Članak ‘Trg koji je umro od srama’ napisao sam 1990. godine, kad je Skupština Grada Zagreba potvrdila odluku svog Odbora za imenovanje ulica i trgova, donesenu po direktnoj Tuđmanovoj direktivi, da se promijeni ime Trgu žrtava fašizma. Činilo mi se tada da je zemlja u kojoj vladajućoj politici smeta sjećanje na žrtve fašizma u ozbiljnim problemima. Poslije te promijene osnovali smo Odbor za vraćanje imena Trga žrtava fašizma, jedanaest godina organizirali smo proslave Dana pobjede – Dana Europe 9. maja na tom trgu, u govorima zagovarali približavanje Hrvatske Europskoj uniji i vrijednostima u čijoj je obrani antifašizam nastao i na kojima je EU utemeljena, zbog toga smo bili proglašavani nacionalnim izdajicama i ekstremistima od nekih HDZ-ovih političara, a prostački i fizički napadani od njihovih malo radikalnijih pristaša, od kojih su neki danas aktivni u Krugu za trg, grupi koja već nekoliko godina traži micanje imena Trga maršala Tita. Vraćanje imena Trga žrtava fašizma izglasala je Skupština Grada Zagreba 2000. godine, poslije prvog odlaska HDZ-a u opoziciju nakon 10 godina vlasti i u prvoj godini mandata Milana Bandića kao zagrebačkog gradonačelnika.
Radi se o micanju simbola nob-a i poraza ustaškog režima, slično kao što ih je smetalo ime Trga žrtava fašizma, radi se o tome da se zločinački karakter ustaškog režima izbriše iz povijesti i iz iskustva koje prenosimo budućim generacijama
Danas, po rezultatima nedavno održanih lokalnih izbora, Bandiću bi za nastavak njegovog 18 godina dugog ‘gradonačelnikovanja’ (s prekidom od dvije godine kad je 2002. prisiljen na ostavku zbog vožnje pod alkoholom, uz bjekstvo od policije, i s prekidom od par mjeseci 2014. i 2015., koje provodi u istražnom zatvoru) trebalo još nekoliko ruku u Skupštini. Tih nekoliko potrebnih glasova Bandić pokušava dobiti od nedavno osnovane radikalno desne stranke Nezavisni za Hrvatsku koju vode Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, a čiji se program na nedavnim lokalnim izborima, osim općenitih fraza, svodio na zahtjev uklanjanja imena Trga maršala Tita. Još prije desetak dana Bandić je predlagao da građani referendumom odluče o tome, nadajući se da je to dovoljan ustupak desničarima izabranima u Skupštinu. Skupština ima 51 vijećnika, Bandićeva stranka dobila je 14 mandata, HDZ sedam mandata i podržati će Bandića jer mu treba u Saboru. Bandiću treba još pet mandata kako bi skupio većinu, a točno toliko imaju Esih i Hasanbegovića. Da bi dobio njihovu podršku, Bandić je odustao od vlastitog prijedloga i predložio da se Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Mučan dojam koji ostavlja ova trgovina trgom pojačan je licemjernim objašnjenjem da je ta odluka vođena brigom za dobro građana ili, kako to kaže Bandić, ‘predlažem nešto protiv čega nitko normalan u ovoj državi ne bi imao ništa protiv, osim onih koji žele liječiti svoje frustracije’.
Micanje imena Trga maršala Tita imati će malo veze s odmjeravanjem Titovih zasluga i, s druge strane, ‘zapovjedne odgovornosti’ za zločine nad zarobljenicima koje su počinile neke partizanske jedinice neposredno po završetku rata. Bandićeva odluka vođena je nastojanjem da se domogne položaja gradonačelnika i primjer je političke korupcije koja je politiku dovela na zao glas - odricanja od proklamiranih vlastitih stavova da bi se osvojila, odnosno zadržala vlast. Za radikalne desničare i NDH nostalgičare poput onih koji su prije dvadesetak godina na Trgu žrtava fašizma organizirali protudemonstracije i u čijem je društvu bio i Hasanbegović, za one koji su uz fašistički uzdignute desnice i deranje ‘Za dom spremni!’ bacali kamenje, flaše i bombu sa suzavcem na mirne građane, činjenice i tako ne igraju nikakvu ulogu. Danas su ti isti ili njihovi istomišljenici u Krugu za trg.
Vraćanje Hrvatskoj Dalmacije, koje se Pavelić ‘iz pragmatičnih razloga’ odrekao, pripajanje Istre Hrvatskoj prvi put u povijesti, svjetski ugled Tita i Jugoslavije kroz suprotstavljanje Staljinu i, kasnije, osnivanje Pokreta nesvrstanih i, iznad svega, etička komponenta NOB-a neodvojiva od Titove ličnosti, borba protiv fašizma u njegovom najgorem, genocidnom, stadiju… sve su to argumenti koji do današnjih ostrašćenih revizionista ne dopiru. Jer upravo ta etička komponenta Narodnooslobodilačke borbe, suprotstavljanje poticanju etničke mržnje i progonu drugih i drugačijih, jest ono što ih najviše smeta. U tom smislu za njih se ne radi o vrednovanju Titovih zasluga i odgovornosti. Radi se o micanju simbola NOB-a i poraza ustaškog režima, slično kao što ih je smetalo ime Trga žrtava fašizma, radi se o tome da se zločinački karakter ustaškog režima izbriše iz povijesti i iz iskustva koje prenosimo budućim generacijama. Za to će fabricirati falsifikate, pripisivati Narodnooslobodilačkom pokretu zločine koji su upravo karakteristični za ustaše, četnike i Hitlerovu soldatesku, i to potkrepljivati besramnim lažima, kao, na primjer, Željka Markić koja na televiziji tvrdi da je Tito bacao djecu u jame (HRT 3, 25. lipanj 2017.).
Radi se o reviziji povijesti ne bitno različitoj od one opisane u Orwellovoj ‘1984.’, gdje se prošlost prilagođava potrebama sadašnjosti, gdje se ulice Lole Ribara ili 8. maja preimenuju po nekim opskurnim austrijskim generalima i pukovnicima jer se događaji koje Lola Ribar i 8. maj simboliziraju nisu trebali nikad dogoditi, gdje se kao jedan od razloga micanja Titovog imena iz topografije Zagreba navodi njegova nedovoljna demokratičnost, a u isto vrijeme pola zagrebačkih ulica i trgova dobiva imena srednjovjekovnih kraljeva i knezova kojima demokratičnost i čovjekoljublje nisu baš bili jača strana.
Zemlja u kojoj vladajuća politika podiže spomenik teroristi i ubojici Miru Barišiću, a uklanja s ulica i trgova svog glavnog grada sjećanje na Tita, u ozbiljnim je problemima.
