Lijepa je i rijetka prilika izvijestiti o nekom značajnijem uspjehu iz domaće ekonomske politike i prakse: kraju se naime privodi dug i mukotrpan proces redizajna uprave kutinske Petrokemije, jednog od najvećih proizvođača te izvoznika u Hrvatskoj. U vrijeme štampanja ovog novinskog izdanja, Vlada bi trebala na zatvorenom dijelu redovne sjednice potvrditi nova vodeća imena u toj tvornici umjetnih gnojiva. Uprava će se pritom povećati s tri na četiri člana, novi predsjednik bit će Nenad Zečević, a članovi Antonija Perošević Galović, Tamara Pernar i Vladimir Fresl. Zvučat će pritom i pomalo nevjerojatno – svi četvero su kadar iz same Petrokemije. U nekoj drugoj priči to bi vjerojatno bio znak da su svi koji su u vanjskoj poziciji odlučivanja o tvornici jednostavno digli ruke od nje. Ali u ovoj bi to bilo nemoguće već zbog činjenice da je država ove godine uložila 250 milijuna kuna u dokapitalizaciju Petrokemije, što predstavlja zapanjujući raritet u odnosu hrvatske politike spram proizvodnje u državnom sektoru, inače generalno zapuštene i osuđene na propast. Podsjećamo, država je dotad bila većinski vlasnik tvornice s oko 51 posto dionica, a sad raspolaže s oko 80 posto.
Smijenjen će biti dosadašnji predsjednik uprave Dragan Marčinko, eksponent HNS-a koji se u protekloj godini pokazao žalosno nesposobnim voditi tako veliku i složenu kompaniju na globalnom tržištu sirovina i finalnog produkta. Nisu joj na ruku išle ni okolnosti u politički sabotiranom domaćem agraru, kao ni klimatske karakteristike ove godine, pa je prvo polugodište završila s gubitkom od 225 milijuna kuna. Marčinko je povrh svega na odlasku prouzročio dodatnu štetu Petrokemiji, istrčavši se iskazom u ‘Večernjem listu’. Izjavio je, otprilike, da podnosi ostavku radi pozitivnog efekta na rad Petrokemije koja zapinje u poslovanju zbog nekih objektivnih okolnosti. Ali niti je riječ o ostavci, niti su na stvari u potpunosti objektivne okolnosti, kao što smo već iznijeli. Problem je umnogome bio upravo u njemu, a ostavku nije sam podnio, nego je posrijedi smjena. Da nije tako i da je zaista on podnio ostavku na položaj, ostao bi bez otpremnine u visini devet njegovih plaća. Svejedno, ako i nije tom objavom prouzročio štetu sebi, jest Petrokemiji. Ugrozio je firmu na tržištu i u delikatnom procesu dokapitalizacije, čega je prvi efekt bila reakcija Hrvatske poštanske banke koja je isti dan uzela Petrokemiji oko 15 milijuna kuna s računa za dugove po kreditu, unatoč dogovoru o otplati jednog milijuna tjedno.
Marčinkovo upravljanje Petrokemijom obilježeno je, između ostalog, i razmjerno golemim troškom od gotovo deset milijuna kuna za usluge konzultantske kuće AT Kearney. Izradu te implementaciju drastično lošeg programa restrukturiranja tvornice zagovarale su banke koje kroz mirovinske fondove manjinski sudjeluju u vlasništvu nad Petrokemijom. Ipak, sve do aktualne dokapitalizacije država im je prepuštala inicijativu u navođenju strateških procesa. Glavna smjernica bilo je pritom restrukturiranje s osjetnom redukcijom proizvodnje i smanjenjem broja radnika. Kad se međutim u prvom krugu dokapitalizacije pokazalo da će interesenti – strane firme Borealis, Agrofert, Nitrogenmuvek – ipak odustati od ulaska u Petrokemiju, uslijed različitih subjektivnih okolnosti, činilo se da je kutinskoj kompaniji odzvonilo. Mirovinski fondovi, tj. banke, odmah su pokazali svoje pravo lice i namjeru da Petrokemiju ostave na cjedilu, ali tad se iznenađujuće zrelo u ekonomsko-političkom smislu postavila sama Vlada. I to ponajviše Ivan Vrdoljak, ministar gospodarstva, o čemu smo u ‘Novostima’ višekratno pisali.
Vrdoljaka su sindikati Petrokemije razložno uvjerili da bi državno odricanje od kutinske tvornice prouzročilo enormnu štetu. On je zatim ostatak Vlade privolio da se problemom pozabave onako kao što to sa svojom privredom rade zrelije i ozbiljnije države. Koje, doduše, žive u presudnoj mjeri na leđima neke sirotinje s kontinentalne i globalne periferije, no to već spada u drugi, puno širi kontekst. Uglavnom, nakon državne uplate polovine zacrtanog iznosa za dokapitalizaciju, javili su se Vladi novi vanjski interesenti iz kruga ranijih Petrokemijinih partnera. Radi se o Prvom plinarskom društvu iz Vukovara, s vjerojatnim zaleđem ruskog Gazproma, i potom o Dreymooru, singapurskom globalnom trgovcu umjetnim gnojivima. Za moguće suvlasnike Petrokemije s manjinskim udjelom kandidiraju se tako veliki i moćni igrači u plasmanu proizvoda, kao i u trgovini osnovnom sirovinom za proizvodnju istog, dakle plinom. Ne treba smetnuti s uma da je Petrokemijina prinudna vezanost uz Inu, koja joj je dugo prodavala najskuplji plin na tržištu radi ekstraprofita, bila zasigurno najveći problem kutinske firme.
U iščekivanju imenovanja nove uprave, oko Petrokemije se danas ipak vode još poneke dubiozne zakulisne igre. Banke se pokušavaju ubaciti natrag u posao, njušeći perspektivnu ekspanziju u koju same nisu željele ulagati, a spominje se čak i Ina kao mogući suvlasnik, mada se to ne čini tako izvjesnim. Postoje indicije i o razmjernom otezanju imenovanja nove uprave radi nečijih dodatnih sumnjivih interesa u raznim nedovršenim, a izdašnim poslovnim aranžmanima, no to ćemo još dodatno provjeriti. Dotad, registrirajmo kako su Petrokemija, njezini nadaleko čuveni sindikati i Vlada, po svemu sudeći, na najboljem putu da ostvare nesvakidašnje pozitivne rezultate. Ta izgledna mogućnost ujedno ukazuje na dobitnu kombinaciju u vođenju domaće ekonomske politike i privredne prakse, naspram politikantskog strančarenja i zastupanja vanjskih partikularnih interesa. Nova uprava, porijeklom iz samog radništva Petrokemije, trebala bi tako dovesti ovu tvornicu mirno do kraja dokapitalizacije. Slijedi zacrtano širenje proizvodnje s novim suvlasnicima, kao i povećanje broja radnih mjesta, a država bi ostala većinski suvlasnik – sve baš drastično suprotno onome što su zagovarale banke i njihova notorna medijska služinčad.
