Uoči Drugog svjetskog rata najveću popularnost u Glini uživali su nogometaši ‘Geška’ – Glinskog športskog kluba, osnovanog još 1920., koji se uspješno takmičio u Sisačkoj nogometnoj župi.
Klub je nastupao na Oberstariji, nekad omiljenom šetalištu starih Glinjana, koje će se koncem 1930-ih preurediti u nogometno igralište i svečano otvoriti u proljeće 1939., kada u Glini po prvi put gostuju veliki zagrebački klubovi – HAŠK i Građanski. Pred početak prvenstva 1940/41. u Glini gostuje i Reprezentacija Zagrebačkog nogometnog podsaveza, a na proljeće 1941. GŠK igra svoj najbolji nogomet i ravnopravno se nosi s najboljim klubovima Sisačke župe.
Ljubav prema nogometnoj lopti i klubu dijelili su svi Glinjani – Hrvati, Srbi i Židovi. Krasili su ih sloga, zajedništvo i lokalpatriotizam. Svi su složno navijali za svoj Gešk, u kojem se ni nogometaši ni članovi uprave nisu podvajali po nacionalnoj liniji. Nažalost, ova mikroidila nije dugo trajala – došao je rat i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije i u Glini više ništa nije bilo kao prije.
Među Glinjanima stradalima u majskom pogromu se našlo i 11 igrača GŠK-a, izuzev Samardžije, koji se spasio skokom u rijeku Glinu te je dvaput nastrijeljen
Notorni glinski advokat dr. Mirko Puk postaje ministar pravosuđa u Vladi Ante Pavelića i uz pomoć ustaških emigranata-povratnika i svojih lokalnih pristalica, provodi u djelo plan o uništenju glinskih Srba. U noći 12. na 13. maja 1941. ubijeni su, bez nekog neposrednog povoda, gotovo svi glinski Srbi stariji od 16 godina koji su prethodnih dana i noći bili hapšeni po svojim kućama u Glini, prema jednom kompetentnom izvoru ‘373 pravoslavca muškog roda’ (što ne treba poistovjećivati s drugim masovnim zločinom u Glini, onim u pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941. godine). Među stradalim Glinjanima u majskom pogromu tako se našlo i 11 igrača GŠK-a, izuzev Nikice Samardžije, koji se spasio bijegom sa stratišta.
Premda u historiografiji postoji obilje dokaza da je ustaški režim provodio genocidnu politiku prema Srbima, Židovima i Romima, ovaj članak se ne bavi domaćim fašistima, niti Pavelićevom NDH, već onim pitanjima na koja akademska literatura još nije dala odgovor: tko je zapravo bio Nikica Samardžija i kakva je bila njegova daljnja sudbina nakon 13. maja 1941.
Nikica ili pravim imenom Nikola Samardžija, rodio se 16. juna 1908. godine u Glini. Otac Miloš bio je kovač, koji se u Glinu doselio s Korduna, iz Slavskog Polja, dok je majka Marija (rođ. Rebrača) bila domaćica, rodom iz Majskih Poljana. Cijela obitelj, otac, majka i sedmoro djece, živjela je u Karlovačkoj, tada najživotnijoj glinskoj ulici. Ipak, brojna obitelj na kućnom broju 47 živjela je skromno i teško, a nade u bolje sutra polagane su i u Nikicu, najmlađeg od tri sina, koji je izučio postolarski ili kako se u ono vrijeme zvao, šusterski zanat.
Iako je u to vrijeme konkurencija među glinskim šusterima bila velika, Nikičina odluka da u svojoj maloj, prizemnoj kući otvori vlastitu radnju pokazala se ispravnom. Ubrzo je stekao glas vještog i pouzdanog majstora, koji umije popravljati obuću i zna kako od starih napraviti nove cipele. Bio je iznimno društven i komunikativan, a kako je svoj zanat istinski volio, nastavio ga je i nakon povratka iz vojske, odnosno mornarice koju je služio u Dubrovniku.
Danas znamo da je u svojoj radionici često popravljao i kopačke, krampone i štucne, kao i druge nogometne rekvizite Glinskog športskog kluba, u kojem je igrao zajedno sa svojim bratom Milanom. Novinski izvještaji onog vremena redovito ga navode kao standardnog člana prve postave, u kojoj se isticao odličnim igrama u navali, na desnom krilu. Prema objavljenim sjećanjima trenera Toše Metikoša, bio je Nikica jedan od najodanijih igrača u klubu, pritom i muzički nadaren, koji je na GŠK-ova gostovanja često išao sa gitarom pod rukom, kako bi put uz svirku i pjesmu bio što ugodniji, baš poput onog 1939. kada je izvojevana velika pobjeda od 5:2 protiv Jedinstva u Bihaću. Bio je to njegov život, koji je uskoro dobio i puni smisao – u ljeto 1940. Nikica se u pravoslavnoj crkvi u Glini vjenčao s Petrom Čučković, mladom udovom čiju je djecu, Milana i Ranka, prihvatio kao svoju. Činilo se da je pred složnom obitelji dug i sretan život.
Okolnosti koje su dovele do tragedije 13. maja 1941. dobro su dokumentirane, iako ne onoliko koliko bi mogle i trebale biti. Poznato je da su žrtve bile zatočene u Kotarskom zatvoru u Glini, odakle su prevožene kamionima u obližnje selo Prekopa, gdje su vršene masovne likvidacije. Prema položajnoj skici poslijeratne Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, upravo tu, više Hađerske vodenice, nalazio se iskopani rov dug 40, a širok 12 metara (ili masovna grobnica, današnjim rječnikom).
Ipak, hrabrost Nikice Samardžije da se odupre ustaškim čuvarima i skoči u rijeku Glinu, pružila mu je šansu da se spasi sigurne smrti. U pucnjavi i potjeri koja je ubrzo slijedila pogođen je u ruku i nogu, no ipak se skrivao i još dugo bježao.
Samardžija se prvo sakrio u Majskim Poljanama, a potom u Čemernici, otkuda je s lažnom propusnicom otputovao za Beograd
Iscrpljen i ranjen, narednih dana domogao se Majskih Poljana, gdje su mu Marica Tovarloža i Đuka Zlonoga pružili pomoć i utočište. Ustaše su mu bili na tragu, pa je prijetila opasnost da bude otkriven, zbog čega odlazi svome tastu, Janku Crevaru u Čemernicu, gdje se skrivao naredna dva mjeseca. Ali kad su Crevara, kao i mnoge druge Kordunaše iz okolnih sela, ustaše odvele na tobožnji pokrst u glinsku crkvu, Nikica je došao do uvjerenja da se više neće moći skrivati. Uz pomoć svog šogora, glinskog stolara Frica Štimca, nabavio je propusnicu za Beograd koja je glasila na ime izvjesnog Nikole Somera, rodom iz Zemuna. Prilikom putovanja bio je u stalnoj opasnosti da bude otkriven i prepoznat od glinskih ustaša, ali ipak je sretno prošao.
Prve dvije godine života u Beogradu i Nedićevoj Srbiji bile su veoma teške, pri čemu se nerijetko cijela obitelj selila s jedne na drugu izbjegličku adresu. Nakon što se donekle oporavio od zadobivenih rana, dobio je posao domara, a kasnije vojnog obućara, sve do 1943. kad su ga prijatelji savjetovali da se preseli sa suprugom i djecom u Mačvu, u mjesto Bogatić, gdje će lakše živjeti i ostati sve do oslobođenja Beograda. Nikica se tada želio vratiti u Glinu, ali supruga Petra za tako nešto nije htjela ni da čuje, pa makar i po cijenu razvoda. Tamo je ostala bez oca, stričeva, prvi muž joj je nesretno umro, a drugi se jedva spasio. Nakon što je pridobila djecu na svoju stranu, Nikica je morao da popusti, iako je i sam bio svjestan da je tamo ostao bez oca i bez brata.
Nakon završetka rata Nikica je ipak dvaput dolazio u Glinu. Prvi put na poziv Zemaljske komisije, kada je 15.VI.1945. dao iskaz o svom hapšenju, zatvaranju i bijegu. Ovo tek nedavno otkriveno svjedočenje ključnog i jedinog preživjelog aktera majskog pogroma, objašnjava nam iz prve ruke mnoge dosad nepoznate činjenice i pruža dragocjeni uvid u posljednje dane, sate i trenutke uoči tragedije blizu 400 glinskih Srba.
Drugi put u Glinu je dolazio 12.V.1946., na dan petogodišnjice ustaškog zločina, kada je u Prekopi služen pomen nad grobovima nevinih žrtava. Tom prilikom okupilo se mnoštvo naroda glinskog kotara, kojem je ispričao ono što je kao živi svjedok te strašne noći vidio i doživio. Žrtve ovog zločina ekshumirane su potkraj 1947. i sahranjene u zajedničkoj spomen kosturnici na pravoslavnom groblju u Glini, pored žrtava onog strašnog pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi.
Po povratku u Beograd, Nikica nastavlja raditi u Zanatskoj zadruzi na Kosančićevom vencu. Tu će provesti narednih desetak godina, sve do postupne liberalizacije jugoslavenskog društva koja mu je omogućila da konačno otvori radnju na svoje ime. Tako je i bilo: u maloj ulici Zmaja od Noćaja, u centru grada, otvorio je 1955. samostalnu obućarsku radnju, u koju su rado svraćali i njegovi nekadašnji Glinjani.
Nakon odlaska u mirovinu, živi mirnim i povučenim obiteljskim životom. Preminuo je iznenada u 61. godini, 19. septembra 1969. Sahranjen je na Topčiderskom groblju u Beogradu. Bio je jedan od najboljih igrača Glinskog športskog kluba, koji je 13. maja 1941. odigrao svoju životnu utakmicu.
