Prije točno trideset godina potpisan je Šengenski sporazum između Njemačke, Nizozemske, Luksemburga i Belgije u belgijskom gradu Schengenu i sve do danas predstavlja temeljni dokument evropskog graničnog režima. On je, podsjetimo, ukinuo granične kontrole između zemalja potpisnica ugovora i paralelno s time uveo pojačani nadzor na vanjskim granicama te nove agregacije država unutar tada još uvijek Evropske ekonomske zajednice. U šengenskom režimu, čija je logika uz neke modifikacije do danas ostala nepromijenjena, praktički su sve zemlje Europske unije, dakle njih skoro trideset, plus neke koje nisu u Uniji, poput Švicarske, Norveške i Islanda.
Dvije su važne karakteristike šengenskog režima granica. Prva je postojanje tzv. dubinske kontrole teritorija, kontrole koja obično obuhvaća koridor dubok više desetaka kilometara s obiju strana vanjske granice šengena. Druga specifičnost je da su vanjske granice EU-a preinačive, odnosno da se mijenjaju u skladu s novim graničnim i migrantskim evropskim politikama. Stoga je glavna karakteristika tog koridora njegova temeljna neodredivost.
Osim čvrstih vanjskih granica, politika sigurnosti u Evropi uvela je i svojevrsne unutarnje granice. Ne samo iz razloga što je starom državno-policijskom pograničnom aparatu trebalo naći novu misiju, jer patroliranje starim granicama više nije dolazilo u obzir, nego i zato jer otprilike u isto vrijeme politika useljavanja imigranata-radnika, kao i bjegunaca pred ratnim konfliktima u vlastitim zemljama, biva usko povezivana s terorizmom i organiziranim kriminalom. TREVI, neformalna grupa ministara unutrašnjih poslova i šefova policija zemalja EU-a, linkala je i kasnije uspješno objedinila migracijsku i sigurnosnu politiku u jedinstven problem. Stoga je šengen vrlo brzo postao sinonim za novu sigurnosnu evropsku politiku, s time da su se pojedine policijske kampanje legitimirale retorikom poput borbe protiv krijumčarenja ljudi ili borbe protiv trefikinga ili borbe protiv nelegalnog useljavanja i sl.
U tom smislu, pogranična zona postaje i militarizirano područje koje ne samo da se širi u dubinu zemalja koje obuhvaća, nego se danas granica više ne može tako jednostavno zamisliti kao jedna kontinuirana crta koja bi jasno dijelila one izvana i one unutra, a stare nacionalno-državne demarkacije danas jedva da važe. Pa čak i često korištena metafora o tvrđavi Evropi u tom kontekstu malo vrijedi, jer politika kontrole pretpostavlja ne samo uspostavu čvrstih vanjskih nego i uspostavu svojevrsnih unutrašnjih granica. Usput, izraz tvrđava Evropa izvorno je nastao u okrilju nacističke propagande. Naime, suočena s porazom od strane Crvene armije, naci-propaganda je 1942. pozivala na obranu ‘tvrđave Evrope’ pred ‘najezdom ruskih hordi iz Azije’.
U svakom slučaju, nova logika nameće da se unutrašnje granice povuku svugdje tamo gdje je procijenjeno da bi moglo doći do nekog sigurnosnog problema, odnosno do nekontroliranog priliva većeg broja došljaka. Tako se uspostavljaju svojevrsni check pointi na svim tranzitnim područjima, od zračnih i morskih luka do kolodvora i drugih prometnih čvorišta. Stoga neredi u migrantskim centrima u francuskom Calaisu ili u španjolskim enklavama u sjevernom Maroku ili pak na jugu Italije ili, ako se hoće, oni u predgrađima Marseillea, nisu iznimka nego pravilo.
Pretpostavlja se da u ovom trenutku u Evropi ima šest do sedam miliona tzv. nedokumentiranih odnosno ilegalnih migranata. To, naravno, govori da totalna kontrola, ma kako sveobuhvatna bila, ipak ne može uroditi stopostotnim rezultatima. Stoga su bili potrebni dodatni napori EU-a ili pojedinih zemalja članica za osiguranje vanjskih granica Unije. Posljednju akciju u sklopu nove evropske imigracijske politike vodi međunarodna agencija Frontex. Riječ je o akciji Triton u kojoj sudjeluje i domaći brod obalne straže ‘Andrija Mohorovičić’. Ne prođe praktički ni dan bez vijesti da je naš ‘Mohorovičić’ spasio nekoliko desetaka ili nekoliko stotina izbjeglica. Inače, glavni cilj te akcije je da se stvori određena tampon-zona u zemljama sjeverne Afrike, poput Tunisa ili Libije, i da one od dosadašnjih tranzitnih postanu zemlje u kojima će se izbjeglice trajnije agregirati u kampovima i tako na neki način stvoriti cordon sanitaire daleko od južnih granica EU-a. Slična uloga se namjenjuje i pojedinim zemljama ex-Jugoslavije, u prvom redu Srbiji.
Ideja je da kampovi služe i kao svojevrsna tržnica radne snage, odnosno da se tamo potencijalni posloprimci prijavljuju evropskim agencijama za zapošljavanje. Sve to neodoljivo podsjeća na kolonijalno doba i tržnice robova. Migranti su, naravno, uvijek u potrazi za dobrim životom, što će reći za radom koji bi bio pristojno plaćen. Kako to već dugo ne polazi za rukom ni domaćoj radnoj snazi, šanse za migrante da svoje radne statuse legaliziraju vrlo su male. Migranti daju jednu vrlo specifičnu prekarizacijsku sliku. Oni se razlikuju međusobno s obzirom na pravnu regulativu zemlje domaćina. Tako su najpoželjniji oni s viskom stručnom spremom, koji su kontrolirano useljavani i zapošljavani. Ispod su sve ostale kategorije manje ili više poželjnih stranih radnika, da bi na dnu bile prave novovjeke parije, svojevrsni nedodirljivi, radna snaga bez papira, ilegalno useljena i u stalnoj opasnosti od deportacije. Ovakvi kampovi-tržnice samo bi filtrirali radnu snagu s obzirom na opisanu situaciju s ovom rezervnom armijom rada.
U svakom slučaju, cilj je da migrantske struje budu kontrolirano usmjeravane prema pojedinim evropskim zemljama s obzirom na njihove ekonomske potrebe. Uloga Frontexa i akcije Triton je dakle ne samo da spriječe krijumčarenje ljudima, nego da potencijalne useljenike odvrate od pokušaja da se neorganizirano i ilegalno usele u Evropu, odnosno da im se omogući da kroz povratak u tzv. kampove, smještene u zemlje izvan i na rubovima EU-a, pokušaju na legalan način dobiti ili status azilanta ili preko zaposleničkih agencija doći do statusa legalnog radnika. Riječ je o transformaciji nelegalnih radničkih migracija u legalne migratorne vode. Kampovi ne zaustavljaju migracije, zaključuje grupa autora koja je šire pisala o tom problemu u knjizi ‘Escape Routes’, oni su samo način da se migrantski valovi barem na neko vrijeme zaustave, da se probaju kanalizirati i da se same migrante, kad su već tu, iskoristi kao isplativiju i produktivniju radnu snagu. Umjesto da se izgradi mreža ograda i zidova, što je političkim elitama u Bruxellesu ipak odiozno, ideja je da se mekšom imigracijskom politikom postigne ono što autori nazivaju kontroliranom poroznošću, od koje se može puno više profitirati.
Nova politika prema migrantima trebala bi na neki način migraciju dekriminalizirati, dakle odmaknuti je od diskursa grupe TREVI i podvrći je drukčijem tipu kontrole. Riječ je o svojevrsnom menadžeriranju migracija. U tom kontekstu valja shvatiti i akciju Triton oko Sicilije i Malte, kao i formiranje Frontexa, agencije zadužene za kontrolu vanjskih granica EU-a. Međutim, ni tu ne treba imati iluzija. Brodovi, helikopteri i dronovi u akciji Triton imaju mandat i da zapucaju, ako se to pokaže potrebnim.
