Ivan pl. Zajc je skladao, a Hugo Badalić napisao libreto za ‘Nikolu Šubića Zrinjskog’ 1876., da bi opera bila praizvedena iste godine. Krešimir Dolenčić, punoljetan i svjestan, režirao je rečenu operu u zagrebačkom HNK 1994. godine. Ta opera predstavlja fikcionalizaciju povijesne bitke kod Sigeta, gradića u južnoj Mađarskoj, što ga je od napada Turaka 1566. branio hrvatski vojskovođa, neustrašivi i suicidalni Nikola Šubić.

I baš kao u Gundulićevom ‘Osmanu’, epu tiskanom pedeset godina ranije, riječ je o domicilnom, zbog ‘predziđa kršćanstva’ svojstvenom hrvatskom manihejstvu. ‘Osmana’ je dvije godine prije ‘Zrinjskog’, 1992. u zagrebačkom HNK režirao Georgij Paro. Bili su to kazališni začeci kulturno zatvorenog, identitetski monolitnog i idejno rasprostranjenog preobražaja kršćanskog manihejstva u katolički fašizam. Neprijatelja tada nije trebalo zamišljati i domisliti niti ga je trebalo proizvesti. Skupa s brojnim drugim predstavama s repertoara nacionalnog kazališta tog doba, ti začeci su bili tradicijski realizam i stvarnosno kazalište. Dakle, retrogradna i regresivna reakcija na strukturne promjene u hrvatskom društvu u doba rata. Tako se, ‘čuvajući kulturu i tradiciju’, kultura i tradicija upotrebljavala kao oružje protiv realnih izvan i unutarkazališnih neprijatelja. Primarno Srba i Muslimana, ali i Kosovara, Albanaca, Roma i još ponekih manjina.

Pretpostavimo da Dolenčić u trenutku kada je režirao mimohod Oružanih snaga na Jarunu nije znao za nadolazeću Oluju, no sasvim sigurno je morao znati da je Tuđman samo pola godine ranije fungirao kao centralna figura odgovornosti za logore u BiH

Pola godine nakon režiranja ‘Zrinjskog’ u HNK-u, Dolenčić je na Jarunu režirao mimohod Oružanih snaga povodom tadašnjeg Dana državnosti. Onodobni predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, pored minobacača, glisera, vitezova, aviona, desantnih čamaca, pontonskih amfibija, alkara i helikoptera, konja i konjanika, ronioca i padobranaca, kubura i tenkova, fungirao je kao centralna figura te paraparade. Pretpostavimo da Dolenčić tada nije znao za nadolazeću vojno-redarstvenu Oluju, no sasvim sigurno je morao znati da je taj čovjek, Franjo Tuđman, samo pola godine ranije fungirao i kao centralna figura vrhovne odgovornosti za logore u Bosni i Hercegovini. O svom režiserskom djelu Dolenčić će kasnije kazati: ‘Ja sam, uistinu s punim uvjerenjem i srcem, samo želio napraviti te projekte što bolje i gledljivije i htio sam, jednostavno, usrećiti ljude koji dolaze to gledati i koji su odlučili primjerice feštu Dana državnosti provesti na Jarunu. Ništa više od toga!’ Pitanje koje se Dolenčić tada, a vjerojatno ni ikada kasnije nije pitao glasi: Da sam htio nešto više od toga, bi li onodobni predsjednik Hrvatske ponovo upogonio logore u BiH, kako bih taj projekt napravio što gledljivijim i da bih ljude koji to dolaze gledati usrećio?

Dolenčić je 1997. režirao još jednu državnu vojnu paraparadu. Niti mjesec dana nakon nje, onodobni predsjednik mu se zahvalio odlikovavši ga Spomenicom domovinske zahvalnosti, Redom hrvatskog trolista i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Dvije godine poslije, Dolenčić se onodobnom ne-više-predsjedniku zahvalio režiravši njegov sprovod. O tome će kasnije reći: ‘Što se tiče sprovoda dr. Tuđmanu, to sam napravio iz redateljskog rodoljubnog osjećaja i iz svoje katoličke dužnosti da pomognem ljudima koji su me tih dana pozvali, jer o tome nitko u Hrvatskoj nije imao pojma’. Da li se mrtvi ne-više-predsjednik zagrobno nasmijao režiserovom rodoljubnom eufemizmu za sebični interes, pučku glad za novcem, moći i blizinom režimskih odaja, možda ćemo doznati kada i sami umremo.

Iako je bio spominjan kao mogući režiser Josipovićeve inauguracije, tek će nekoliko godina kasnije režirati žalobnu inauguraciju nove hrvatske predsjednice. Desetak dana prije sumorne svečanosti, režiser će kazati: ‘Prisega ima svoje zahtjeve mora biti ozbiljna, mora predstavljati i predsjednika i državu koju predstavlja. Ako ozbiljno, nacionalno i hrvatski proglasimo nacionalnim – ja bih to nazvao sasvim običnim, normalnim i onim što treba se dogoditi’. Iako ta rečenica nema smisla, da bi pokušali bez ostatka razumjeti zašto je nacionalno koje proglasimo nacionalnim normalno, valja se vratiti u prošlost.

Opera ‘Nikola Šubić Zrinjski’ nije izvorno hrvatsko djelo. Bilo je skladano i napisano nekoliko verzija te opere prije nego je Badalić transliterirao tekst ‘Zriny’ Theodora Körnera. Jedna od tih ranijih verzija bila je Adelburgova opera ‘Zriny’, za koju je autor napisao skladbu i libreto. Hungariziravši je muzički i tekstualno, opera je bila prilagođena budimpeštanskoj publici. Desetak godina kasnije hrvatska će verzija biti kroatizirana za domaću publiku. Zašto?

Zato što je riječ o djelu koje sakralizira ono što predstavlja, a predstavlja prve stvari, odnosno počelo nacije. Kao takvo, ono je sačinjeno od brojnih ideologema s mobilizatorskom snagom najviših, odnosno, najnižih nacionalnih osjećaja. Muzikologinja Rozalina Palić-Jelavić o tome kaže: ‘Najučestalija je sintagma ‘U boj’, koja je postala eksplicitnim hrvatskim nacionalnim identifikacijskim idiomom te ideologem Zrinski. Riječ je o ideologemima koji retardiraju na mitologiju (mitologemi) te kao takvi utvrđuju i podcrtavaju hrvatski identitet’.

Vidljivo je, stoga, da se u konstruiranju nacionalne mitologije posezalo za tuđim djelom, koje se prilagođavalo vlastitoj mitomanskoj i iracionalnoj žudnji za nacijom. Riječ je bila o prerušavanju i prikrivanju. Dakle, o laži. Ta laž se kroz povijest nekada formirala izostavljanjem, nekada prikrivanjem, a nekada prekrivanjem. Ta laž je opstala do danas. Danas je možemo vidjeti i na predsjednici Grabar-Kitarović u obliku lente. Riječ je o tekstilnom ideologemu kojim se s predsjedničke pozicije retardira na mitologiju, s istim ciljem s kojim se stoljeće i pol ranije retardiralo na isto mitološko počelo hrvatske nacije. No, za novoizabranu predsjednicu prvu stepenicu u retardaciji ipak čini prvi mrtvi predsjednik Tuđman. Zahvaljujući njemu, danas se dvoje grudi odimlje pod jednom lentom: jedne mrtve i jedne žive.

Kako je za konstruiranje nacionalne opere 19. stoljeća glazbeni izričaj bio sporedan, važnije su bile društvenopolitičke okolnosti kojima se publika podraživala i zadobivala. Dakle, da bi se uspješno retardiralo na mitologiju kojom će se održati i učvrstiti identitet, i danas je potrebno oblikovati povoljnu percepciju i recepciju. A za to je neophodan specifičan umjetnik. On ima razna imena, spolove i rodove, rađa se, živi i stvara u svim vremenima i prostorima, a ime mu je i Krešimir Dolenčić. Subspecijaliziran (‘jer o tome nitko u Hrvatskoj nije imao pojma’) za konzerviranje nacionalnog identiteta i režimsku režiju, indiskriminatoran prema tipovima i vrstama vladavine, tolerantan spram nepomirljivih političkih razlika, neosjetljiv prema odsustvu uvjerenja, amputiran od vlastitih etičkih postulata, takav je umjetnik bez kojega nacija ne opstaje.

Za novoizabranu predsjednicu prvu stepenicu u retardaciji ipak čini prvi mrtvi predsjednik Tuđman. Zahvaljujući njemu, danas se dvoje grudi odimlje pod jednom lentom: jedne mrtve i jedne žive

Kako je pokazano, za opstanak nacije su potrebni neprijatelj i umjetnik. Prvi, da bi se hranila i održala mržnja, a drugi, da bi mržnja bila primjereno predstavljena kao ljubav prema jednome i svome. Poseban umjetnik Krešimir Dolenčić 1991. godine eksplicirao je tu mržnju kazavši: ‘Divlja stoka s istoka nema šanse. Majmun razbija po kući i svejedno mu je da li je razbio čašu ili kinesku vazu, jer ne zna što je to. Nema majmun šanse u borbi s čovjekom. Uvijek će se naći načina da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je mjesto’.

Povodom režije ‘Nikole Šubića Zrinjskog’ 2011. godine u splitskom HNK, poseban umjetnik Dolenčić će reći: ‘Naravno da danas ne možemo više Zrinjskome pristupati iz konteksta Domovinskog rata ili rata uopće. Niti bih volio da ga tako više moramo gledati, niti bih volio da poklič ‘u boj, u boj’ bude išta više nego boj za očuvanje naše kulture i tradicije’. Osim što se domoljubni boj bjelodano nastavlja, ta tvrdnja pokazuje nesvjesno priznanje da je poseban umjetnik i onog ‘Nikolu Šubića Zrinjskog’ iz 1994. godine također režirao ‘za očuvanje naše kulture i tradicije’. Umjetnošću se boreći, naravno, protiv neprijatelja. Primarno protiv Srba i Muslimana, ali i Kosovara, Albanaca, Roma i još ponekih manjina.

I tako, sve su te režije opera, vojnih parada, sprovoda i inauguracija zapravo potvrda jednog individualnog zastranjenja i regresije u službi materijalnog i simboličkog profita pod skutima nacionalizma. Istodobno, one su potvrda fundamentalnog retardiranja na iracionalno i mitološko nacionalno. I tako, dok predsjednici dolaze i odlaze, inauguriraju se i umiru, poseban umjetnik o(p)staje. Sjetimo se, tijekom rata u BiH 90-ih godina brigada HVO-a iz Busovače nosila je ime Brigada ‘Nikola Šubić Zrinski’. Ne znamo jesu li njeni vojnici nosili lente. No, tijekom 2015. godine poseban umjetnik još uvijek nosi ime Krešimir Dolenčić.