionalnih manjina, pa čak i ako bude izborni pobjednik, puno od toga što je obećao neće moći ostvariti. Dio obećanja već sada je trampio za široku podršku u HDZ-u, a još pregršt će ih morati razmijeniti dođe li u poziciju da kreira parlamentarnu većinu. Veliki HDZ-ov reformator sve se više smanjuje.
