Otkako se Vlada nedavno usudila malo dovesti u pitanje nedodirljivost banaka i njihove devizne klauzule – premda potonja nije ukinuta – vidno raste nervoza među ekonomistima, analitičarima i općenito misliocima neoliberalnog usmjerenja. A neoliberalizam, to je uz ostalo baš ono kad se kapital(izm)u daje legitimitet protezanja na deregulirano financijsko tržište koje upija čitav svijet u investicijski te burzovni kaos. Uglavnom, ta domaća grupacija intelektualaca od navedenog momenta samo što nije dignula šator ispred Ministarstva financija, ali po medijima već odrađuju intenzivna dežurstva.
Izdvojili smo nekoliko primjera, a red je da prednost damo strastvenom ispadu Vuka Vukovića, ekonomista sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta. On se prošli tjedan na društvenim mrežama pomalo neodgojeno ostrvio na dvojicu kolega s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Dragu Jakovčevića i Ivana Lovrinovića, koji godinama sustavno propituju pozicije banaka. Kao i hrvatsku monetarnu politiku, ako takvo što uopće postoji. Vuković ih je zbog toga neuvijeno nazvao ridikulima i bez ostatka im porekao znanstveni i politički kredibilitet.
S konkretnim njihovim tezama nije polemizirao, pa ostaje da mu se argumenti iščitavaju kroz ranije istupe. Slobodni smo uputiti na recimo Vukovićevo nekrološko slavljenje Margaret Thatcher na portalu čiji je vlasnik Hrvatska udruga banaka. Autor je naime mezimac financijaških krugova i pripadajuće akademske elite na svjetskoj razini i, ukratko, živo je odan doktrini opisanoj na početku teksta.
‘Jutarnji list’ pak nije stao na komentarima svog donedavnog glavnog urednika Viktora Vresnika koji je zapomagao da banke ne treba ometati. Nego nam je dakle preostala opcija instituta osobnog bankrota unesrećenih kreditima vezanim uz švicarski franak. Dodajmo usporedbu: sloboda da kreditirani odlučuju o stranoj valuti na koju bi se obavezali i upustili se u hazard s hirovito promjenljivim vrijednostima ravna je slobodi da zaigraju barbut. A to je ona igra nadomak ruskom ruletu, gdje igrači često ulažu svu imovinu koju posjeduju. Barbut je međutim izvan zakona, dok je devizna klauzula na snazi.
To nije smetalo Saši Cvetojeviću, poduzetniku s medijskom aurom slobodnotržišnog manekena, da istakne svoj primjer. On se za ‘Jutarnji’ pohvalio statusom urednog otplaćivača kredita u notornim švicarcima, a poslovne prilike u Hrvatskoj plastično je opisao kao situaciju u kojoj se investitor nosi s konkurencijom, ali i s krokodilima i gladnim lavovima u vidu države.
Nije onda jasno zašto takav odnos nije omeo bankare u Hrvatskoj da prosperiraju već desetljeće i pol kao poduzetnici nad poduzetnicima, štoviše nad državom, poput uostalom velikih trgovaca-uvoznika, građevinskih developera i turističko-industrijskih špekulanata. Problem koji ne priznaju Cvetojević i slični biznismeni s oficijelnom titulom poslovnog anđela – to su oni koji podupiru novajlije među sobom – jest opet činjenica da se te relacije ne mogu iole uravnotežiti bez monetarnog suvereniteta. A na konkurenciju između pojedinih sektora ovisnih o smjeru monetarne politike nebeski se porod smrtnicima ne bi trebao žaliti.
Isti medij proturio je na istom tragu i razmišljanje analitičara Damira Novotnyja koji zagovara tezu da Hrvatskom kruži bauk dogovorne ekonomije. Povodom franka, dakako, Novotny ukazuje na jedini pravi put s kojeg smo zabasali, put tzv. tržišne demokracije. Nećemo objašnjavati o kakvoj se nakaradnoj i ciničnoj sklepotini od termina radi, da ne bismo zapali u iscrpljujuće uspoređivanje te civilizacijske tekovine s dostignućima kakva bi bila primjerice konclogorska demokracija i sl.
No da se malo odmaknemo od tih dnevnih novina, već iz higijenskih razloga, zabilježili smo i visoku napetost među gostujućim komentatorima i blogerima na portalu 'Index'. Njihovi osvrti mogu poslužiti kao ilustracija za spontano i logično prelijevanje histerije s teme franka i hrvatskih banaka na izbornu pobjedu Syrize u Grčkoj. Prvo je živcima uobičajeno popustio Nenad Bakić, proglašavajući novog grčkog premijera Aleksisa Ciprasa mačkicom koja jede iz ruke Angele Merkel i uhljebom na višoj razini.
Pridružio mu se Goran Vojković, sve ukrašen leptir-mašnom s dezenom hrvatske šahovnice, koji problem također locira u rastrošnome grčkom vodstvu. Ono neizrečeno jest mišljenje da narod u liberalnoj demokraciji ima vlast kakvu zaslužuje, pa treba i da otplaćuje dug bez obzira na njegovo porijeklo. Odgovornost kreditora, klijentelističkih državnih vlasti i međunarodnih regulatora ne dovodi se u pitanje nikad i nipošto.
Za kraj smo sačuvali besprizorni multirasistički upljuvak Denisa Kuljiša koji će Grke prokazati kao seljačke lupeže i Grčku usporediti s po njemu još gorom Srbijom. I to uz kulturološko-forenzičku analizu snimki atenske četvrti u kojoj živi Aleksis Cipras, najnovija zabluda grčkog naroda tobože povijesno sklonog devijaciji. I kod Kuljiša se lako čita ono što sve nabrojane autore usmjerava pod naslov ovog članka, bilo da su se u hajku na političke žrtve uključili na početku preko franka ili na kraju preko Grčke.
Nema zabune, oni u biti služe bankarskoj hegemoniji i samo njoj ne okreću leđa. Svaku inicijativu za dobrobit najširih slojeva, pogotovo one dobronamjerne i vjerodostojne, takvi unaprijed proglašavaju populizmom. Tu ćemo riječ sve češće slušati, jer oni skrivaju razliku između narodnjaštva i populističkog politikantstva. Ali ne treba nas to ni zaticati nespremnima, znamo li da s elitističkih i odnarođenih visina možemo očekivati samo tržišnu demokraciju u milosti banaka i njihove medijske i akademske služinčadi.
