Suprotno onom što bi se u prvi čas moglo pomisliti, zamisao nije nova, a njeni autori nisu sindikati ni netko drugi tko zastupa interese rada. Riječ je o prijedlogu da država svim građanima daje određenu minimalnu plaću, bez obzira na to jesu li oni zaposleni ili nisu, što bi bitno povećalo socijalnu sigurnosti. Sada se to predlaže u Finskoj, a računica tek treba pokazati koliki bi taj iznos mogao biti. Prosječna su finska primanja 2400 eura, a pretpostavlja se da bi se državna plaća za nerad mogla kretati u rasponu od 300 do 800 eura. One naše novine, koje su usprkos svoj kakofoniji oko sastavljanja vlade pokazale zanimanje i za tu vijest, stavljaju u naslov iznos od 800 eura. Kad je bal, nek’ je bal. A i u našim osiromašenim ušima to zvuči kao prvorazredna senzacija i humanost, koja ipak počinje prevladavati u okrutnom kapitalističkom svijetu.
Riječ je, međutim, o ideji koja se prvi put pojavila u Velikoj Britaniji prije više od trideset godina, a zagovarala ju je krajnja desnica. Tada se predlagalo da država svakom punoljetnom građaninu osigura prihod od kojeg može skromno živjeti. Tko je s tim zadovoljan, ne mora do kraja života ni tražiti zaposlenje ni raditi. Tko nije, dakle tko želi više, kuću, automobil, putovanja, obrazovanje itd., morat će se potruditi da to zaradi. A takvih će, pretpostavljalo se, biti najviše.
Kakva bi korist bila od toga? Jednim potezom riješio bi se problem nezaposlenosti, odnosno ostvario neki nakaradni oblik pune zaposlenosti. Ne bi više bila potrebna financijska pomoć za nezaposlene, a ni državne službe koje je isplaćuju i kontroliraju. Nestala bi potreba i za nizom drugih socijalnih službi, svatko bi bio zbrinut, a sindikati (tada u Britaniji iznimno moćni) izgubili bi tlo pod nogama. Prestalo bi stalno pregovaranje o plaćama, a štrajkovi i drugi oblici sindikalne borbe izgubili bi smisao. Sva radnička prava bila bi zamijenjena samo jednim – pravom na minimalni prihod.
Bilo je to vrijeme poslije burne 1968., kad je pobuna u Parizu (a i nekim drugim europskim metropolama) toliko uplašila kapital da je u pregovorima sa sindikatima popuštao većini njihovih zahtjeva. To je dovelo do enormnog smanjenja profita, a kao što se dobro zna, svaki poremećaj ravnoteže u raspodjeli dovodi i do poremećaja u ekonomiji. Zato se tražila nova stabilnost i nova rješenja, koja bi uskladila interese rada i kapitala. Uskoro, ona su i pronađena, ali takva koja, nažalost, nisu samo vratila njihalo u ravnotežu, već ga i žestoko gurnula na drugu stranu. Umjetno je stvorena naftna kriza (tvrdilo se da će sve rezerve biti iscrpljene do godine 2000.), a protiv krize se ne može štrajkati. Uz nestašice (i u Americi se na benzin čekalo u dugim redovima), nafta je uzastopno poskupljivala, pa je poremećaj na tržištima omogućio golemu preraspodjelu u korist kapitala. Tada je i u Britaniji pronađeno jeftinije rješenje od sigurnog minimalnog dohotka za sve. U novim okolnostima to je rješenje provela čeličnom rukom gospođa Margaret Thatcher, premijerka s najdužim stažem na čelu britanske vlade. Tada su uništeni sindikati i srušeni temelji socijalne države, izgrađeni u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata. Umjesto njih betonirana je nova socijalna neravnoteža, koja je dovela do krize, čije posljedice sada tresu svijet već osmu godinu.
Tražeći rješenje za svoj dio goleme i rastuće europske nezaposlenosti, Finci su se ponovno dosjetili starog britanskog recepta. Njegov kroj savršeno pristaje odnosima poslodavaca i radnika kakve kapital želi izgraditi. Umjesto stalnog posla i sigurnosti koju on pruža, svatko bi dobio neki minimalni prihod, a ostatak bi zarađivao radeći na sat, prema potrebama poslodavaca. Tako bi se ostvario njihov san o smanjenju troškova i povećanju konkurentnosti, a radnici bi postali samo roba na tržištu koja se, kao i svaki repromaterijal, kupuje na metar, kilogram, sat ili minutu. Dok u Kini prolazi vrijeme konkurentnosti zasnovane na jeftinom radu, Europa stalno traži način kako da što više smanji radničke zarade i sva ostala prava. To je jedini sadržaj izmjena zakona o radu, što je jedna od bitnih reformi koje međunarodne organizacije u službi krupnog kapitala, od MMF-a i Svjetske banke do Europske komisije, traže od zemalja koje imaju tu (ne)sreću da s njima tikve sade. Stara britanska zamisao, koja je sada reanimirana u Finskoj, odlazi najdalje: ona ne ukida samo radnička prava, ona ukida i same radnike.
Zanimljivo je da je na sličan način Hrvatska svojedobno riješila problem svojih branitelja. Prvo ih je namnožila preko svake mjere, stvarajući tako ovisnike o državi i istodobno HDZ-ove glasače i bojovnike (po projektu Franje Tuđmana, a u izvedbi Jadranke Kosor), a onda im je umjesto posla dala mirovine. Većinom skromne, ali sigurne. Jedna je od posljedica da danas među njima ima dvostruko više samoubojstava nego među ostalom populacijom. Mnogi su od njih također postali prijemčivi za čuvare vječne mržnje, koji se pozivaju na njihove žrtve i ratni doprinos, kao i topovsko meso za razne stožere, stožeraše gladne privilegija i političare željne vlasti. Očito, nije zlato sve što sija. To pokazuje i što bi se dešavalo s Fincima, ali i svima ostalima osuđenima da provedu život u neradu.
Akcije za uspostavljanje socijalnog mira koje je provodila desnica nisu uvijek nužno bile negativne. Primjer je Njemačka u vrijeme legendarnog kancelara Otta von Bismarcka, koji je uspostavio, prvi u povijesti, mirovinski sustav zasnovan na generacijskoj solidarnosti. Danas je, međutim, vrijeme drukčijih reformatora. Sada se novom reformom ukida ona Bismarckova, jer je kapital došao u poziciju da se oslobađa svih troškova socijalne države. A od tih troškova najveći je onaj za mirovine. Zato je izmišljen način kako da se novac od mirovinskih doprinosa, preko banaka i privatnih mirovinskih fondova, vrati iz državnih ruku u ruke krupnog kapitala. Teorije kojima se to opravdava, o kapitaliziranoj štednji koja će navodno osigurati veće penzije, samo su dimna zavjesa i priče za naivne.
U svemu tome postalo je vidljivo još nešto. Da se (neo)liberalni kapitalizam na riječima stalno odriče države, dok je u realnom životu ona njegovo najjače oružje. I to ne samo kao regulator, već i kao zastupnik i instrument njegovih interesa. Zbog njih države danas vode krvave ratove i pokreću seobe naroda, a veliku ulogu imaju i u vlastitoj kući. Nedavno spašavanje američkih banaka državnim novcem, dok su se istovremeno njihove žrtve iz kuća kupljenih zelenaškim kreditima morale seliti u šatore, samo je jedan primjer. Da bi se našli drugi, treba samo pogledati kroz prozor. I naša ih je zemlja prepuna.
