Da je papa, Pontifex maximus, poglavar Rimokatoličke crkve, to znaju i nevjernici. Da je on i rimski biskup, to najvjerojatnije zna većina vjernika. A da je istodobno i čelnik Vatikanske države, to znaju svjetski političari koji, neovisno o tome koje su vjere, odnosno jesu li uopće vjernici, s papom komuniciraju. Ta treća, državnička osobina pape dolazila je do izražaja u ono vrijeme kada je Crkva otvoreno imala svoje prste u svjetovnoj vlasti, odnosno kada ju je ta vlast slušala – barem u zemljama što su se smatrale katoličkima. Nakon što je Francuska revolucija kao jedno od svojih najznačajnijih, trajnih i nepovratnih dostignuća donijela sekularnost, strogo odvajanje crkve od države, pape kao političari padaju u drugi plan. U vrijeme Drugoga svjetskog rata tadašnjem se papi Piju XII. čak predbacuje što šuti, suočen s grozotama nacifašističke strahovlade, a pogotovo holokausta, dakle što ne djeluje i kao političar (daleki odjek tih rasprava su aktualna sporenja oko uloge kardinala Alojzija Stepinca u ustaškoj NDH).
Zanimljivo je, makar na margini ovih razmišljanja, spomenuti kako se fenomenom papine šutnje bavio njemački dramski pisac Rolf Hochhuth u svojoj svjetski poznatoj drami ‘Namjesnik’ koja je – eto zanimljivog priloga raspravi o mjestu i ulozi Katoličke crkve u Jugoslaviji – u bivšoj državi bila izvođena u Beogradu, ali nikada u Zagrebu.
Otkako je Crkva krenula ‘koncilskim putem’, otkako se počela otvarati prema svijetu, i to cijelome svijetu a ne samo svojim vjernicima, političko-državnička uloga pape ponovno dobiva na težini. Iz Vatikana je, prekidajući stoljetnu tradiciju, počeo izlaziti (putovati svijetom) Pavao VI., dok je Ivan Pavao II. s razlogom nosio nadimak Papa Putnik, jer je neumorno putovao i sretao se s političarima, iznoseći često vrlo jasne političke poruke. Bio je antifašist, u crkvenim stvarima konzervativan, ali svjestan uloge što je Crkva može igrati u svijetu ako ne ostane usredotočena samo na sebe. Pokazao je to i svojim poznatim govorom u Zagrebu, prilikom prvoga posjeta Hrvatskoj, kada je neizravno, ali vrlo jasno pozvao na ponovno uspostavljanje veza između dijelova bivše Jugoslavije (pa je dobar dio medija u Hrvatskoj, nakon izravnog prijenosa, taj dio papinog govora naprosto preskočio, da ne kažemo cenzurirao). Nakon ‘poljskog pape’ slijedilo je razdoblje ‘njemačkog pape’, koji će ostati zapamćen samo po tome što je odstupio i povukao se. I tada nastupa era, to zaista jest pravi izraz, bez obzira na duljinu trajanja, pape Franje, koji je već samim izborom imena pokazao kako će mu uzor biti svetac koji je za života odskakao od ponašanja crkvenih prelata i velikodostojnika. No osim što je uzeo ime što asocira na svetog Franju Asiškog, promicatelja skromnosti, života u siromaštvu i pomaganja onima kojima je pomoć najpotrebnija, papa Bergoglio dolazi iz Latinske Amerike s iskustvom ne samo teologije oslobođenja, nego i ekstremnih socijalnih uvjeta u kojima je ta teologija, svojedobno tako mrska Vatikanu, naprosto morala niknuti. Sadašnji papa ima osjećaja i razumijevanja za obespravljene, ponižene, osiromašene, za sve one koji za svoju budućnost ne vide nikakvu perspektivu.
Polazeći, naravno, od kanona vjere, papa Franjo sve se više ponaša kao državnik, okrećući se gorućim problemima suvremenog svijeta – često na užas konzervativnog krila Crkve kojoj je na čelu i konzervativnog segmenta među vjernicima. Odbio je stanovati u papinskim odajama na Trgu svetoga Petra, jede u nekoj vrsti menze s drugim svećenicima, vozi se u upadljivo neluksuznim automobilima (što je najzornije pokazao kada je prilikom posjeta SAD-u koristio Fiat 600, proširenu verziju). I govori, neumorno govori protiv poretka što je okovao suvremeni svijet. Ovaj papa govori protiv banaka, protiv dužničkog ropstva, protiv onih kojima je jedini cilj u životu stjecanje profita, protiv trgovaca oružjem, protiv onih koji vode osvajačke ratove, protiv onih koji zagađivanjem prirode dovode u pitanje opstanak ljudske vrste, protiv gladi, izrabljivanja i netolerancije bilo koje vrste (‘Tko sam ja da im sudim’, ta će njegova izjava o homoseksualcima ući u povijest). Svakom izjavom, svakim govorom, ali i svakim susretom papa Franjo postaje sve više državnikom (ne gubeći ni po čemu papinska obilježja). Na primjer, aktivno djeluje posredujući u normalizaciji odnosa Amerike i Kube, susreće se – opet nešto što zaslužuje epitet ‘povijesni’ – s moskovskim patrijarhom (za kojega, dok je bio ‘ministar vanjskih poslova’ Ruske pravoslavne crkve, u Zagrebu nitko od političkih čelnika, osim predsjednika Mesića, ‘nije imao vremena’). Ne boji se opetovano uprijeti prstom u kapitalistički sustav kao izvor zala s kojima se bori čovječanstvo. I ne bez razloga, obraćajući se vjernicima na Trgu svetoga Petra na ovogodišnji Uskrs, navodi Kristove riječi: ‘Pogledajte, sve ću učiniti iznova.’ Može li biti jasnijeg poticaja da se svijet mijenja, odnosno da se traži, nađe i uspostavi novi međunarodni poredak?
Naravno, papi je potpuno stran poredak što ga se, iza maske borbe za ljudska prava i demokraciju, uspostavlja bombama i izvana poticanim i financiranim pobunama. Papa, poglavar Kristove crkve, ali i papa državnik, ima na umu poredak što će polaziti od vrijednosti koje su mu toliko na srcu: od čovjeka, od ljubavi (on govori čak o ‘oružju ljubavi’) i od milosrđa.
I tu se naprosto nameće pitanje: je li ovaj papa čovjek vremena u kojemu živimo, pripada li on nekim budućim vremenima ili je naprosto utopist, čovjek zanesen idealima i plemenitim ciljevima koje je, u prilikama u kojima živimo, nemoguće ostvariti? Sve što se o njemu zna govori da je papa Franjo čvrsto s obje noge na zemlji, da je netko tko zna o čemu govori i zašto govori. Sigurno je i sam svjestan kako mnoge njegove poruke nailaze u najmanju ruku na nerazumijevanje kod onih koji odlučuju o sudbini svijeta, ali i kod ne baš maloga dijela klera (dovoljno je pročitati uskršnje poruke hrvatskih kardinala i biskupa i vidjeti da oni govore iz nekog drugog svijeta, iz prošlosti). Papa, međutim, ima jako oružje, a to su vjernici, među kojima većinu ne čine privilegirani i bogati, lovci na profit i čuvari postojećeg stanja. I upravo zato on se obraća vjernicima, ponaša se kao jedan od njih (umjesto predstave s čitanjem uskršnje čestitke na nekoliko desetaka jezika, on obraćanje s balkona bazilike svetoga Petra završava riječima: ‘Želim vam ugodan uskršnji ručak i doviđenja.’ I to nakon što se, u kontekstu želje za mirom u svijetu, konkretno osvrnuo na praktički sve aktualne svjetske probleme).
Da, papa Franjo je možda utopist, možda (dapače, vrlo vjerojatno) neće dočekati ostvarenje ni maloga dijela onoga o čemu govori i čemu stremi. Ali baš zato što je utopist s jasnom vizijom, on je i državnik. Svakako jedan od rijetkih u suvremenom svijetu koji su zaslužili da ih se nazove tim imenom.
P. S. Unuka pisca ovih redaka svojedobno je pjevala u dječjem crkvenom zboru čiji su članovi imali majice s natpisom ‘Don Bosco’. Priču o tom jednostavnom talijanskom svećeniku, osnivaču salezijanskog reda koji će kasnije biti proglašen svecem, a koji je, vjeran izvornom poslanju Crkve, u 19. stoljeću u stalnom sukobu i sa svjetovnim vlastima i s nadređenima u Crkvi radio za siromašne i obespravljene (djecu), što mu je donijelo čak i optužbu da je revolucionar, približio je HTV emitiranjem talijanske miniserije ovih dana najširoj javnosti. Jesu li oni koji su odlučili o emitiranju shvatili da su zapravo dali snažnu podršku papi Franji kojega su inače hrvatski mediji već odavno prestali nazivati moralnom vertikalom čovječanstva (što je inače bio uobičajeni epitet za Ivana Pavla II.)? Tek usputna primjedba na kraju ovih razmišljanja o papi koji ostaje papa, koji jest utopist, ali koji je upravo zbog toga i veliki državnik.
