Suprotno općem uvjerenju, gospodin Tihomir Orešković, iako naoko politički neuk i naivan, bit će glavni krivac za daljnju radikalizaciju društvene scene u Hrvatskoj. Više nema nikakve sumnje kakvu će on ekonomsku politiku voditi. Politiku statusa quo. Sve priče o reformama zaustavljaju se na onome što je vlada Zorana Milanovića već radila ili pokušavala raditi. Zato je i primopredaja vlasti dobrim dijelom protekla u ozračju međusobnog uvažavanja. Svi koji su se uplašili najavljenih promjena, a moglo ih se prepoznati po naručenim žestokim napadima na prof. Ivana Lovrinovića, vjerojatno su duboko odahnuli. Njihove će interese štititi Tim kao i prije njega Zoran. Taj drugi, doduše, počeo se na kraju mandata ipak otimati kontroli, ali vrlo ograničeno i bez prave vizije. Kad je o ekonomiji riječ, i Most se, kao dio vladajuće kriptokoalicije, pokazao kao tigar od papira i bez zubi. Hrvatska će se i dalje držati istog ekonomskog modela.
S tim je modelom naoko sve u redu. Stabilne cijene, stabilan tečaj, stabilno ovo, stabilno ono, jedino je krajnji rezultat žalostan. Hrvatska je na samom dnu svih usporedivih europskih zemalja. I to također stabilno. Građani su još jednom dočekali da ih se uvjerava kako se plaće i mirovine neće dirati. Spavajte mirno. Sve do buđenja.
Orešković se, međutim, morao probuditi već na sjednici Sabora na kojoj je imenovan premijerom. On je tom prilikom, kako je rekao, svjedočio starim ideološkim sporovima, sukobima ustaša i partizana, koji samo štete društvu i koji bi bili nezamislivi u velikoj tvrtki u kojoj je do jučer radio. Ali država nije tvrtka, a ono što se događa u Hrvatskoj i što je obilježilo i saborsku raspravu samo u prvom sloju ima veze s nekadašnjim partizanima i ustašama. U biti tu nije riječ o starim sporovima i ideologijama, već o tmurnim oblacima koje nose suvremeni vjetrovi. Ekonomska recesija praćena golemom nezaposlenošću uvijek je imala istu posljedicu. Radikalizaciju društva. Razočarani svojim životima, sve većom nesigurnošću, demokracijom u kojoj ih se ništa ne pita i političarima koji odlučuju o njihovoj sudbini, ljudi žude za prečicom. Čak je i jedan Slavoj Žižek, najpoznatiji među današnjim lijevim filozofima, rekao ovih dana da sve češće pomišlja na prosvijećeni apsolutizam. Istovremeno se traže i krivci za sve nedaće. U recesiji 1930-ih godina to su bili Židovi. I to ne samo u Njemačkoj, ali nacisti su jedini otišli do kraja, do konačnog rješenja. U današnjoj Hrvatskoj to su Srbi. Oni opskurni tipovi koji su urlali pred uredom gospođe Mirjane Rakić, braneći svoje pravo na demonstraciju šovinističke mržnje, ni po čemu se ne razlikuju od nekadašnjih nacističkih SA odreda. I oni, bez sumnje, sanjaju svoju kristalnu noć.
Za stvaranje društvene klime koja je to omogućila nije ni kriv ni zaslužan samo gospodin Tomislav Karamarko, a ni krug biskupa koji ni danas ne priznaju tekovine velike Francuske revolucije, u prvom redu odvojenost crkve od države. Pravi krivac je politika koja je omogućila četvrt stoljeća kontinuirane pljačke, isprva po jednostavnom sistemu gole otimačine, a poslije profinjenijim ekonomskim metodama. Tako je pokrenut specifičan hrvatski razvoj. Od zemlje koja je bila Amerika za države realnog socijalizma, do fenjeraša na začelju tranzicijske kolone. Korupcija se podrazumijevala. Ovih je dana Karamarko izgovorio strašnu konstataciju koja, međutim, sjajno karakterizira stanje u kojem živimo. Moral je relativna stvar, rekao je on pred kamerama, braneći od nasrtljivih novinara svog nesuđenog ministra Miju Crnoju. Poslije je isto ponovio i u intervjuu RTL-u. Koliko je to daleko od Kantova kategoričkog imperativa, što je jedan od temelja građanskog društva, i od one slike o zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama. Ili od kršćanskog morala koji živi i propovijeda papa Franjo. Kad političar na vlasti Karamarkova utjecaja proglasi moral relativnim, onda je, kako bi rekao Krleža, nastupilo potpuno pomračenje uma. Onda više ništa nije moguće i sve je moguće. Sve se smije, kako je rekao ratni zločinac iz jednog suvremenog romana.
Zvuči kao apsurd da pogoršanje ekonomskog stanja, ako traje dovoljno dugo, uvijek radikalizira društvo, ali da ekonomski rast sam po sebi, dakle po nekom automatizmu, ne okreće taj proces unatrag. Zato je suprotstavljanje filofašizmu, kako je to nazvao Milanović, izvanredno važno. (Ostaje, naravno, pitanje zašto je SDP na tom poslu bio tako mlak dok je bio na vlasti.) Ali ipak, promjena ekonomskog smjera prva je i najvažnija zadaća. U tome bi Tim Orešković, ako ne želi da ga se pamti kao jednodnevnu mušicu, morao biti bitno ambiciozniji od Zorana Milanovića.
Milanović je, naime, vjerovao da će sama činjenica što na vlasti više nije kleptokracija, već moderna i odgovorna vlada, preokrenuti sve negativne procese. To je on nazivao sređivanjem države. U biti, riječ je o poznatom birokratskom sindromu po kojem je, pojednostavljeno rečeno, sve u redu dok mi imamo vlast. Nije se pitao zašto je država tako nesređena. A nesređena je zato što je prilagođena pljački na svim razinama. Tome je prilagođen i ekonomski model po kojem funkcionira nacionalno gospodarstvo. Pokušavalo se srediti sporu i neefikasnu birokraciju, zbog koje navodno nema investicija, posebno stranih za kojima se najviše žudi, a ispuštalo se iz vida da su stranci kod nas kupili ili izgradili sve što su htjeli. Hrvatska birokracija ih nije spriječila da podignu sve te silne trgovačke centre, nije ih spriječila da pokupuju banke ili sve pivovare, jer one proizvode za domaće tržište na kojem nema uvozne konkurencije, pa im ne smeta prejaka kuna. Ono što je investitore zaista smetalo bio je hrvatski ekonomski model u kojem su, za razliku od uvoza, izvozni poslovi samo iznimno rentabilni. A tko proizvodi samo za domaće tržište ne može se nadati da će uhvatiti Kairosa za čuperak.
Što se može očekivati vidljivo je po tome čime počinje Oreškovićev program. To su štednja i rezanje troškova. To, naravno, nije sporno, ali nije najvažnije. Na prvom mjestu trebao bi biti ubrzani rast proizvodnje, zaposlenosti i prihoda. Zanimljivo je kako skoro nitko više ne spori da nema sreće bez obnove prerađivačke industrije, da se ne može pokrenuti razvoj i zapošljavanje bez snažnog povećanja izvoza, pa čak i da je kuna prejaka. Ali kad treba stvoriti uvjete da se stanje mijenja, dižu se vojske političara, bankara, ekonomista, analitičara i novinara u obranu statusa quo. Iznimke poput Ivana Lovrinovića riskiraju izolaciju i optužbe za šarlatanstvo. Jedna stara šala kaže kako je Gorbačov znao da polovica njegovih ekonomista ima pravo, ali nije pogodio koja. Milanović je izgorio zbog istog razloga. Na kraju mandata bio je sretan s rastom od 1,5 posto, koji je dobrim dijelom posljedica kretanja u inozemstvu. Nastavljajući njegovim stopama, Orešković može očekivati iste rezultate, iako je već mnogo puta upozoren da samo za servisiranje dugova treba tri puta brži rast. Ali za to se mora suprotstaviti interesima koji guše Hrvatsku, bez obzira na to koliko oni bili neugodni i opasni. Alternativa je mnogo opasnija.
