Od ukupno 4.284.889 stanovnika Hrvatske popisanih 2011. godine, njih 2.066.335 bili su muškarci. Od ukupno 503.112 branitelja, popisanih u službenom registru, muškarci su činili 480 tisuća, a to znači da otprilike svaki četvrti muškarac u Hrvatskoj ima status branitelja. Međutim, tu su ubrojena djeca, mladi i oni u tridesetim godinama koji za vrijeme rata još nisu bili punoljetni, a morali su biti rođeni najkasnije 1977. godine da bi se kao odrasli građani mogli posljednje godine rata priključiti obrani domovine. Srećom, popis stanovništva klasificirao je građane po dobi, pa je moguće izračunati da u Hrvatskoj žive 1.175.823 muškarca koji su 1995. godine bili punoljetni, a to onda znači da od ukupnog broja muškaraca koji su bili dobno zreli za vojsku u vrijeme rata, čak 41 posto njih danas ima status hrvatskog branitelja.
Taj izračun ovom prilikom nismo napravili kako bismo pokazali da je brojka iz registra hrvatskih branitelja prenapuhana do apsurda. To je ionako svakome odavno jasno i rezultat je izrazito niskih kriterija za stjecanje statusa kojima se HDZ-ova vlast u godinama nakon rata poslužila da bi proizvela lažnu braniteljsku populaciju. Izračun smo napravili kako bismo ustanovili u kojoj je mjeri braniteljska populacija podložna suicidu, nakon što su organizatori braniteljskog prosvjeda iz Savske svojim prošlotjednim mimohodom upozorili da je za česta samoubojstva branitelja kriv odnos državnih institucija prema njima. Zagrebačkim ulicama prolazili su odjeveni u crne majice s bijelim križevima na prsima za svakog branitelja koji je dosad počinio samoubojstvo i s upitnicima na leđima, kojima su se, kako je pojasnio predvodnik prosvjeda Đuro Glogoški, obraćali vladajućima s pitanjem tko je sljedeći.
Sljedeći je, kako pokazuju službene statistike o suicidima, vjerojatno neki stariji muškarac bez braniteljskog statusa, jer se na osobe sa statusom hrvatskog branitelja odnosi svako sedmo samoubojstvo počinjeno u Hrvatskoj. Kako branitelji čine 12 posto ukupnog stanovništva, po tome je na prvi pogled učestalost suicida među braniteljskom populacijom nešto veća nego kod ostatka stanovništva. Međutim, suicid je daleko prisutniji kod muškaraca nego kod žena i kod starijih nego kod djece i mladih, pa je za dobivanje jasnije slike potrebno izrazito mušku braniteljsku populaciju usporediti s muškom populacijom iste dobi bez braniteljskog statusa. Uzmemo li primjerice prosjek za proteklo desetljeće, za koje su nam dostupni usporedivi podaci o suicidima branitelja, proizlazi da u Hrvatskoj godišnje suicid počini 640 muškaraca, od čega 115 njih s braniteljskim statusom. Čim smo suzili usporedbu na muškarce, time smo dobili podatak da je suicid češći kod muškaraca bez braniteljskog statusa nego kod hrvatskih branitelja, koji čine četvrtinu muške populacije, ali bilježe manje od petine suicida. Učinimo li i korak dalje, uvažavajući činjenicu da učestalost suicida izrazito raste sa životnom dobi, pa iz statistike o suicidima isključimo muškarce koji nisu bili punoljetni do 1995. godine, na kraju ćemo doći do podatka da je stopa suicida među braniteljima najmanje dva puta niža od stope suicida među muškarcima iste životne dobi koji nemaju braniteljski status.
Od ukupnog broja muškaraca koji su bili dobno zreli za vojsku u vrijeme rata, čak 41 posto njih danas ima status hrvatskog branitelja. Odrasli muškarci bez braniteljskog statusa dvaput češće dižu ruku na sebe od hrvatskih branitelja
Iscrpnije istraživanje moglo bi preciznije odrediti te odnose, no raspoloživi podaci o suicidima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva branitelja dovoljni su da se zaključi da se rezultati moraju u svakom slučaju kretati oko spomenutog omjera od dva naprema jedan, odnosno potvrditi činjenicu da odrasli muškarci bez braniteljskog statusa dvaput češće dižu ruku na sebe od hrvatskih branitelja. Da se razumijemo, nije ovo neko naše ekskluzivno otkriće. Još 2006. godine, kada je Ministarstvo branitelja vodila Jadranka Kosor, provedeno je istraživanje o suicidima koje je pokazalo da su zaključno s podacima iz 2005. godine stope suicida hrvatskih branitelja bile niže od onih zabilježenih u općoj populaciji muškaraca u Hrvatskoj, da su stope suicida dragovoljaca također bile niže, osim za tri godine, dok je u braniteljskoj populaciji najizraženija bila stopa suicida vojnih invalida. Tada su, međutim, hrvatski branitelji uspoređivani s cijelom muškom populacijom, u koju spadaju djeca i mladi, kod kojih su stope suicida izrazito niske, pa je jedini naš dodatak to što smo branitelje sada usporedili s muškarcima odgovarajuće životne dobi.
Taj mali statistički korak dosad nije učinjen vjerojatno samo zato što narušava službenu dogmu o samoubojstvima branitelja kao specifičnom problemu te populacije, a zbog toga što nije učinjen nitko nije ni pokušao odgovoriti na pitanje o tome koji su razlozi da se hrvatski branitelji dvaput rjeđe odlučuju na suicid od ostalih odraslih muškaraca. To je nedopušteno pitanje, poput pitanja pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića o učestalosti PTSP-a među hrvatskim braniteljima u odnosu na pripadnike krajiških postrojbi, koje je poslužilo kao iskra za prosvjed pred zgradom Ministarstva. Što je razlog upadljivo niže stope kod branitelja možemo stoga samo nagađati.
Primjerice Đuro Glogoški, koji je s prosvjeda poručio da vladajuće ‘nije briga što svaki treći dan odlazi jedan hrvatski branitelj, odlazi zbog nesposobnih, zbog podobnih’, uvjeren je da je učestalost suicida kod branitelja nekako povezana s odnosom državnih institucija prema njima. Ako je Glogoški oko toga u pravu, onda taj odnos državnih institucija, suprotno njegovim ostalim tvrdnjama, djeluje blagotvorno na braniteljsku populaciju. Naprosto, braniteljski status i sve što uz njega ide, a to su izdašne mirovine i brojne druge materijalne i nematerijalne beneficije, ispostavlja se kao vrlo značajan faktor u prevenciji suicida, jer rezultira dvostruko nižim stopama od onih koje bilježi usporediva populacija bez tog statusa.
Govoreći pred prosvjednim križarskim skupom, Glogoški je optužio one koji su na čelu državnih institucija da su odgovorni za svaki suicid branitelja. Kazao je da je neprihvatljivo što je 2014. godine točan broj suicida branitelja još uvijek nepoznat. Tražio je da se taj broj objavi i tražio je odgovore na pitanja o tome koje su to aktivnosti poduzete za prevenciju samoubojstava branitelja, gdje se provode i tko je za njih odgovoran. No sva ta pitanja bila su lažna, jer su odgovori na njih organizatorima prosvjeda dobro poznati. Podatak o tome da je od 1990. do 2013. zabilježeno 2614 suicida među braniteljima poznat je javnosti, kao što su poznati i drugi podaci koji se svake godine objavljuju u izvještajima o provedbi Zakona o pravima hrvatskih branitelja. Uz materijalna prava koja godišnje iznose šest milijardi kuna, u tim redovnim izvještajima detaljno je opisan i psihosocijalni program pod kojim se provode mjere psihološke pomoći i prevencije suicida branitelja putem posebno oformljena četiri regionalna centra za psihotraumu, 21 županijskog centra za psihosocijalnu pomoć i Centra za krizna stanja u Zagrebu, a prikazan je i broj intervencija za svaku ustanovu. Ti centri braniteljima pružaju usluge koje nisu obuhvaćene standardima zdravstvenog osiguranja, pa tako ni dostupne ostalim građanima. Oni obavljaju i vještačenja o uzročno-posljedičnoj vezi suicida branitelja sa sudjelovanjem u ratu, na osnovu čega njihove obitelji imaju pravo na obiteljske mirovine.
Sve to dobro je poznato Đuri Glogoškom, Anti Deuru, Josipu Klemmu i ostalim vođama braniteljskog prosvjeda, koji su posljednjim križarskim performansom još jednom pokušali prikazati branitelje kao posebno ugroženu skupinu. Od početka njihovog okupljanja pred zgradom Ministarstva, gdje između njihovih prosvjednih akcija dnevno dežura tek nekoliko desetaka ljudi, oni su imali problema s iznošenjem konkretnih razloga za prosvjed upravo zato što im je država u vezi svakog njihovog problema osigurala izdašnu materijalnu podršku, specijalne programe i privilegirani status u odnosu na ostale građane. To što u svemu imaju poseban tretman ne znači da problemi branitelja, od invaliditeta do suicida, nisu stvarni i da manipulacije tim problemima ne mogu imati opasne posljedice. Vođe prosvjeda pokazali su da su spremni manipulirati čak i samoubojstvima kako bi opravdali zahtjeve koje postavljaju pred vladajuće.
Organizatori prosvjeda koji traje već dva mjeseca svoje zahtjeve prema vladajućima formulirali su u hodu, a kako stvari ispočetka nisu bile dovoljno konkretne, kao glavni zahtjev predstavili su traženje ostavki ministra Predraga Matića i njegovih pomoćnika Bojana Glavaševića i Vesne Nađ, zbog navodno općenito lošeg odnosa prema braniteljima. Ministar Matić, uvjeren da je sve što je radio bilo u korist branitelja, postavio se krajnje čvrsto oko pitanja svoje fotelje, poručujući da organizatori prosvjeda politički manipuliraju braniteljima u predizborne svrhe, da nije bilo smanjivanja braniteljskih prava i da nema stvarnih razloga za prosvjede. Prosvjed branitelja pred zgradom Ministarstva nije uspio dovesti do Matićeve smjene, niti je uspio zadobiti širu podršku u javnosti, ali su svejedno Glogoški, Deur, Klemm i njihovi dečki postigli izvanredan uspjeh izborivši se da braniteljska populacija usred teške ekonomske krize ostvari dodatne prednosti u odnosu na ostale građane.
Nisu dobili smjenu ministra branitelja Predraga Matića i njegovih pomoćnika, ali su od ministra zdravstva dobili veteransku bolnicu. Nisu dobili smjenu Matića, ali je on od ministra financija dobio još 19 milijuna kuna za njihova prava u novom proračunu. Nastavili su s traženjem smjene Matića i njegovih suradnika, pa su od predsjednika Sabora dobili najavu podizanja svojih prava na razinu organskog zakona, od ministra branitelja povlačenje izmjena i dopuna Zakona o pravima hrvatskih branitelja, a od ministra rada i mirovinskog sustava izuzeće branitelja od primjene novog Zakona o mirovinskom osiguranju.
Braniteljski prosvjed tako već dva mjeseca traje uz podršku predizborne politike, ali one vladajuće, koja udovoljavanjem svakom novom zahtjevu kojeg se organizatori prosvjeda dosjete hrani njihove ambicije. Glupo bi bilo da Glogoški, Deur i Klemm odustanu kada ih tako dobro ide, da ne ustraju u prosvjedu do ispunjenja svih svojih zahtjeva i da ne smisle još neke nove, da ne traže uporno smjenu ministra i njegovih suradnika sve dok zauzvrat dobivaju što god zatraže. Glupo bi bilo da ministar, kojem je toliko stalo do prava braniteljske populacije, podnese ostavku i time im pomrsi račune.
