Ima nešto zajedničko kolumnistima ‘Večernjeg lista’. Osim što se međusobno inspiriraju, u napad na određenu skupinu ili pojedince kreću tek kada su se isti već našli na meti šovinističkih napada. Elem, riječ je o kukavičluku. Da je tome tako potvrdili su Milan Ivkošić i Borislav Ristić kada su u lipnju ove godine objavu izvještaja ruskog Ministarstva vanjskih poslova, koji ukazuje na rastuće nacionalističke trendove u hrvatskom društvu, i Bilten Srpskog narodnog vijeća pod naslovom ‘Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014.’ iskoristili kao polazište za obračun s pojedincima iz redova srpske zajednice u Hrvatskoj. Za razliku od Ivkošića, kojem se od količine bijesa razum pomutio do te mjere da je autoricu Biltena (i potpisnicu ovih redaka) ‘prokazao’ zbog ‘broja poginulih od mina koje su u Hrvatskoj posijali njezini sunarodnjaci kao plodotvorno sjeme za žetvu Hrvata’, Ristić se s ‘urbanim’ hrvatskim Srbima odlučio obračunati na daleko uljuđeniji način.
Naime, Ristić im, odnosno nama, zamjera pomodarstvo, tj. prisvajanje antifašističkog identiteta. Pritom, kako je prije nekoliko brojeva u ‘Novostima’ napisao Dragan Markovina, nikako ne uspijeva shvatiti da antifašizam jeste jedna od povijesnih odrednica Srba u Hrvatskoj i time dio njihovog identiteta. ‘Večernjakov’ kolumnist ne poriče da u Hrvatskoj postoji gotovo opsesivna sklonost dijela desnice da svoja osjećanja iscrpljuje preko šovinističkih istupa prema Srbima, ali on uzrok rastućeg nacionalizma pronalazi negdje drugdje – u samim Srbima, odnosno njihovim predstavnicima koji su se ‘postidjeli svojih predaka i njihove vjere, zaboravili tradiciju i zapustili običaje’. Ristićev recept je jednostavan: Srbima u Hrvatskoj procvjetat će ruže ukoliko političke govornice i istupanje u medijima zamijene vjerskim oltarima i folklornim pozornicama, odnosno skrušeno ostanu unutar svoja četiri (srpska) zida.
Činjenica da u ‘Novostima’ piše, kako je Raspudić naziva, ‘Feralova siročad’ podosta govori o medijskoj slici Hrvatske. Govori to da je samostalni srpski tjednik ostao jedna od rijetkih oaza medijske slobode. Ali govori i to da u mainstream medijima sve više ima mjesta za one koji su spremni posegnuti za umivenim fašizmom
Nisu prošla ni dva mjeseca a nacionalističke glave opet su postale usijane. Obilježavanje 20. godišnjice ‘Oluje’, koje je započelo stupanjem vojničke čizme u centru Zagreba i okončalo ustaškim ispadima u Kninu i napadima na posjetitelje tribine ‘Drugi rat’ u Rijeci, iza sebe je ostavilo itekako vidljive posljedice. Još jednom nam je demonstrirano kako u hrvatskom društvu kotiraju oni rijetki koji, poput riječkog intendanta Olivera Frljića, u javnosti pokušavaju otvoriti prostor za raspravu o drugačijem, neoficijelnom pogledu na recentna ratna događanja.
Na valu mržnje koji je protiv Frljića, ali i srpske zajednice (jedan od organizatora tribine bio je SNV), pokrenulo uredništvo ‘Slobodne Dalmacije’, zajahao je i treći ‘Večernjakov’ kolumnist. Nakon što se obračunao s ‘militantnim pacifistima’ koji su nastojali ocrniti ‘miroljubive’ sudionike zagrebačkog mimohoda, Nino Raspudić je u svojoj posljednjoj kolumni opalio po Frljiću zbog ‘lešinarenja na srpskim žrtvama’ i ‘nekim portalima iz Hrvatske’ zbog toga što su kninski koncert Marka Perkovića Thompsona nazvali ustaškim dernekom. ‘Informirani smo da je bilo pojava hrvatskog nacionalizma te da je pet osoba prijavljeno zbog neprimjerenih obilježja, što znači da je u prosjeku jedan od 18.000 posjetitelja koncerta nosio ustaško znakovlje, dakle 0,005%’, tvrdi Raspudić i pritom namjerno prešućuje masovno skandiranje ‘Ubij Srbina’ na istom događaju.
Raspudić potom ‘hrabro’ sljedećoj žrtvi pokušava zadati finalni udarac, perfidno je, tobože, braneći od nje same. Inspiriran pravilima ponašanja koja je Srbima sugerirao kolega mu Ristić, ovaj dežurni domoljub javno obznanjuje recept za konačno rješenje srpskog pitanja. Ono za početak podrazumijeva pospremanje pripadnika te zajednice u intelektualni geto. Ako bude sreće, protok vremena će se pobrinuti i za efektan epilog. No prije nego što se geto počne puniti do željenih mu razmjera, Raspudić je odlučio stati na njegova vrata ne bi li detektirao hrvatske kukolje koji se uporno guraju u srpsko žito. Kako bi u budućnosti valjda što uspješnije prokazao svaki mješoviti brak, Raspudić danas zanat peče tako što se silno živcira zbog činjenice da u redakciji jednog manjinskog medija, odnosno ‘Novosti’, zajedno pišu novinari srpske i hrvatske nacionalnosti. Ovi drugi, naime, poznati su i kao ‘Feralova siročad’.
Nakon što je pomno prebrojio krvna zrnca, ‘Večernjakov’ kolumnist nam je na vrata redakcije zalijepio natpis ‘Zauzeto, Hrvat’. Sjetimo se, identičan natpis je ne tako davno, s jednakom lakoćom kao što to danas čini Raspudić, postavljan na opljačkanu imovinu izbjeglih Srba, od kojih se do današnjih dana tek manji broj njih vratio u Hrvatsku i to većinom na područje posebne državne skrbi. Do kraja uživljen u ulogu stražara, Raspudić ide tako daleko da napad na etnički nečiste, pardon pretežno hrvatske ‘Novosti’, opravdava tobožnjom brigom za to isto povratničko stanovništvo kojem uporno negira građanski identitet.
A u čemu je zapravo Raspudićev problem? ‘Novosti’ naime odstupaju od konzervativnih vrijednosti za koje Raspudić želi da postanu obvezujuće za sve u hrvatskom društvu. Na njegovu radost, blizak mu diskurs u posljednje vrijeme postaje sve utjecajniji, ali pritom mu ono što se ne ubraja u njegovu ‘paletu političkih i vrijednosnih orijentacija’ postaje sve uočljivije i time iritantnije. Vidi vraga, ‘Novosti’ opako krše kućni red koji je Raspudić, baš kao i onaj nesretni natpis, zakačio na ogradu priželjkivanog geta. Pritom ga posebno iritira što ‘Novosti’ nisu ostale u okvirima specijaliziranog manjinskog biltenčića koji se dila ispod pulta poljoprivredne apoteke.
U nedostatku bilo kakvog valjanog argumenta, iz očaja je posegnuo za ofucanom optužbom za etnobiznis i različitim atributima (‘zagrebačka gospoda’, ‘sisači fondova i grantova’, ‘izjelice iz Vinodola’), kojima izdavača ‘Novosti’ valjda želi ogaditi pred čovjekom iz naroda.
Činjenica da u ‘Novostima’ piše, kako je Raspudić naziva, ‘Feralova siročad’ podosta govori o medijskoj slici Hrvatske. Govori to da je samostalni srpski tjednik ostao jedna od rijetkih oaza medijske slobode. Ali govori i to da u mainstream medijima sve više ima mjesta za one koji su spremni posegnuti za umivenim fašizmom. I pritom sve rjeđe konzumirati sapun i vodu.
