I bila je vojna parada u Beogradu. Prva nakon one kojom je još blagopočivša Jugoslavija obilježila četrdesetu obljetnicu pobjede u Drugome svjetskom ratu, zajedničke pobjede svih slobodoljubivih i antifašističkih snaga u svijetu nad najvećim zlom što se nadvilo nad tim svijetom u dvadesetome stoljeću. Bila je, dakle, vojna parada. Ne za Putina, kako su zlobno intonirali neki hrvatski mediji, mada je ruski predsjednik bio glavni i počasni gost, ali niti zato da bi se zaista prikladno i dostojanstveno obilježilo ono što se navodno slavilo: sedamdeseta godišnjica oslobođenja Beograda potkraj Drugoga svjetskog rata.

Ne, aktualna je srpska politika, prije svega predsjednik Tomislav Nikolić, iskoristila paradu da bi pobjedu što su je u Beogradu zajednički izvojevali sovjetski vojnici i pripadnici Narodno-oslobodilačke vojske (Jugoslavenske armije) doslovno ukrala i pripisala je - Srbiji. U kojem će smjeru stvari ići upozoravala je već i scenografija. Pred svečanom tribinom - red vojnika u uniformama srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata. To, kao, zbog toga što se tom paradom obilježavala i stota obljetnica početka prvoga Velikoga rata, mada to s oslobođenjem Beograda godine 1944. nema ama baš nikakve veze.

Ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju. Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće

Prije početka - Nikolićev govor. Puna usta Srbije, srpske vojne slave i srpsko-ruskoga savezništva. Ni jednom riječju nisu spomenuti partizani, Jugoslavija, Narodno-oslobodilačka vojska, odnosno Jugoslavenska armija. Da u takvome govoru za Tita nije bilo mjesta, razumije se samo po sebi. No, nastavljeno je zloupotrebljavanje Koče Popovića, Srbina, Jugoslavena, komuniste, španjolskog borca, jednoga od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, poslijeratnog načelnika Generalštaba JNA i dugogodišnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova. Nesretni je Koča (koji je u Beogradu upravo dobio i svoju ulicu, preimenovanjem dosadašnje Zagrebačke) postao samo ime, navedeno u nizu onih koji bi trebali biti uzor današnjim srpskim vojnicima. Tužna sudbina jednoga velikog čovjeka o kojemu onaj koji ga je na paradi spomenuo (kao ni mnogi u novim državama na tlu bivše federacije) vjerojatno ne zna ništa, osim da je to bila ‘neka partizančina i komunjara’. Ali, rodom je bio Srbin, pa je za ovu priliku dobro poslužio. U skladnome zboru kritičara vojne parade, a zapravo Putinove prisutnosti na njoj, svima su ti ‘detalji’ promakli. A vjerojatno ih i ne zanimaju, baš kao što ih ne zanima ni stvarni povod - godišnjica oslobođenja Beograda od naci-fašizma. Nije taj povod očito zanimao ni američkog ambasadora u Srbiji koji se, mada pozvan, na paradi nije pojavio. Pa čovjeku dođe da se zapita: je li današnja američka administracija svjesna protiv koga su se i u savezu s kime Amerikanci borili u Drugome svjetskome ratu? Svjesni vjerojatno jesu, ali da bi voljeli zaboraviti - voljeli bi svakako. Ne koristi tu ni činjenica da legenda američke diplomacije, Henry Kissinger (koji baš u ime te Amerike ima svašta na duši) upozorava kako ‘Putin nije Hitler’ i kritizira sadašnji američki odnos prema Rusiji.

U tome skladnome i nedvojbeno instrumentaliziranome zboru kritičara nije, naravno, bilo mjesta da se iz Putinovog govora (ta, tko će još slušati tog zloduha, novovjekog patrijarha nad patrijarsima i kako mu sve ne tepaju) izdvoje neke itekako bitne činjenice. A kao prvo i u ovome kontekstu najvažnije: ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju. Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće. No, u atmosferi beogradske vojne parade to i jest bilo vrhunsko dostignuće. Kao i postavljanje stvari na svoje mjesto, što se tiče Drugoga svjetskog rata. Sovjetski je savez ponio najveći teret toga rata, rekao je Putin. I to je činjenica. Zapadni su Saveznici dali veliki doprinos pobjedi nad naci-fašizmom i zbog toga im pripada zahvalnost, dodao je Putin. I to je činjenica. I, napokon, ključna poruka: ‘Mi pobjedu nikada nismo dijelili na našu pobjedu i pobjedu onih drugih. To je zajednička pobjeda.’ I to je rekao Putin. Ali, ništa od toga dežurne kritičare ruskoga predsjednika i njegove politike ne zanima. Oni ‘znaju’ tko je Putin i ništa ih u tome njihovome blaženom znanju ne može pokolebati. Pa zato i ne čuju ono što bi trebali čuti. A sva je prilika da to ‘nisu čuli’ ni Tomislav Nikolić i njegovi pristaše, kradljivci pobjede koja je u tadašnjoj Jugoslaviji bila zajednička pobjeda svih njezinih naroda i svih pojedinaca, antifašistički orijentiranih.

Na vojnoj paradi u Beogradu predsjednik Srbije pokazao se kao zaslijepljeni nacionalista, a ruski predsjednik - kao realan političar, državnik. Sviđalo se to nekome, ili ne, tako jest

Ne znaju ti koji tako besramno kradu pobjedu i prisvajaju je (samo) za sebe, da je sovjetska armija na svojem pobjedonosnom pohodu prema Berlinu samo u jednu zemlju ušla na temelju sporazuma s vodstvom pokreta, višenacionalnoga pokreta, koji se u toj zemlji godinama borio, sve više jačajući, protiv naci-fašizma (i onih iz domaćih redova koji su ga podržavali). Da, Jugoslavija je bila jedna, jedina zemlja u koju su sovjetske trupe ušle s dozvolom i iz koje su izašle na temelju sporazuma koji im je dozvoljavao ulazak. U sve ostale do tada okupirane zemlje istoka i jugoistoka Evrope Sovjeti su ulazili slijedeći svoje vojne (ali i političke) planove. Ulazili i ostajali. U Jugoslaviju su ušli i iz nje izašli, nakon što su - i to je povijesna istina - dali veliki doprinos i pretrpjeli velike žrtve u borbama za oslobođenje Beograda i na Sremskome frontu.

Na vojnoj paradi u Beogradu predsjednik Srbije pokazao se kao zaslijepljeni nacionalista, a ruski predsjednik - kao realan političar, državnik. Sviđalo se to nekome, ili ne, tako jest. Naravno, svatko tko polazi od činjenica i od realne procjene kako zbivanja u Drugome svjetskom ratu, tako i svega što se danas događa oko Ukrajine (ali i u Ukrajini), kao i na relaciji Zapad - Rusija, to će priznati. Povijesni revizionisti, oni koji silom funkcije i uz blagoslov i po uputama krojača novog svjetskog poretka pišu novokomponiranu povijest - neće. Upravo zato, ove je retke trebalo napisati.

I na kraju, još jedan detalj, gotovo karikaturalan. Za cijelo vrijeme vojne parade u Beogradu (srpske parade u slavu srpske pobjede) veliki je orkestar svirao poznate marševe i melodije iz vremena Narodno-oslobodilačke borbe i Jugoslavije (Bilećanka, Po šumama i gorama, Čelična krila naše armije itd), uključujući i onaj što je intoniran na svakome svečanome dočeku predsjednika i maršala Tita. Tako da su se, izuzmemo li partizanske zastave ‘utopljene’ u ešalonu zastavnika, i NOB, i Jugoslavija, i Tito ‘prošvercali’ na proslavu njima ukradene pobjede samo kroz glazbu.

Tužno i smiješno? Da, svakako! Istinito? Da, na žalost.