Znamo da ima hrvatskih građana u Ukrajini i da oni sudjeluju u tamošnjim sukobima, ali isključivo na strani ukrajinske armije, a ne u bilo kakvim paravojnim postrojbama. To je, prepričano, sadržaj izjave hrvatske ministrice vanjskih i evropskih poslova što ju je dala polovicom prošloga tjedna. Dakle da ne bi bilo zabune: priznala je da određen broj građana Republike Hrvatske sudjeluje u ratnim sukobima u Ukrajini. Tek usput: mediji u Hrvatskoj pisali su o tome već danima, pa je ministrica samo potvrdila ono što je javnosti ionako bilo poznato.
Na njezinu je izjavu, međutim, promptno reagiralo rusko ministarstvo vanjskih poslova, izražavajući ‘zabrinutost i zaprepaštenje’, potom dijelom demantirajući ministricu navođenjem da hrvatskih građana ima u zloglasnom bataljonu ‘Azov’, poznatom po simbolu koji je tek neznatno stilizirani kukasti križ, te upozoravajući da je prisutnost ‘stranih plaćenika’ u suprotnosti s upravo potpisanom izjavom iz Minska koja predviđa ‘povlačenje stranih naoružanih skupina, vojne opreme i plaćenika’ iz Ukrajine. Hrvatsko je ministarstvo i na to reagiralo, a ministrica je bila ‘začuđena’, no i jedno i drugo ćemo zanemariti jer naprosto nije predmet ovoga razmatranja. Mi govorimo o činjenicama i o tome kako je, ne samo u Evropskoj uniji nego na svjetskoj sceni uopće, sve vidljivija tendencija da se činjenice zamjenjuju izmišljotinama. Govorimo o tome kako je – budimo do kraja jasni – laž inaugurirana kao politika.
Jer na izjavu ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije našao se ponukanim reagirati i predsjednik Evropskog vijeća, Poljak Donald Tusk. Ne spominjemo nacionalnost bez razloga jer Poljska je, uz baltičke zemlje i NATO, šampion poticanja antiruske histerije i širenja straha od ruske agresije na ‘slobodni svijet’ koja će, čovjek bi pomislio, početi već sutra. I što je rekao bivši poljski premijer, a sada prvi čovjek Evropskog vijeća? Mirno je ustvrdio kako on nema nikakvih saznanja o hrvatskim građanima koji bi sudjelovali u borbama u Ukrajini i kako je priča o tome – a što bi drugo i mogla biti – ‘ruska propaganda’. I tu sada nešto definitivno nije u redu. Netko tu laže, grubo, besramno i otvoreno, pa čak ne uzimajući u obzir mogućnost da javnost baš posvuda nije do kraja indoktrinirana i da baš svima nisu isprani mozgovi.
Kažemo, netko laže. Ali tko? Lažu li mediji u Hrvatskoj koji donose priče o ‘dragovoljcima’ koji su otišli boriti se u Ukrajinu, pa objavljuju i razgovore s njima (primjerice HTV)? Tim bi se medijima štošta moglo prigovoriti, i to s razlogom, ali zbog čega bi izmišljali takve priče? Oni su u stalnom i bjesomučnom lovu na senzacije, a to jest svojevrsna senzacija, pa i ekskluziva za onoga tko je prvi objavi. Prošla su vremena kada se u tzv. uređivačkoj politici vodilo računa (i) o interesima države, pa da bi netko namjerno lansirao takvu (ne)istinu kako bi Hrvatskoj pribavio simpatije (kod nekih, svakako) ili kako bi joj naškodio. Medije kao one koji su plasirali priču o Hrvatima borcima u Ukrajini možemo kao lažljivce isključiti. Što onda reći o ministrici vanjskih i evropskih poslova? Njoj je trebalo nekoliko dana da prizna ono što je već bilo poznato. Procijenila je dakle kako ne može naprosto demantirati i – potvrdila je medijsku priču, ali nije odoljela napasti, pa je ušla u zamku ‘preciziranja’ tvrdnjom da su ti famozni hrvatski ‘dragovoljci’ samo uz regularnu ukrajinsku vojsku (a prema svemu sudeći, nisu). Dakle ona je u osnovi rekla istinu, makar se na jednom ne baš nevažnom detalju ‘poskliznula’. No da je lagala, ne može se nikako reći.
Laže li onda rusko ministarstvo vanjskih poslova? Ma što tko mislio o Rusiji, njezinoj diplomaciji i njezinoj ulozi u zbivanjima u Ukrajini, u ovome konkretnom slučaju Rusi sigurno ne lažu jer, napokon, samo su se pozvali na izjavu šefice hrvatske diplomacije, shvativši je ozbiljno, kao što je i red da se shvaća šefove vladinih resora.
I onda ostaje samo jedan mogući (zapravo sigurni) izvor laži u sagi o hrvatskim ‘dragovoljcima’ u Ukrajini. A to je Donald Tusk koji nakon svega, a očito iziritiran ruskim reagiranjem na izjavu hrvatske ministrice, toj njezinoj izjavi usprkos (medije ćemo na trenutak zaboraviti) kaže kako je to sve – ruska propaganda. Pritom zna, jer temeljem svoje funkcije naprosto mora znati što je rekla hrvatska ministrica, pa slijedom toga zna i to kako nije riječ o ruskoj propagandi. Dakle Donald Tusk laže. O tome nikakve dvojbe nema, niti može biti.
E sada, zanemarimo i ovaj konkretni slučaj i Donalda Tuska, i kao Poljaka i kao prvog čovjeka Evropskog vijeća. Jer sve su to samo djelići mozaika koji se slaže već godinama, a koji je sada praktički završen, mozaika koji je laž inaugurirao kao politiku. Nekada davno, u vrijeme ‘onoga’ hladnoga rata, znalo se što je politika a što propaganda. Znalo se i to kada se političari služe propagandom. Ali kada bi zagustilo, kao što je to bio slučaj u vrijeme instaliranja sovjetskih raketa na Kubi, operiralo se argumentima i činjenicama. Adlai Stevenson, tadašnji američki ambasador u Ujedinjenim narodima, prezentirao je Vijeću sigurnosti fotografije na kojima su se jasno vidjeli položaji sovjetskih raketa. Prezentirao je, da naglasimo još jednom, činjenice.
U vrijeme predsjednika Georgea W. Busha Sjedinjene su Države pokušale ponoviti sličan igrokaz, kako bi uvjerile svijet u potrebu invazije (okupacije) Iraka. No Colin Powell imao je na raspolaganju samo crteže, izjave dubioznih informanata i – ustanovit će se kasnije – falsificirane dokumente. Tada, u vrijeme predigre napada na Irak, Laž je na velika vrata ušla u svjetsku politiku, odnosno politika se pretvorila u Laž. Danas, u slučaju Ukrajine, vašingtonski krugovi kao dokaz opet posežu za fotografijama, ali – ubrzo je otkriveno – onima snimljenima prije nekoliko godina (i dobivenima iz Kijeva). To gospodstvo laži traje i postaje sve moćnije i, nažalost, javnosti sve prihvatljivije, jer prosječan čovjek naprosto nema mogućnosti informirati se iz bezbroj izvora kako bi stvorio objektivnu sliku o bilo kojem događaju. Ovisi o ‘svojim’ političarima i medijima, a oni su – čast izuzecima – u službi Laži pretvorene u politiku.
Obnovljeni hladni rat – a hladan je vjetar zapuhao sa Zapada, nemojmo tu imati nikakvih iluzija – samo je dodatno pogodovao takvom abnormalnom stanju, što je sve većem broju ljudi svakim danom sve normalnije. Ima li Istina u svemu tome uopće još neku šansu? Ma kako utopistički zvučalo, odgovor je – ima. Ima ukoliko će se naći političara koji će imati hrabrosti, vizije i odgovornosti prema onima koji su ih izabrali, pa da odbiju varati ih. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Samo se treba vratiti činjenicama i argumentima. I prekinuti s lažima. Onda će i priča o Hrvatima u ukrajinskom sukobu (što ako se pokaže da ih ima i na ‘drugoj’ strani?) dobiti svoj pravi kontekst. Ali onda će se i Republika Hrvatska morati početi ponašati kao odgovorna država – ne kao poslušnik ili sljedbenik ove ili one strane, nego naprosto kao odgovorni čimbenik međunarodnih odnosa. Nemoguće? Nije. Malo vjerojatno? Jest.
