Razgovarali smo s Tomislavom Pletencom, profesorom sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, institucije koja je unatrag nekoliko mjeseci bila u žiži javnosti zbog pokušaja fakultetskog rukovodstva da provede svojevrsno spajanje s Bogoslovnim katoličkim fakultetom. Sam Pletenac bio je zajedno s drugim kolegama i studentima aktivan u otporu tom spajanju. Osim o tome, razgovarali smo i o još uvijek aktualnom ministru obrazovanja kao i o nekim tendencijama u društvu vezanim uz humanistiku.
Je li odbijanjem ugovora o zajedničkim studijima između Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta od strane većine profesora, odnosno odsjeka na Filozofskom fakultetu, posao do kraja završen a strah od klerikalizacije fakulteta konačno otklonjen, ili se može očekivati da se ono što sada nije prošlo, u doglednoj budućnosti opet stavi na dnevni red?
Principijelno, sve je moguće. Naime, Vijeće Filozofskog fakulteta još nije imalo sjednicu na kojoj bi se odlučivalo o sudbini ugovora s ostalim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu. No čini se da trenutačno raspoloženje ukazuje kako će se ugovori s KBF-om i Muzičkom akademijom odbiti. U budućnosti su naravno moguće raznovrsne suradnje koje će biti u skladu sa zakonima i propisima, što ovi ugovori nisu bili.
Ako proces završi razrješenjem dekana Previšića, izabrat će se v. d. dekana kojem će primarni zadatak biti relaksirati stanje koje je dovelo do paralize sustava na Filozofskom fakultetu
Čega su se profesori i studenti FF-a u toj mogućoj suradnji s KBF-om najviše bojali, da će kritička misao biti ograničena dogmom, da će se na mala vrata uvesti cenzura ili da je posrijedi jedan od vidova napada na sekularnost društva?
Bilo je tu raznolikih argumenata. Mislim da su to studenti odlično saželi u svojoj ‘Skripti’. Međutim, nakon rasprava o posljedicama implementacije takvog ugovora jedan je argument prevladao. Radi se naime o načinu zapošljavanja vjeroučitelja u školama. Niti javnost, ali niti nastavnici Filozofskog fakulteta nisu znali da se vjeroučitelji u školama ne zapošljavaju javnim natječajem već ih školama dodjeljuje nadležni biskup. Aktivacija ovakvog tipa ugovora otvorila bi prostor da vjeroučitelji zaposleni na taj način počinju predavati i hrvatski jezik ili povijest ili engleski jezik u trenutku kada se za to u nekoj školi ukaže potreba. To bi dovelo do neugodnih poremećaja na tržištu radne snage, preferiralo samo jednu vrstu nastavnika. Ako uz to dodamo kako biskup može i razriješiti nastavnika ako ne djeluje u skladu s crkvenom politikom, onda je na kraju i strah od klerikalizacije opravdan.
Boras kao inicijator ugovora
Koja je uloga rektora Damira Borasa u cijelom ovom pokušaju integriranja Filozofskog i Katoličkog fakulteta?
Damir Boras u ulozi rektora nije se odviše miješao u procese na Filozofskom fakultetu u vezi s ugovorima. No profesor Boras kao dekan Filozofskog fakulteta bio je inicijator prve verzije ugovora. To je bilo pri kraju njegovog mandata, pa se stoga pojavila sumnja u razloge brze procedure usvajanja ugovora. No prostor sumnje je i prostor konstrukcije, pa nas to uvodi u teorije zavjere koje neki odviše lako prezentiraju kao istinu. Ako cijelu stvar promotrite iz očišta KBF-a borba za otvaranje prostora njihovim završenim studentima je apsolutno legitimna i razumljiva, pa time i korištenje raznovrsnih legitimnih sredstava za ispunjenje tog cilja. Mislim da se u ovom slučaju radilo o prihvaćanju ideje o takvoj suradnji bez pomnije analize s obzirom da je tada profesor Boras već bio izabrani rektor pa je bio mnogo više koncentriran na probleme Sveučilišta.
Pokrenut je postupak razrješenja dekana Vlatka Previšića. Tko bi mogao biti njegov nasljednik? Spominju se imena poput Tvrtka Jakovine ili Aleksandra Štulhofera? Hoću reći, je li vrijeme da nakon niza ‘desnih’ dekana (Boras, Previšić), na red sad dođu ‘liberalni’ kandidati?
Teško je govoriti o liberalnim, lijevim ili desnim kandidatima na funkciji dekana. Prvo treba završiti pokrenuti proces. Naime problem je što taj proces nije ničim definiran osim rokom od 60 dana. No ukoliko se proces završi razrješenjem dekana, a mislim da za to postoji niz objektivnih razloga koji se mogu naći u 12 točaka zbog kojih je proces pokrenut, onda će se svakako prvo izabrati v. d. dekana Filozofskog fakulteta koji će morati dobiti i potvrdu od rektora. Primarni zadatak te osobe biti će relaksirati stanje na Filozofskom fakultetu koje je dovelo do paralize u funkcioniranju sustava i pripremiti ‘teren’ za izbore za dekana koji bi onda trebali biti dovršeni do lipnja slijedeće godine. Nadam se da će tada taj proces biti obavljen u demokratskoj atmosferi s punim uvažavanjem svih kandidata. Tada neće biti važna politička orijentacija te osobe.
Napad s Kaptola
Negdje ste spomenuli da se ‘kardinal Bozanić osvrnuo na antropologiju koja je zanemarila temeljne istine o čovjeku’. U čemu je bit spora između klera i antropologije ili nekih drugih humanističkih znanosti, odnosno što je antropologija skrivila crkvi?
Da, kardinal je to spomenuo na Božić 2012. u svojoj propovijedi. Time je samo nastavio tezu pape Ratzingera koji je prije toga govorio o ‘teroru relativizma’. Naime antropologija, imajući uvid u raznovrsnost ljudske kulture i sve varijante, teško može govoriti o nekim temeljnim istinama o čovjeku. To je posebno važno kada primjerice pokušate definirati brak kao što je to činila udruga ‘U ime obitelji’. Antropologija ima empirijske potvrde raznolikih oblika brakova i nije u stanju utvrditi onaj ‘najbolji’ ili ‘pravi’. Pokušaji takvih definicija nužno uvode socijalni evolucionizam, rasizam i etničku isključivost koja je Europu koštala već previše žrtava do sada. Religiozni sustavi međutim moraju počivati na istinama koje se ne mogu dovoditi u pitanje. Problem nastaje, ne kada imate vjernike koji će te ‘istine’ nekritički prihvatiti, već kada se taj partikulrani stav o svijetu i životu pokušava nametnuti kao univerzalni, jedini mogući. Tu je antropologija stalna smetnja koja ima znanstvenu aparaturu da takvu univerzalnost podvrgne kritici i pokaže njenu partikularnu osnovu. Stoga je i došlo u zadnje vrijeme do čudne sinergije religije i prirodnih znanosti koja se oslonila i na već staru debatu o odnosu prirodnih znanosti i humanistike. Temeljni problem koji prirodne znanosti ne prihvaćaju jest kako su njihovi uvidi također društveno određeni. Posebno je to vidljivo danas kad se neka istraživanja financiraju, a neka druga ne jer za njih ne postoji interes kapitala.
Prema trenutačnom raspoloženju na Filozofskom, predloženi ugovori o ‘spajanju’ s Katoličkim bogoslovnim fakultetom i Muzičkom akademijom će se odbiti
To odbacivanje društvene uvjetovanosti spoznaje i znanja često za posljedicu stvara uvjerenje kako samo prirodne znanosti imaju uvid u istinu, a ostalo je komplicirano i nerazumljivo raspravljanje koje nikom ne treba. Religijski diskurs vidi šansu da prihvaćanjem takvog stava humanistiku pretvori isključivo u neku vrstu etike utemeljene u vjeri. Pa i rasprava o abortusu počinje od znanstvene definicije života bez obzira na to što život nije samo biološka dimenzija već i društvena i što najčešće zanemarivanje te društvene dimenzije može pružiti okvir za primjerice eugeniku. Rasa je također znanstvena kategorija, nitko ne poriče postojanje ljudskih rasa, međutim kad se postavi pitanje na koji je sve način ta znanstvena činjenica bila iskorištena onda dolazi do problema. Slično je i sa životom. Proglašavati abortus ubojstvom stoga je vrlo opasna teza koja zanemaruje niz društvenih i kulturnih silnica koje se oko njega stvaraju i rastvaraju. A upravo religija voli nuditi jednostavno rješenje za kompleksno pitanje.
Ministar kreacionist?
U tom smislu je li neobično da nam je donedavno ministar obrazovanja i znanosti bio čovjek koji je do neke mjere zagovarao kreacionizam?
I da i ne. Naime kod donedavnog ministra postoji jedan opći tip znanstvene radoznalosti i želje za raspravom. Problem teksta o kojem je riječ jest da on nije znanstveni, već stručni. Autori u njemu pokušavaju dati neki opći pregled tog filozofskog pitanja i dijelove rada Ruđera Boškovića koji su u nekoj vezi s idejom inteligentnog dizajna. Nisam dobio dojam čitajući tekst da autori zastupaju tezu o inteligentnom dizajnu već ih iščitavanje Ruđera Boškovića navodi na želju za daljnjim propitivanjem tih, ipak primarno filozofskih pitanja. Nije se dakle radilo o zagovaranju kreacionizma ili inteligentnog dizajna, posebno ne kao znanstveno utemeljenog stava. Antropologija takva pitanja uopće ne otvara. Postoji tolika količina mitskih objašnjenja svijeta da je inteligentni dizajn za antropologa tek jedno od njih.
S druge strane antropologija je davno uključila u svoja razmatranja činjenicu kako su društveni sustavi međusobno povezani, kako ne možete imati primjerice ekonomiju odvojenu od religije, obitelji, politike i ostalih segmenata ljudskog života. Sve one zajedno čine jedan sustav u koji je uključen i antropolog sam. Niti antropologija nije odvojena od kulturnog konteksta u kojem se proizvodi, nema neku svoju objektivnu poziciju, pa mora neminovno stalno reflektirati pitanja poput: Gdje pišem? Kome pišem? Koga reprezentiram i u koje svrhe? To je upravo bolno mjesto zapadne spoznaje, činjenica da naš svijet nije isključivo utemeljen u univerzalnim spoznajama, već da se radi o dijalektičkom odnosu između društva koje nešto stvara i proizvoda koji onda djeluju natrag na društvene procese. Tu ne postoji neka primarna pozicija, prvo je bilo društvo ili prvo je bilo otkriće.
Evolucija nas je naučila da preživljavanje i razvoj neke vrste ovisi o kataklizmama koje stvaraju uvjete za razvoj određenih vrsta života dok drugi nisu u stanju preživjeti te kataklizme. Ljudi su međutim stvorili simbolički sustav koji se bitno brže adaptira na uvjete nego onaj biološki pa se time otvorila mogućnost i da napustimo prirodni okoliš i otisnemo se u svemir. No odlazak u svemir nije tek posljedica ‘prirodnog razvoja i tehnologije’, prije toga je morao postojati cijeli aparat koji je omogućio uopće imaginaciju leta i puta u svemir, obilje umjetnosti i književnosti polako je stvaralo želju za letom koja je na kraju rezultirala tehnologijom koja je tu imaginaciju na kraju i ostvarila. Međutim otiskivanje u nebo i svemir imalo je za posljedicu i nove tipove društva, utopije i distopije, stvorili su se uvjeti za nove tipove imaginacija od kojih su neke već tehnološki dostupne, a neke još ne. U tom smislu pitanja kreacionizma i inteligentnog dizajna samo su elementi u kojima možemo iščitavati društvene simptome.
