Antonio Nuić na velika je vrata ušao u hrvatsku kinematografiju 2004. godine segmentnom omnibusa ‘Seks, piće i krvoproliće’. Njegovi likovi djelovali su autentično kao tipični Bad Blue Boysi, luzeri nepogrešivo patrijarhalnog naslijeđa i prakse, a opor ton cjeline, osobito sumorno-gorkog svršetka, obećavao je autora od formata. No samostalnim dugim igranim debijem ‘Sve džaba’ (2006.) očekivanja su bila iznevjerena. Film je, doduše, trijumfirao u Puli, a Rakan Rushaidat nagrađen je u Sarajevu za najbolju glavnu ulogu, međutim prijem većeg dijela kritike i publike bio je mlak, baš poput opće mlakosti (izuzetak je bila tek zanimljiva otvarajuća sekvenca) tog pokušaja filma ceste u bosanskim ambijentima.
Tri godine kasnije Nuić je znatno bolji dojam ostavio drugim cjelovečernjim filmom ‘Kenjac’, izrazito solidnim uratkom o porodičnim traumama koje se raspetljavaju u hercegovačkom mjestu obiteljskog ishodišta i koji se pamti po jednoj od psihološki najopakijih scena u povijesti hrvatske kinematografije, onoj u kojoj otac, u moćnoj izvedbi Tonka Lonze, nemilosrdno iskreno priznaje sinu (Nebojša Glogovac) da nikad nije volio njega i njegovu majku. Nakon jednog ‘bosanskog’ i jednog ‘hercegovačkog’ filma, Nuić dugo nije bio vidljivo aktivan, a onda se vratio zagrebačkom miljeu, polučivši ove godine treći cjelovečernji igrani film ‘Život je truba’, koji portretira jednu zagrebačku familiju i sam grad Zagreb.
U svojim filmovima Antonio Nuić se bavi likovima koji nisu naročito podatni za uobičajeno gledateljsko suosjećanje. Bad Blue Boysi iz ‘Seksa, pića i krvoprolića’ neugodni su karakteri, protagonist ‘Sve džaba’ dobronamjeran ali i pomalo nelagodno pomaknut, u cjelini bezličan lik, a protagonist ‘Kenjca’ većim je dijelom filma daleko od poželjne slike oca i supruga. ‘Život je truba’ nije izuzetak. U središtu filma mladi je par, Boris i Jana (Bojan Navojec i Iva Babić), zamišljen valjda kao dopadljivo otkačen, a zapravo iritantan u svojoj ‘neopterećenosti’ egzistencijom, rekreativnom drogiranju i igralačkom iživljavanju. Oko središnjeg para vrti se niz likova, u rasponu od njegovih (Zlatko Vitez, Mirela Brekalo) i njezinih (Filip Šovagović, Ksenija Marinković) roditelja do njegova brata (Goran Navojec) i mogućeg polubrata (Filip Križan). Boris je zgubidan koji živi na roditeljski račun i pokušava se probiti s bendom u kojem svira trubu, Jana se doima praznoglavkom koju je dotični zgubidan uspio toliko šarmirati da se u njega zaljubila (ona je zgodna i seksi, on više neugledan, što režiser kao da se trudi dodatno podcrtati u nizu prigoda). Njegov je otac ‘solidni’ vlasnik dobrostojeće klaonice, a brat direktor u istoj i kockarski ovisnik, po svemu sudeći niškoristi kao i Boris, samo na prikriveniji način. Majka je pak pomalo naivna i pomalo blesasta žena, navodni polubrat očito daleko najinteligentniji ‘član’ familije, dok punac i punica ostavljaju dojam dobronamjernih ljudi, no površni dojam i jest sve što gledatelji o njima mogu steći. Uglavnom, svoje likove Nuić uspijeva funkcionalno predstaviti, ali ne i dostatno profilirati. Dva najjača karaktera, otac i navodni polubrat, zapravo su zaslužila da film bude dominantno o njima, a ne da u prvom planu bude ljubavni par lišen intrigantnosti.
Režija je inače dobra: Nuić često koristi slojevito kadriranje s više planova i radnja lako teče, ali nije jasno je li želio ostvariti ultimativni film za publiku ili pod dotičnom firmom pomalo i subvertirati očekivanja gledatelja. Baveći se tzv. običnim ljudima, ‘Život je truba’ zapravo je, osobito s obzirom na to da komedijski dio u njemu preteže, pomalo neobičan ostvaraj, što istovremeno, ovisno o kutu iz kojeg se gleda, može biti i prednost i mana.
