Da se odmah razumijemo: nije ovdje riječ o onoj nakaradnoj i apsolutno ničim dokazanoj tezi nekih ‘povjesničara’ o trostrukom logoru u Jasenovcu, niti o onome što se u vrijeme Drugoga svjetskog rata sakrivalo iza hrvatskoga imena, blateći ga, i o današnjoj Republici Hrvatskoj. Ne, ovdje govorimo o nečem drugom: ponajprije o tome da su, prvi put otkako se to radi u samostalnoj hrvatskoj državi, održana tri komemorativna skupa na mjestu nekadašnjeg zloglasnog ustaškog koncentracionog logora, da na onome skupu na kojemu su bili predstavnici države (vlasti) nije bilo predstavnika organizacija što okupljaju predstavnike i potomke naroda-žrtava – Srba, Židova i Roma, a potom govorimo o tome kako je ta trojnost komemoriranja zlokobni pokazatelj sve veće podijeljenosti hrvatskog društva, podijeljenosti što je na rubu otvorene konfrontacije.

Židovi i Srbi objasnili su svoje odbijanje da sudjeluju u službenoj komemoraciji činjenicom da se uporno ne mijenja postav muzeja u Jasenovcu, koji je od samog početka kontroverzan. Upozorio je na to i ondašnji predsjednik Republike riječima da će se uspješnost postava mjeriti činjenicom hoće li mladi ljudi koji o Jasenovcu ne znaju ništa nakon obilaska muzeja shvatiti što se tamo doista događalo. Neće, smatraju danas mnogi, ne bez razloga. Drugi je razlog nedolaska predstavnika naroda-žrtava (predstavnik Roma nije im se priključio, mada će se pojaviti na trećoj komemoraciji) tolerantnost vlasti prema jačanju neofašističkih (ustaških) tendencija u društvu, kao i prema sve prisutnijem povijesnom revizionizmu koji jednoga od svojih najprominentnijih zastupnika ima i u redovima aktualne vlasti. Židovsko-srpskom bojkotu nakon nekoliko dana priključio se i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.

Poruka je bila i više nego jasna, ali ne manje jasna bila je i nespremnost aktualne vlasti da je čuje, shvati i prihvati. Uz izražavanje ‘žaljenja’ zbog toga i pomalo prijeteći poziv onima koji su rekli kako neće doći da ‘još jednom razmisle o tome što rade’, obogaćeni smo i konstatacijom iz vrha Hrvatskog sabora kako će u Jasenovcu biti jedna komemoracija i dvije proslave (?!), ali i višekratno ponovljenom tvrdnjom kako proboja logoraša u travnju 1945., događaja o kojemu postoje krajnje konkretna i jasna svjedočenja i koji se svakoga travnja komemorira – naprosto nije bilo. A zapravo, to ne treba čuditi. Jer oni koji cijeli jasenovački logor (kao i zločinački karakter ustaške države) smatraju mitom i proizvodom jugokomunističke propagande, naprosto su morali barem pokušati uništiti, negirati i taj događaj koji na mjestu nekadašnjeg koncentracionog logora svake godine okuplja stotine i tisuće ljudi. No očito pod dojmom posjeta američkog izaslanika nakon kojega se državnom vrhu naglo prosvijetlila pamet, pa je spoznao zločinačku narav tzv. NDH, vlast ipak nije imala hrabrosti otkazati službenu komemoraciju. Pa je postavljena scena za tri komemoracije, koje su na gotovo zastrašujući način potvrdile duboku podijeljenost hrvatskog društva, podijeljenost koju nameću upravo oni koji se licemjerno kunu u privrženost zajedništvu, smatrajući pod zajedništvom pristajanje na svoje pozicije (a te su, barem u odnosu na Drugi svjetski rat, takve da ih ni Židovi, ni Srbi, a ni antifašisti bez obzira koje nacionalnosti bili, ne mogu prihvatiti).

Prvu su komemoraciju održale židovske organizacije, ograničavajući se isključivo na vjerski obred. Druga je bila ona službena, sramotna i licemjerna od početka do kraja, uključujući i činjenicu da je omogućeno postavljanje vijenca svim žrtvama Jasenovca između 1941. i 1951. (dakle službeni je protokol komemoracije prihvatio mit, jer to jest mit, o logoru smrti, komunističkom naravno, koji je u Jasenovcu postojao sve do 1951.). Okupilo se po lijepom vremenu, uz izravni prijenos na javnoj televiziji, gotovo sigurno ne svojom slobodnom voljom, nekih dvjestotinjak ljudi (uključujući i školsku djecu). I bila je to svojevrsna smotra onih koji nikada do sada u Jasenovcu nisu bili, niti im je padalo na pamet tamo otići, uključujući i neke otvorene i eksponirane apologete ustaške države koja je baš tu, u Jasenovcu, utamničivala i masovno likvidirala ljude samo zato što su bili ‘pogrešne’ nacije ili vjere, ili što su se usuđivali drugačije misliti. No disciplina je disciplina, a ‘vlast obvezuje’ (pa i na neugodne poteze) i svi su oni, bez obzira na to što su govorili dan ranije ili što će reći već sljedećega dana, tamo uredno stajali, glumeći prilično neuspješno tronutost. Govora nije bilo, ali ne zato, kako su tvrdili, što ne žele politizirati žrtve, nego zato što ne žele i nikada i neće htjeti iskreno se pokloniti žrtvama režima koji je u njihovim očima bio hrvatski i samo hrvatski (bez obzira na to kakav je inače bio), niti će htjeti izreći osudu toga režima. Pa zar bi tako nešto trebalo očekivati – evo samo jednog primjera – od potpredsjednika Hrvatskog sabora viđenog na čelu kolone od nekoliko tisuća prosvjednika koja je, nema tome davno, mirne građane Zagreba upoznala s pozdravom ‘Za dom – spremni’ (naravno, ‘starim hrvatskim pozdravom’, a nikako pozdravom koji je korišten samo i jedino u vrijeme mračne četiri godine ustaške vlasti)?

Prošao je dakle i taj vašar licemjerja, ta otvorena uvreda svim žrtvama fašizma i svim antifašističkim borcima, vrijeme se pogoršalo i došla je nedjelja, 24. travnja, za kada su komemoraciju zakazali Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA) u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, Antifašističkom ligom Hrvatske i jednom romskom organizacijom, kao i organizacijama civilnog društva. I dogodilo se ono što će jednoga dana, nadamo se, u nekim povijesnim udžbenicima budućnosti biti upisano kao ‘čudo Jasenovca’. Pod oblačnim nebom, uz ledeni vjetar što je brisao livadama na kojima su nekada stajale logoraške barake, formirala se zaista impozantna kolona sjećanja, kakva nije viđena otkako postoji neovisna hrvatska država. Bilo je tu sasvim sigurno više od dvije tisuće ljudi. Formirala se ta kolona i krenula, na čelu s drugim predsjednikom Republike Hrvatske i počasnim predsjednikom SABA-e. Uz njega još jedan predsjednik, onaj treći, donedavni premijer, nekolicina dojučerašnjih ministara i veći broj saborskih zastupnika, naravno oporbenih. Kretala se ta kolona, vjetrom šibana, kolona Hrvatske kakva bi trebala biti, prema ‘Kamenom cvijetu’. Već sama činjenica okupljanja tolikog broja ljudi, nazočnost dvojice bivših predsjednika i jednoga premijera, bila je poruka koju, ma koliko im neugodna bila, vladajući nisu mogli prečuti.

Baš kao što nisu mogli prečuti ni govor drugog predsjednika koji je – na sebi svojstven način, nekoliko puta prekidan aplauzom okupljenih – stvari postavio na njihovo mjesto. Nisu mogli prečuti njegovu aluziju na spin o politiziranju žrtava, njegovu više nego izravnu konstataciju kako ‘među onima koji se predstavljaju kao demokrati i antitotalitaristi ima ljudi koje se ne može ni doživjeti ni opisati drugačije nego kao ustaše’, niti ništa manje izravno izrečenu tvrdnju da nedolazak na službenu komemoraciju znači ‘bojkot onih koji bez trunke pijeteta bezočno manipuliraju ubijenima, žrtvama ustaškog režima’. I napokon, nisu mogli prečuti poziv kojim je zaključio govor: ne smije se dozvoliti da mladi ‘žive u laži, da nose breme prošlosti samo zato što neki ne žele prihvatiti istinu o toj prošlosti’.

Poruke Jasenovca, onoga od 24. travnja, bile su jasne, baš kao što su jasne i poruke održavanja triju komemoracija (od kojih samo dvije zaslužuju to ime). Hrvatsko je društvo podijeljeno, na granici da bude suprotstavljeno, i to ne samo idejno. Onaj tko te poruke ne shvati ili ih odbija shvatiti, onaj tko podjele ne smiruje nego ih produbljuje, mada se i svijet počeo zbog toga zabrinjavati, snosit će povijesnu odgovornost za ono što će se u ovoj zemlji događati u budućnosti. Dobro je da se to već danas kaže.