Prije nekoliko tjedana sud u Budimpešti uvjetno je na tri godine zatvora osudio Ferenca Oroshazija, Mađara koji je javno poricao holokaust. Oroshazi je 2012. u javnom govoru pročitao odlomke iz knjige ‘Čovjek bez sudbine’ Imre Kertesza, nobelovca koji je preživio holokaust, za koje je kazao kako dokazuju da se genocid nad Židovima nije dogodio. Zbog istog kaznenog djela je krajem prošle godine pred hamburškim sudom na deset mjeseci zatvora osuđena i Ursula Haverbeck, 87-godišnjakinja koja je u televizijskom intervjuu tvrdila da je Auschwitz bio ‘samo radni logor’. Riječ je o presudama donesenima u zemljama članicama Europske unije koje su se, baš kao i Hrvatska, obvezale da će provoditi Okvirnu odluku Vijeća Europe o suzbijanju rasizma i ksenofobije.
Tim se dokumentom od članica traži da se kaznom zatvora kažnjavaju svi koji javno potiču na nasilje i mržnju širenjem letaka, slika ili drugih materijala te javno odobravaju, negiraju ili umanjuju međunarodne zločine prema Statutu Međunarodnog kaznenog suda, ali isto tako i fašističke i nacističke zločine prema povelji Nirnberškog tribunala. Hrvatska je to i učinila 2011. donošenjem odredbi koje su stupile na snagu s prvim danom 2013. godine. Novim Kaznenim zakonom tako se otišlo i korak dalje od propisanog Konvencijom, pa kažnjivost nije ograničena samo na one zločine koji su ustanovljeni presudama međunarodnih i domaćih sudova nego i šire. Svakom tko se ogriješi o njega prijeti do tri godine zatvora.
Unatoč svemu, Hrvatska se lani na konferenciji posvećenoj borbi protiv rasizma, ksenofobije i govora mržnje u Bruxellesu našla na popisu 13 članica koje svoje zakonodavstvo još uvijek nisu prilagodile Konvenciji. Tada je Ministarstvo pravosuđa izrazilo čuđenje, a da ima razloga i za brigu pokazuju podaci koje su ‘Novosti’ dobile temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama od 20 od ukupno 21 nadležnog suda: od 1. siječnja 2013. do 1. veljače 2016. nije vođen nijedan postupak zbog ‘javnog odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja kaznenog djela genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjerenog prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine’.
Na lanjskom kontraskupu u organizaciji A-HSP-a u Srbu pored hrvatskih zastava, od kojih su pojedine imale šahovnicu s početnim bijelim poljem, netko je izvjesio i zastavu Azova, postrojbe čije se djelovanje povezuje s nacizmom. Preko njihova razglasa tada se čulo da je ‘Jasenovac bio radni logor u kojem je stradalo 400 ljudi’
Upravo su u te tri godine postale sve vidljivije revizionističke težnje kojima se umanjivanjem ili negiranjem zločina nastoji rehabilitirati narav NDH i ustaškog režima. U navedenom razdoblju u javnost je dospjela i jedna kaznena prijava koja se, između ostalog, poziva na spomenuti članak Kaznenog zakona. Riječ je o slučaju Nataše Jovičić, ravnateljice Spomen-područja Jasenovac, koja je krajem 2013. primila prijeteći e-mail od Josipa Miljka, tada predsjednika HČSP-a. Općinsko državno odvjetništvo u Kutini uskoro je odbacilo prijavu protiv Miljka, koji je ranije putem medija poručio da je njegova prijetnja bila motivirana ravnateljičinom osudom ustaškog režima i njezinim ‘uveličavanjem žrtava logora’. U obrazloženju rješenja navodi se da su svi njegovi javni istupi uslijedili tek nakon što je Nataša Jovičić osobno njegov mail proslijedila medijima i tako postala odgovorna za ono što se potom dogodilo.
Međutim, ostaje nejasno zašto nadležne institucije nisu reagirale na čitav niz drugih pojava kojima se ‘javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločin agresije, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin’ iz Drugog svjetskog rata i to na način koji se propisuje istim člankom zakona, dakle ‘putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način kojim se javno potiče ili javnosti učini dostupnim materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju’. ‘Novosti’ donose pregled nekih od najrecentnijih takvih izjava, publikacija i akcija, ne ulazeći u moguću kaznenu odgovornost autora i organizatora budući da je ona u domeni tijela kaznenog progona.
‘Jadovno: Četničke orgije kraj lažne grobnice’
Uoči komemorativnog skupa Dan sjećanja na Jadovno 1941. članovi Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi i Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata grada Rijeke i Gospića (UHDDR) tri godine zaredom organizirali su prosvjed. Tako su se lani 21. lipnja, na sam dan komemoracije, okupili kod spomen-križa vitezovima Velebitskog ustanka 1932., gdje su ranije postavili ploču Stjepanu Devčiću, ustaši ubijenom tokom ‘prvog ustanka protiv velikosrpskog monarhofašizma i okupacije 1918. – 1941. kojim je zapaljena prva iskra hrvatske državne samostalnosti, a koja je nakon sloma četničko-jugo-komunističke agresije ostvarena u Domovinskom ratu’. Mile Biondić, predsjednik riječkog UHDDR-a, u izjavi za medije tada je osporio da je u kompleksu logora Jadovno ubijeno 40-ak tisuća Srba, Židova i pripadnika drugih nacija, uz tvrdnju da je to ‘velikosrpski mit kojeg potpomažu i pojedinci našeg naroda’, zbog čega zahtijeva da se to proglasi ‘povijesnom krivotvorinom’.
Svoju podršku daje im HSP na čelu s Danijelom Srbom. Na službenim stranicama te stranke 22. lipnja 2014. objavljeno je priopćenje u kojem se navodi: ‘Drugi razlog ovog okupljanja bio je mirno upozoriti na neviđene manipulacije koje se plasiraju u javnost oko navodnog logora Jadovno i pogotovo Šaranove jame za koju sva relevantna istraživanja govore da se radi o zlonamjernim pretjerivanjima i manipulacijama.’
Promidžbene usluge prosvjednicima pruža i ‘Hrvatski tjednik’, koji se 25. lipnja na kioscima pojavio s naslovnicom ‘Jadovno 2015. Dokad će Hrvatska trpjeti uvrede: Četničke orgije kraj lažne grobnice’. Sve je popraćeno tekstom glavnog urednika Ivice Marijačića: ‘Ovaj nečuveni skandal nije sadržan samo u činjenici da je Vulin kardinala Stepinca nazvao ustaškim vikarom. To je samo jedna od prljavih laži. Još morbidnija je da on izmišlja podatak o 14 tisuća poklane srpske djece u Jasenovcu (dosad su njegovi istomišljenici spominjali 20 tisuća), a što tek reći na činjenicu da se to ‘opijelo’ održava pored Šaranove jame na Velebitu koja je istražena te u njoj nije pronađena ni jedna ljudska kost…’ Isti događaj inspirirao je i ‘novinara’ Marka Juriča, čija je kolumna na portalu Direktno.hr objavljena 21. lipnja 2015. pod naslovom ‘Jadno Jadovno: Šipuš trebao potjerati Vulina s mjesta navodnog zločina’.
Sve to bio je svojevrstan uvod u kontraskup koji A-HSP tradicionalno organizira protiv obilježavanja Dana ustanka u Srbu. Predsjednik stranke Dražen Keleminec i 50-ak pristaša okupili su se 26. srpnja 2015. na dijelu lokalne ceste. Pored hrvatskih zastava, od kojih su pojedine umjesto službenog grba imale šahovnicu s početnim bijelim poljem, netko je izvjesio i zastavu Azova, postrojbe čije se djelovanje povezuje s nacizmom. Preko njihova razglasa tada se čulo da je ‘Jasenovac bio radni logor u kojem je stradalo 400 ljudi’ i da je ‘u jamama Velebita pronađen samo jedan leš’.
‘Pokolj u glinskoj crkvi se nije dogodio’
Kao poseban vid nasilja nad historijskim pamćenjem krajem 2014. doživljena je odluka lokalnih vlasti u Glini kojom se pokušalo zabraniti komemoriranje ispred Spomen-doma, koji je nakon ‘Oluje’ preimenovan u Hrvatski dom, lokaliteta gdje su ustaše u ljeto 1941. ubili oko tisuću muškaraca. Ivo Žinić (HDZ), koji je uskoro izabran za župana Sisačko-moslavačke županije, izjavio je kao kandidat za gradonačelnika Gline 20. ožujka 2014. u programu Radiotelevizije Banovina sljedeće: ‘Apsolutno povijest se zna. Ima tu pokušaja revidiranja određenih povijesnih događaja i vjerujte da ću u roku od godinu-dvije napraviti jedan znanstveni simpozij na temu Hrvatskog doma i događaja za koje se kaže da su se tamo dogodili.’ Žinić je u međuvremenu sudjelovao i na promocijama knjiga Josipa Jurčevića, zagovornika teorije da su ‘od ukupnog broja zločina jugokomunističke vlasti počinile 89, Talijani 8, partizani i četnici 1,5, a vlast NDH 0,13 posto’, i Tomislava Vukovića, urednika u ‘Glasu Koncila’ i autora ‘Drugačije povijesti’.
Po mojim spoznajama pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi se nije dogodio. Kao prvo, datum je nepoznat… Jednako tako, počelo je sa 160 žrtava pa je aritmetička progresija išla na 300, 700, 1000, 1200, 1300… 65.000… Kakve su to povijesne činjenice koje su piramidalno i strukturalno naređene da se dogode? – riječi su Tomislava Vukovića
‘Pišući o jasenovačkom logoru, prvo je upozorio na prljavu igru tzv. SUBNOR-a koji je zbog ratnih reparacija do iznemoglosti napuhivao ratne žrtve, a posebice žrtve u jasenovačkom logoru… Posebno iscrpno obradio je i mit o navodnom ustaškom pokolju u pravoslavnoj crkvi u Glini, koji danas neki istovjetnom fotomontažom te na temelju fabricirana izvješća Komisije za ratne žrtve pokušavaju oživotvoriti’, istaknuo je Mate Kovačević iz ‘Hrvatskog slova’ na predstavljanju Vukovićeve knjige, održanom 12. veljače 2015. u Glini. Sam autor je tada kazao: ‘Po mojim spoznajama pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi se nije dogodio. Kao prvo, datum je nepoznat… Jednako tako, počelo je sa 160 žrtava pa je aritmetička progresija išla na 300, 700, 1000, 1200, 1300… 65.000… Kakve su to povijesne činjenice koje su piramidalno i strukturalno naređene da se dogode?’
‘Zatočenici u Jasenovac nisu dovođeni da bi bili ubijani’
Nakon korekcije statuta, Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac je u travnju 2015. dopuštena registracija. Na čelu Društva je svećenik Stjepan Razum, autor izjave da smo ‘višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo, a oni koji su širili mit nemaju potrebe dokazivati ga’, a među njegovim članovima su spomenuti Vuković i Mladen Ivezić, koji je 2014. u razgovoru za ‘Glas Koncila’ kazao: ‘Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko 1000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično.’ Modus operandi Društva može se svesti na tvrdnju još jednog člana, već spomenutog Josipa Jurčevića: ‘Ustaško sabirno-radni logor trebao je logoraše kao radnu snagu, a kada je postao partizanski, radnici mu nisu više trebali jer je postao kažnjeničko-likvidacijski.’
Prije nekoliko mjeseci Društvo je objavilo knjigu ‘Jasenovački logori – istraživanja’. Riječ je o objedinjenim radovima Vladimira Horvata, koji se vodi mišlju ‘dok se o ustaškome logoru stvorio mit, o partizanskoj fazi logora vlada potpuni muk’, Stipe Pilića i Blanke Matković, koji pak pokušavaju dokazati da su ‘odkriveni grobovi ustvari grobovi poratnih žrtava, a ne ratnih’, i Igora Vukića, koji se predstavlja kao Srbin čiji se otac iz Jasenovca ‘sjeća mladića u uniformi koji su ga nosili na ramenima i s njim se igrali’. Vođen tom slikom, Vukić nam u knjizi poručuje: ‘Zatočenici u logor nisu dovođeni da bi bili ubijani. Uzroci smrti bili su bolest, odmazde i kazne na pojedine prijestupe te partizanski i saveznički napadi… Poslijeratne opširno provođene ekshumacije nisu uspjele pronaći više od 500 posmrtnih ostataka… bivši logoraši govore o manjoj živopisnoj skupini od nekoliko stotina Roma koji su se u logoru našli u rano ljeto 1942. Među njima su bili i cirkuski akrobati koji su s dresiranim medvjedima i majmunima izvodili predstave za zatočenike i stražare… Ukupni odnos ND Hrvatske prema Židovima treba i te kako dodatno istražiti… Srbi su u logor dospijevali isključivo iz ideoloških razloga. Nitko u logor nije dospio, niti bio ubijen, samo zato što je Srbin ili pravoslavac… Desetljeća u kojima se o Jasenovcu nije moglo normalno istraživati i razgovarati stvorila su od tog logora propagandni mit protiv kojeg se teško boriti.’
