Dok se hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović premišlja hoće li i kako će skloniti Titovu bistu s Pantovčaka, donosimo detaljan popis visokih državnih delegacija, predvođenih kraljevima, prinčevima, predsjednicima i premijerima koji su 8. svibnja 1980. godine došli na posljednji ispraćaj vođe jugoslavenskog antifašističkog pokreta i najutjecajnijeg ovdašnjeg državnika svih vremena. Na popisu su, između ostalih, predstavnici apsolutno svih zapadnih zemalja - svih tadašnjih članica Evropske zajednice i današnjih članica Evropske unije, svih ondašnjih i sadašnjih članica NATO-a i predstavnici najvažnijih evropskih i međunarodnih organizacija kojima je nakon raspada Jugoslavije pristupila Hrvatska. Bilo ih je, zapravo, toliko puno da su, iako je od Titove smrti prošlo 35 godina, mnogi od njih još uvijek živi i mogli bi hrvatskoj predsjednici približiti svoje viđenje povijesne uloge čovjeka kojem su tada odali počast.
Jedan od njih je, primjerice, osvjedočeni prijatelj suvremene Hrvatske Hans-Dietrich Genscher, kojeg je predsjednik Franjo Tuđman, još jedan veliki Titov obožavatelj, 1996. odlikovao Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom za veliki doprinos ostvarenju hrvatske samostalnosti i neovisnosti. Bivši njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova u svojoj je 87. godini još uvijek dovoljno aktivan da je nedavno organizirao prihvat Mihaila Hodorkovskog iz Rusije, a da stvar bude zgodnija, ništa manje živahno u svojoj 96. godini ne osjeća se ni njegov tadašnji šef, zapadnonjemački kancelar Helmut Schmidt, koji se preklani ponovo zaljubio. Njih dvojica mogla bi hrvatskoj predsjednici objasniti što je to tako veliko bilo u Titu da se na njegovom ispraćaju cijeli tadašnji svijet, bez obzira na međusobnu netrpeljivost, blokovsku podjelu, utrku u naoružanju i plamteću afganistansku i iransku krizu, stisnuo na počasnoj tribini, tako da je i sam Schmidt stajao rame uz rame s istočnonjemačkim komunističkim vođom Erichom Honeckerom.
Razapeta između naloga Tomislava Karamarka da ukloni bistu i apela Tuđmanove supruge Ankice da je sačuva, hrvatska predsjednica morala bi pritom biti vrlo oprezna jer bi se mnogi postariji svjetski uglednici mogli naći ozbiljno uvrijeđenima doznaju li da čovjeka kojeg su oni toliko cijenili ona drži za običnog komunističkog diktatora i zločinca. Izbacivanje Titove biste moglo bi u njenoj 88. godini uzrujati britansku kraljicu Elizabetu II, jer se s Titom rado viđala (pa je i onaj jedini put kada je posjetila Hrvatsku došla kao njegova gošća), i njenog supruga princa Philipa (93), koje je Tito 1972. okitio Ordenom jugoslavenske zvijezde, najvišim odlikovanjem bivše države. Predstavljajući krunu na Titovom posljednjem ispraćaju, princ Philip je zajedno s premijerkom Margaret Thatcher, inače gorljivom antikomunistkinjom, stajao na počasnoj tribini tik uz Maovog nasljednika, generalnog sekretara kineske partije Hua Kuo Fenga. Barunica Thatcher je, nažalost, pokojna, no lord Peter Carrington (95), koji je kao ministar vanjskih poslova bio u prinčevoj i njenoj pratnji, mogao bi se prisjetiti kako je spomenuti Titov obožavatelj Tuđman nešto kasnije i nju odlikovao, Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za potporu uspostavi slobodne i suverene hrvatske države.
Od zapadnih okrunjenih glava, štovatelja Tita i prijatelja Hrvatske, još se neki dosta dobro drže. Švedski kralj Carl XVI Gustaf (68), inače nositelj Velereda kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom za zasluge na uspostavi suverene RH, baš je prije dvije godine sa suprugom bio gost predsjednika Ive Josipovića na Pantovčaku, gdje ga je pogled na Titovu bistu mogao podsjetiti na mlade dane, kada je i sam sudjelovao u zadnjem Titovom velikom postignuću, čudesnoj pomirbi svih režima na njegovom sprovodu. Franjo Tuđman o takvoj je pomirbi mogao samo sanjati, a uostalom i o takvom ispraćaju, jer je jedini šef države na njegovom sprovodu bio pokojni turski predsjednik Sulejman Demirel, a čak je i taj bio na Titovom sprovodu. Bio je tu i veliki luksemburški vojvoda Jean (94) i danski princ Henrik (80), koji u svojoj zbirci odličja čuva Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom za izniman doprinos razvoju međunarodnih odnosa Hrvatske i pomoć u vrijeme Domovinskog rata, ali i Orden jugoslavenske zvijezde, baš kao britanska kraljica i njezin muž, a uostalom i švedski kralj Gustaf.
Među živim Titovim poklonicima su i ondašnji portugalski predsjednik António Ramalho Eanes (80), kanadski generalni guverner Edward Richard Schreyer (79), premijeri Norveške Odvar Nordli (87) i Nizozemske Dries van Agt (84), brojni ministri vanjskih poslova ili tadašnji šefovi opozicije koji su poput Portugalca Mária Soaresa (90), Francuza Lionela Jospina (77) ili Španjolca Felipea Gonzáleza (72) kasnije vodili svoje države. Neki među njima su bili šefovi stranaka koje su baš kao i HDZ članice Evropske pučke stranke, a Titov je sprovod, prateći kralja Baudouina I kao belgijski premijer, svojedobno uveličao i sam Wilfried Martens, vođa evropskih pučana od 1990. do svoje smrti 2013. godine.
Živ je, eto, i tadašnji šef američke delegacije, potpredsjednik SAD-a Walter Mondale (87), koji se Titu poklonio u pratnji Lillian Gordy Carter, majke predsjednika Jimmyja Cartera (90). Sam Carter je propustio sprovod jer se u izbornoj godini zbog teheranske talačke krize bio zatvorio u Bijelu kuću. No još uvijek je vrlo vitalan i prava je šteta što hrvatska predsjednica svoj posjet Americi nije iskoristila da ga vidi i upita što je točno mislio kada je na dan Titove smrti odaslao priopćenje u kojem je ustvrdio da je njegovo mjesto u povijesti osigurano za sva vremena, i što ga je to kod Tita toliko opčinjavalo da se već par tjedana nakon sprovoda i osobno došao pokloniti nad njegovim grobom. Jednog drugog američkog predsjednika, starijega Georga Busha (90), hrvatska predsjednica mogla je upitati zašto je u tadašnjoj izbornoj kampanji tako furiozno napadao Cartera zbog izostanka s Titovog sprovoda, spočitavajući mu da su došli Brežnjev i svi drugi. Najjednostavniji odgovor koji bi joj Bush senior mogao dati glasio bi otprilike ovako: ‘Draga gospođo, pa pogledajte samo taj popis’.
Strane delegacije na Titovoj sahrani
Titovoj sahrani je prisustvovalo ukupno 209 delegacija iz 127 zemalja, od tadašnje 154 članice UN-a, od čega 122 državne, 68 stranačkih, četiri delegacije oslobodilačkih pokreta i devet delegacija međunarodnih organizacija. Delegacije su predvodila četiri kralja, šest prinčeva, 31 predsjednik republike, 10 potpredsjednika republike, 11 predsjednika parlamenata, 22 premijera, 12 vicepremijera, 47 ministara vanjskih poslova i niz članova vlada (navedeno prema publikaciji ‘Bilo je časno živjeti s Titom’).
Delegacije međunarodnih organizacija
Evropsko vijeće – Graur Carasen, generalni sekretar Izvršno vijeće EZ – Wilhelm Haverkamp, predsjednik Arapska liga – Šedli Klibi, generalni sekretar UNESCO – Amadu Mahtar M’bou, generalni direktor Ujedinjeni narodi – Kurt Waldheim, generalni sekretar OECD – Emile van Lennep, generalni sekretar Evropski parlament – Simone Veil, predsjednica Commonwealth – Usridat Rampal, generalni sekretarDelegacije predvođene šefovima država, potpredsjednicima i premijerima
AR JEMEN – potpredsjednik Republike Kadi Abdel i predsjednik parlamenta Karim el Alarahi
ALŽIR – predsjednik Republike Šadli Bendžedid, predsjednik Narodne skupštine Bitat Rabah, ministar financija Muhamed Jla, minisitar vanjskih poslova Mohamed Alak i ambasador u Belgiji Djazairi
AUSTRIJA – predsjednik Republike Rudolf Kirchshläger, savezni kancelar Bruno Kreisky, ministar vanjskih poslova Willibald Pahr i ambasador u SFRJ Helmut Liederman
BANGLADEŠ – predsjednik Republike Ziaur Rahman, ministar vanjskih poslova Šamsul Huj i ambasador u SFRJ A. R. S. Doha
BELGIJA – kralj Baudouin I., predsjednik vlade Wilfried Martens, ministar vanjskih poslova Henry Simonet i šef kraljevog protokola barun de Posch
BUGARSKA – prvi sekretar CK BKP i predsjednik Državnog vijeća Todor Živkov, ministar vanjskih poslova Petar Mladenov, ambasador u SFRJ Rajko Nikolov, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Ilija Kasev i ambasador u ministarstvu vanjskih poslova Boris Džibrov
BURMA – predsjednik vlade U Maung Maung Kha, generalni direktor u kabinetu predsjednika vlade U Hla Tint i zamjenik direktora u ministarstvu vanjskih poslova U Tin Kjav Hlanig
CIPAR – predsjednik Republike Spiros Kiprijanu, ministar vanjskih poslova Ralis Rolandis i opunomoćeni ministar u ministarstvu vanjskih poslova C. Mikaelidis
ČSSR – predsjednik Republike Gustav Husak, sekretar CK Jakes Milos, ministar vanjskih poslova Bohuslav Chnoupek i ambasador u SFRJ Oldrich Pavlovski
DANSKA – princ Henrik od Danske, ministar vanjskih poslova Kjeld Olesen i ambasador u SFRJ Peter Michaelsen
DEMOKRATSKA KAMPUČIJA – predsjednik Republike i premijer Kije Sampan, potpredsjednik Teng Sang i ministar u predsjedništvu vlade Kin Čon
DNR AFGANISTAN – potpredsjednik vlade Sultan Ali Kistmand i ministar vanjskih poslova Šah Mohamed Dost
DNR KOREJA – predsjednik Republike i generalni sekretar RPK Kim IL Sung, ministar obrane O. Džin, ministar vanjskih poslova Ho Dam i prvi zamjenik ministra Li Čin Mok
DR NJEMAČKA – generalni sekretar CK i predsjednik Državnog vijeća Erich Honecker, potpredsjednik vlade Manfred Flegle, ministar vanjskih poslova Oscar Fischer i ambasador u SFRJ Gerhard Hahn
EGIPAT – potpredsjednik Republike Mamduh Salem, pomoćnici potpredsjednika Gamal Hosni i Jahija Gamal el Din
ETIOPIJA – predsjednik privremenog vojnog administrativnog vijeća i vrhovni komandant Mengistu Hajle Marjam, član stalnog komiteta PVAS Berhanu Bajeh, član CK Mengistu Semesu, zamjenik prvog ministra Emanuel Amde Mikael i ministar za unutrašnju trgovinu Ašagre Jigleti
FINSKA – predsjednik Republike Urho Kekkonen, ministar vanjskih poslova Paavo Vayarynen, podsekretar u ministarstvu vanjskih poslova Keijo Korhonen i ambasador u SFRJ Eva Kristina Forsman
FRANCUSKA – premijer Raymond Barre, ministar vanjskih poslova Jean Francois-Poncet, ambasador u SFRJ Yves Paginez i kontraadmiral Pierre Lacoste
GANA – potpredsjednik Republike J. V. S. de Graft Džonson, ministar vanjskih poslova I. K. Činebua, član vlade V. Ofori-Ata, predsjednik Narodne stranke Nana Okutver Beko
GRČKA – predsjednik Republike Konstantin Cacos, podsekretar u ministarstvu narodne obrane Joanis Davos, načelnik Generalštaba Agamemnon Gracios i ambasador u SFRJ Dimitris Heraklides
GVINEJA – predsjednik Republike Ahmed Seku Ture, ministar vanjskih poslova Musa Diakite
GVINEJA BISAO – predsjednik Republike Luis Cabral, komesar za unutrašnje poslove Constantino Teixeira i vojni komandant predsjedničke palače Arafa Mane
INDIJA – premijerka Indira Gandi, sekretar za vanjske poslove R. D. Sate, ambasador u SFRJ Ašoke Sen Čib
INDONEZIJA – potpredsjednik Republike Adam Malik, ambasador u SFRJ L. Adenan
IRAK – predsjednik Republike Sadam Husein, ministar vanjskih poslova Sadun Hamadi
IRSKA – predsjednik Republike Patrick Hillary, zamjenik premijera G. Cooly, ambasador u Austriji akreditiran u SFRJ I. O. Sullivan
ITALIJA – predsjednik Republike Sandro Petrini, premijer Francesco Cossiga, ministar za kulturu Oddo Biassini
JAPAN – premijer Masajoši Ohira, zamjenik ministra vanjskih poslova Jasure Kato, ambasador u SFRJ Josuke Nakae
JORDAN – kralj Husein II., predsjednik vlade Abdel Hamid Šarif i šef dvora Ahmed Louzi
KANADA – generalni guverner Edward Schreyer, predsjednik Senata Jean Marchand, ambasador u SFRJ J. G. Harris, podsekretar u ministarstvu vanjskih poslova A. E. Gotlib, načelnik glavnog štaba admiral R. H. Falls
KINA – predsjednik CK KP Kine i premijer Hua Kuo Feng, član CK KP Kine i potpredsjednik vlade Či Peng Fei, zamjenik ministra vanjskih poslova Čang Hai Feng i ambasador u SFRJ Ču Ču Jen
KOLUMBIJA – potpredsjednik Republike Gustavo Balcazar Monzon i ambasador u SFRJ Mauricio Sanper Capavid
LUKSEMBURG – veliki Vojvoda Jean, potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Gaston Thorn
MAĐARSKA – generalni sekretar CK MSRP i član predsjedničkog vijeća Janos Kadar, sekretar CK Andras Gyenes i ambasador u SFRJ Josef Halasz
MALI – predsjednik Republike Musa Traore, sekretar Izvršnog biroa Demokratske unije Mamadu Dembele i ministar vanjskih poslova Alon Blondel Bej
MALTA – predsjednik Republike Anton Buttgieg, poslanik parlamenta Joe Gryma, savjetnik predsjednika Claude Gariero i prvi sekretar u ministarstvu vanjskih poslova Savior Steliwi
MONGOLIJA – predsjednik vlade Žambin Batmun, član Politbiroa Damčigijn Molom Zamc, član CK i sekretar prezidija Velikog narodnog hurala Cedendambin Botov
NEPAL – princ Gjanendra Bir Bikram, ministar vanjskih poslova K. B. Šah, specijalni savjetnik Bišvas Pradan
NIZOZEMSKA – princ Claus, princ Bernard, predsjednik vlade Andreas van Agt, ministar vanjskih poslova Cries van der Claauw, ambasador u SFRJ Jo van der Valk
NORVEŠKA – kralj Olaf V., predsjednik vlade Odvar Nordli, državni sekretar u predsjedništvu Bucher Hohannesen i ambasador u SFRJ Pjell Aliassen
PAKISTAN – predsjednik Republike Zia ul Hak, savjetnik predsjednika Aga Šahi i ministar vanjskih poslova Riaz Pirača
PANAMA – predsjednik Republike Aristides Royo, ministar vanjskih poslova Carlos Osorez i savjetnik predsjednika Marcel Salamin
PERU – predsjednik vlade Perdo Richter Prada, brigadni general Luis Dancgurat Parodi
POLJSKA – prvi sekretar CK PURP Edward Gierek, ministar obrane i član Politbiroa Wojciech Jaruzelski, sekretar CK Jerzy Waszczuk i ambasador u SFRJ Victor Kinecky
PORTUGAL – predsjednik Republike Antonio Ramalho Eanes, premijer Francisco Sa Carneiro i sekretar ministarstva vanjskih poslova Luis Azavedo Contino
RUMUNJSKA – predsjednik Republike Nicolae Ceausescu, predsjednik vlade Ilie Verdet i ministar vanjskih poslova Stefan Andrej
SAN MARINO – kapetan regent Pietro Chiaruzzi i kapetan regent Primo Marini
SAD – potpredsjednik Walter Mondale, majka predsjednika Cartera Lilian Carter, bivši guverner New Yorka Averel Harriman i pomoćnik državnog tajnika George West
SIRIJA – predsjednik Republike Hafez el Asad, potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Abdel Halim Hadam, član rukovodstva Politbiroa Danijel Neme
SR NJEMAČKA – predsjednik Republike Karl Carstens, savezni kancelar Helmut Schmidt i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher
SSSR – generalni sekretar CK KPSS Ledonid Iljič Brežnjev, ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko i ambasador u SFRJ N. N. Rodinov
ŠPANJOLSKA – premijer Adolfo Suarez i ministar vanjskih poslova Marcelino Oreja
ŠVEDSKA – kralj Carl Gustav XVI., ministar vanjskih poslova Olla Ullsten i ambasador u SFRJ Bertil Arvidson
TANZANIJA – predsjednik Republike Džulijus Njerere, ministar vanjskih poslova B. V. Mkapa
TOGO – predsjednik Republike Gnasingbe Ejadema
TURSKA – predsjednik vlade Sulejman Demirel i ministar vanjskih poslova Hajretin Erkmen
VELIKA BRITANIJA – princ Philip vojvoda od Edinburgha, premijerka Margaret Thatcher, ministar vanjskih poslova lord Carrington, William Deakin i Fitzroy Maclean
ZAMBIJA – predsjednik Republike Kenet Kaunda, ministar vanjskih poslova V. M. Čakulija, član CK UNIP-a R. C. Kamanga
ZELENORTSKI OTOCI – predsjednik vlade Pedro Perez i vrhovni komandant Ague Agnelo Dantos
ZIMBABVE – predsjednik vlade Robert Mugabe, ministar prometa i energetike B. Kadungure i ministar za nacionalno bogatstvo i vodoprivredu T. Msika
Delegacije predvođene ministrima i drugim izaslanicima država
ANGOLA – ministar obrazovanja Ambrozio Lukoki, sekretar CK MPLA za međunarodne odnose Alfonso Vandunem M’Binda i ambasador Olga Lima
ARGENTINA – ministar pravosuđa Alberto Rodriguez Varela, ambasador u SFRJ Juan Carlos Beltramino, opunomoćeni ministar Tulio Oscar Sugasti, savjetnik u ministarstvu vanjskih poslova Fernando Petrella i generalni direktor u ministarstvu pravosuđa Jose Maria Ugarte
AUSTRALIJA – ministar vanjskih poslova Andrew Peacock, prvi pomoćnik sekretara u ministarstvu vanjskih poslova David Evans, šef kabineta John MacCarty i otpravnik poslova D. I. Wille
BENIN – ministar za kulturu Kapo-Kiki Tonakpon, ministar za turizam i zanatstvo Agbahe Greogoire i otpravnik poslova ambasade u Rumunjskoj Degvenon Silvestr
BOLIVIJA – ministar vanjskih poslova Gaston Arauz Levi i ambasador u Belgiji Dermizaky
BOTSVANA – ambasador u Velikoj Britaniji A. V. Kgarebe
BRAZIL – državni ministar i načelnik generalštaba, armijski general Jose Ferraz da Rocha, ambasador u SFRJ Miguel Paranhos do Rio Branco, ministar u ministarstvu vanjskih poslova Oto Agripino Maia i major Carlos Artur Rodolfo Dominowski
BURUNDI – ministar za poslove predsjedništva Reni Nkonkengurute, ambasador u SFRJ Libere Ndabakvaje i načelnik u ministarstvu vanjskih poslova Sahbo Ansel
CENTRALNOAFRIČKA REPUBLIKA – ministar unutrašnjih poslova general Mbale i bivši ambasador u SFRJ Benzo
EKVADOR – podsekretar u ministarstvu vanjskih poslova Mario Aleman i otpravnik poslova ambasade u SFRJ Egbert Espinoza
EKVATORIJALNA GVINEJA – ambasador u Francuskoj Abaga Džulijen Esono
FILIPINI – ambasador u SFRJ Leon Guerrero
GABON – ambasador u SFRJ Žan Rober Fungu An Oveni
GORNJA VOLTA – ambasador u Bonnu akreditiran u SFRJ Tiemoko Mark Garango
GVAJANA – potpredsjednik vlade i generalni sekretar stranke Nacionalnog kongresa dr. Read, ambasador u Velikoj Britaniji Cedris Grant
IRAN – ministar vanjskih poslova Sadek Gotbzadeh i savjetnik ministra Parviz Ermihan
ISLAND – ambasador u Švedskoj akreditiran u SFRJ Ingvi Ingvarsson
JAMAJKA – ambasador pri sjedištu UN u Ženevi akreditiran u SFRJ K. G. A. Hill
KAMERUN – ministar vanjskih poslova Žan Keuča, ambasador u SR Njemačkoj akreditiran u SFRJ Žan Batista Belsoken
KENIJA – ministar trgovine J. H. Okvanuo i pomoćnik ministra trgovine K. A. Salat
KOSTARIKA – ministar privrede Fernando Altman Ortiz, ambasador u SR Njemačkoj akreditiran u SFRJ Arnoldo Ahrein i otpravnik poslova ambasade u SFRJ Raden Odio Paes
KUBA – potpredsjednik Državnog vijeća i član Politbiroa CK KP Kube Carlos Rafael Rodriguez, ministar vanjskih poslova Isidoro Malmierca, zamjenik ministra vanjskih poslova Jose Viera, pomoćnik potpredsjednika Državnog vijeća Carlos Salsamendi i ambasador u SFRJ Eloy Valdez
KUVAJT – specijalni savjetnik kuvajtskog emira i član kraljevske kuće šeik Abdulah al Džaber al Sabah
LIBANON – ministar financija Ali el Halil, ambasador u SFRJ Mohamed Malek i brigadni general Georges Casi
LIBERIJA – ambasador u Italiji akreditiran u SFRJ Robert Keli Kenedi
LIBIJA – glavni komandant oružanih snaga brigadir Abu Bakr Junis Džaber, pukovnik Muhamed Al-halali i pukovnik Salah al Ferojani
LIHTENŠTAJN – član vlade Walter Oehri i savjetnik ambasade Mario Ledebur
MALDIVI – stalni predstavnik pri UN i bivši predsjednik vlade Ahmed Žaki
MALEZIJA – ministar obrane Datuk Amar Hadži-Abdul Taib Bin Mahmud
MALGAŠKA REPUBLIKA – potpredsjednik Vrhovnog revolucionarnog vijeća Čarls Ravoadžanahri i član Vijeća Razanabahini Madjodjarna
MAROKO – predsjednik parlamenta De uld Sidi, ministar snabdijevanja Muhamed Doniri
MAURETANIJA – savjetnik u predsjedništvu vlade pukovnik Ahmed Mahmud O’Husein
MAURICIJUS – ministar vanjskih poslova Harold Edward Walter
MEKSIKO – potpredsjednik vlade Enrique Olivares Santana, predsjednik parlamenta Luis M. Farais, ambasador u ministarstvu vanjskih poslova Jorge Navarrete Eduard
MOZAMBIK – član Politbiroa CK FRELIMO-a i član stalne komisije Narodne skupštine Marcelino dos Santos
NDR JEMEN – član Politbiroa i sekretar CK SPJ M. S. Unti, član Politbiroa A. R. Ratib i član prezidija Narodnog vijeća J. A. Saad
NIGER – ambasador u SSSR-u akreditiran u SFRJ Mahamane Kartmu
NIGERIJA – predsjednik Senata Džozef Vajs, ministar vanjskih poslova Isaj Audu i specijalni pomoćnik u ministarstvu A. Lapai
NIKARAGVA – ministar vanjskih poslova Miguel d’Escoto, predsjednik Ustavnog suda Roberto Angelo Curtaldo i ministar u vladi William Ramirez
NOVI ZELAND – potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Brian Edward Talboys i ambasador u SFRJ J. H. Weir
NR KONGO – predsjednik parlamenta Ganga Zaru, generalni sekretar ministarstva vanjskih poslova Oskar Samba i ambasador u SFRJ Man Loren
OBALA BJELOKOSTI – državni ministar K. Nalobamba, potpredsjednik skupštine Tusanjon Benoa
OMAN – podsekretar za zakonodavne poslove Fahd Bin Mahmud al Saed
RUANDA – ambasador u SSSR-u akreditiran u SFRJ Žil Kanandra
SAO TOME I PRINCIPE – član Koordinacionog vijeća oslobodilačkog pokreta i ministar za plan Bratta da Costa
SEJŠELSKI OTOCI – ministar vanjskih poslova Žak Odul
SENEGAL – predsjednik ekonomsko-socijalnog vijeća parlamenta Magat Lo, član vlade Nohaned Li i ambasador u SFRJ Mamadu Ibra Ngom
SIERRA LEONE – državni sekretar Filipe Faboe
SINGAPUR – ambasador u Francuskoj David Marshall
SOMALIJA – predsjednik Narodne skupštine Ismail Ali Abukr, predsjednik biroa za međunarodne odnose Barsame Ali Farah
SUDAN – član Politbiroa Sudanske socijalističke unije Serif Gasim
ŠRI LANKA – ministar vanjskih poslova Šahul Hamid i ambasador u SFRJ M. L. Ahmed Rafai
ŠVICARSKA – ministar vanjskih poslova Pierre Aubert i ambasador u SFRJ H. Hess
TAJLAND – potpredsjednik vlade Tanat Koman
TRINIDAD I TOBAGO – ambasador u Belgiji akreditiran u SFRJ James O’Neil
TUNIS – predsjednik Nacionalne skupštine Sadek Mokadem i Habib Burgiba mlađi
UGANDA – ministar vanjskih poslova Otema Alimadi, ministar obnove, kulture i komunalnog zdravlja Dan Vadada Mabudere i zamjenik ministra izgradnje L. Mungali
URUGVAJ – ministar za nacionalnu obranu Walter Ravena
VATIKAN – sekretar vijeća za javne poslove (rang ministra vanjskih poslova) Achile Silvestrini i papski nuncij Michele Cecchini
VENECUELA – ministar vanjskih poslova Jose Velasco Zambrano
VIJETNAM – potpredsjednik vlade Hin Tan Pat
ZAIR – predsjednik parlamenta N. A. Lingo
Delegacije političkih stranaka
Na Titovom sprovodu bile su 72 delegacije pokreta i stranaka, uglavnom komunističkih, socijalističkih i socijaldemokratskih, koje su, između ostalih, predvodili bivši njemački kancelar, a tadašnji predsjednik SPD-a i predsjednik Socijalističke internacionale Willy Brandt, bivši britanski premijer i tadašnji predsjednik Laburističke stranke James Callaghan, vođa PLO-a Jaser Arafat, dugogodišnja premijerka Šri Lanke i predsjednica Stranke slobode Sirimavo Bandaranaike, generalni sekretar talijanskih socijalista i kasniji premijer Bettino Craxi, vođa PASOK-a i uskoro grčki premijer Andreas Papandreu, vođa PSOE i potom dugogodišnji španjolski premijer Felipe Gonzalez, generalni sekretar portugalskih socijalista, kasnije premijer i predsjednik Mario Soares, prvi sekretar Socijalističke partije i uskoro predsjednik Francuske Francois Mitterand i kasniji francuski premijer Lionel Jospin.
