Razumijem kad me napadaju Dražen Keleminec, Danijel Srb ili ekstremno desni mediji, jer oni nemaju drugog programa osim napadanja manjina, antifašista i pripadnika lijevih političkih stranaka. Razumijem i kad me napada i HDZ, jer on se očito još nije dovoljno distancirao od višegodišnje suradnje sa SDSS-om, za koju je naknadno, nakon što je sa SDSS-om uveo Hrvatsku u EU, ustanovio da je bila ‘sramotna i ponižavajuća’, i jer je uhvaćen u završnoj radnji ozvaničenja paljenja vukovarskih ćiriličnih lomača. Razumijem i predsjednicu Republike kad brine za odgovoran rad političara, političku i međuetničku toleranciju i ostvarivanje prava manjina, uključujući i srpsku: upravo smo o tome nedavno s njom razgovarali na sastanku zastupnika nacionalnih manjina, predsjednika i potpredsjednice Savjeta za nacionalne manjine, a nakon usvojene Deklaracije o porastu nesnošljivosti i etnocentrizma u Hrvatskoj. Razumio sam je tada veoma dobro i kad je nakon što je saslušala sve prisutne kazala: ‘Na žalost, u posljednje tri godine pogoršao se položaj manjina u Hrvatskoj’. Nikome od prisutnih koji su iznijeli zabrinjavajuće primjere netolerancije i kršenja manjinskih prava i naveli brojne primjere za ovakvu njezinu tvrdnju predsjednica nije rekla da nije u pravu ili da on sam svojim ‘riječima i djelom’ tome doprinosi, pa ni meni. Nisam međutim tada razumio zašto o tom sastanku Ured predsjednice nije obavijestio širu javnost, a kamoli ocjenu same predsjednice da se položaj manjina pogoršava. To pogotovo ne razumijem danas, kad predsjednica u svojem statusu na Facebooku kaže da je ponosna na ‘dostignutu razinu manjinskih prava u Republici Hrvatskoj’. Ne razumijem zato što ne znam da li misli na razinu od prije tri godine ili na razinu u posljednje tri godine. Ukoliko misli na razinu od prije tri godine, i sam ću se pridružiti takvoj ocjeni, i zbog činjenice što smo njezina tadašnja stranka i moja stranka kao koalicijski partneri radili na tome da tome bude tako. Ukoliko misli na razinu u posljednje tri godine, onda se toj ocjeni ne mogu pridružiti, kao što se ne mogu pridružiti ocjeni predsjednika HDZ-a da je koalicija sa SDSS-om bila ponižavajuća. Ta vrsta ocjene, koja je po svojem smislu veoma antimanjinska, u ovom primjeru antisrpska, na žalost, osim što podsjeća na neke zloguke historijske izjave predstavnika HDZ-a (poput npr. one o sreći u izboru supruge), korespondira s pogoršanjem političke i međuetničke tolerancije te pogoršanjem položaja manjina. Moja je ne samo politička, već i ustavna obaveza kao zastupnika u Hrvatskom saboru da se tome suprotstavim.

Razumijem da suprotstavljanje napadima na slobodu izražavanja i slobodu okupljanja, kao i suprotstavljanje porastu političke i međuetničke netoleracije i nacionalizma te suprotstavljanje pogoršavanju položaja manjina može biti ocijenjeno kao narušavanje povjerenja i suživota između većinskog i manjinskog naroda od strane ljudi poput Dražena Keleminca ili Danijela Srba. U četvrt stoljeća koliko se bavim političkim poslom, naučio sam da netolerantni i nacionalisti za svoju netolerantnost i svoj nacionalizam optužuju upravo one koje ne žele tolerirati i koje ne žele kao dio demokratske nacije. Međutim, nikako ne razumijem da to može biti status predsjednice Republike. I ne vjerujem da jeste, jer više vjerujem onom što sam od predsjednice čuo i vidio na spomenutom sastanku, a o čemu u širu javnost njezini suradnici nisu poslali ni slova.

Razumijem također i iskazanu brigu predsjednice o tome da politička, predizborna kampanja ne smije dovesti u pitanje temeljne vrijednosti našeg Ustava. Nikako pak ne razumijem u čemu je predsjednica prepoznala kao prikupljanje glasova u predizbornoj kampanji moje višegodišnje suprotstavljanje oživljavanju proustaških poruka na stadionima i poziva na nasilje prema pripadnicima srpske zajednice u Hrvatskoj kao i moj poziv njoj da se tome suprotstavi i da u skladu sa svojim ustavnim ovlastima pozove državne institucije i političke stranke da se i one tome suprotstave. Također ne razumijem kako predsjednica ne prepoznaje u najmanju ruku kao predizborni ili trajni politički oportunizam šutnju onih koji bi o tome po svojim još izričitijim i većim ustavnim i zakonskim ovlastima i odgovornostima od mojih morali i govoriti i djelovati, ali ne govore i ne djeluju. Još manje razumijem kako predsjednica ne čuje i ne vidi da u nekim slučajevima i ovu vrstu poruka sa stadiona i poziva s koncerta neke, i to ne ni manjinske ni marginalne, niti njoj daleke stranke, razumiju ne samo kao poželjan dio predizbornog aranžmana i angažmana, već i kao dobro mjesto za biti čuven i viđen radi prikupljanja glasova. U takvim okolnostima jedino u predstavniku srpske manjine, koji kao ni njegova stranka još uvijek nisu započeli ni pripreme, a kamoli krenuli u predizbornu kampanju, prepoznavati nekog tko zbog predizborne kampanje krši neke od temeljnih vrijednosti našeg Ustava, kao što su građansko i međuetničko povjerenje i prava manjina, a k tom je riječ o predstavniku koji je četvrt stoljeća posvećen borbi za te i druge temeljne hrvatske ustavne vrijednosti, može ozbiljno kontaminirati predizbornu kampanju narastanjem antimanjinske atmosfere i time ozbiljno narušiti temeljne ustavne vrijednosti kao što su sloboda izražavanja, sloboda izbora, kao i obaveza zastupanja proistekle iz izborne narodne volje, verificirane prisegom na Ustav Republike Hrvatske.

Na kraju, za one koji to nisu razumjeli iz mojih dosadašnjih izjava i mojeg ukupnog političkog djelovanja, ja ne mislim da je današnja Republika Hrvatska sljednica Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske niti se slažem s onima koji tako misle ili govore. Tko god da su i u kojoj god to prilici mogli reći. Uključujući i predsjednika Republike Srbije. Za one koji nisu razumjeli ili ne žele razumjeti da u današnjoj Republici Hrvatskoj djeluju oživljeni profašistički, proustaški resentimani i snage te da su u posljednje tri godine glasniji nego što su bili prije i da ozbiljno ugrožavaju njezin demokratski identitet i njezinu demokratsku političku praksu, želim reći da ja to vidim i razumijem. Svojim očima i svojom glavom. Ako se ne razumije što to znači kad to kažu predstavnici manjina, posebno židovske i srpske, onda to može biti ozbiljan nesporazum. Mnogo veći od onoga koji je stvoren reakcijama na izjavu koju sam dao u sklopu razgovora na televiziji N1. Ta je izjava izraz mojeg odbijanja da se bilo mene, bilo Srbe u Hrvatskoj neprestano drži taocima izjava nekog iz Srbije, a ne izbjegavanje odgovornosi kritike ‘svoje strane’ ili želje da se hrvatski i srpski narod zadrže u prokletstvu začaranog kruga nesuočavanja sa sobom dok se druga strana ne suoči sa sobom. Na primjer, izbjegavanje da se prizna ‘naše’ ratne zločine počinjene prema ‘njima’ dok ‘oni’ ne priznaju svoje zločine prema ‘nama’. To nije bilo niti će biti svojstveno mojem razumijevanju stvari, pa makar me dovodilo u nesporazum bilo s hrvatskom bilo sa srpskom stranom.