Plenum studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu nagovijestio je prošlog tjedna da bi mogao obustaviti nastavu na instituciji ako fakultetsko vijeće prihvati zacrtane ugovore o suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Nekoliko dana potom, uprava FF-a konačno je objavila dragocjen proglas kojim odgovara na nepovoljne interpretacije predviđene suradnje, točnije objavila je vjerodostojan odraz svoje štetočinske uloge u ovoj priči, šupalj uslijed napadno prešućenih fakata i bljutav od kompenzacijskih općih mjesta te moralističkog patosa. A netko će reći i da nisu mogli bolje, uzme li se u obzir što u pravilu biva onome tko s Crkvom tikve sadi.
Vijeće fakulteta sastat će se tek krajem idućeg tjedna, pa dotad imamo dosta vremena za analizu, mada smo suštinu ovog predmeta obradili više puta u proteklih godinu i kusur dana. Stoga se nećemo zadržavati na dodatnim sofisterijama uprave i na sitničavo potenciranom joj distingviranju: je li doista riječ o integraciji dvaju fakulteta, kao što mnogi zločesto tvrde, ili tek o nevinoj suradnji, uobičajenoj za sastavnice istog sveučilišta. Pozabavimo se dakle meritumom situacije, ponajprije ključnim pitanjima što uopće žele bogoslovi na FF-u i što u tome pak dobivaju studenti i nastavnici potonjeg. Kombinirani dvopredmetni studiji, naime, podrazumijevaju ovdje ulog od preko 20 involviranih odsjeka s jedne strane, one filozofske, odnosno društvene i humanističke, i samo jednog studija – katehetskog – s druge, teološke strane. Predviđenih do stotinu studenata na svih pet godina udruženih studija bilo bi mahom, ne treba mnogo sumnjati, porijeklom s KBF-a. U obratnom smjeru ne bi to imalo nekog smisla, jer se diplomirani katehete ionako ne mogu zaposliti u školama kao vjeroučitelji dok im kanonski mandat ne odobri Crkva. Ako studenti KBF-a doista nisu motivirani nadogradnjom svoje konkurentnosti na tržištu rada gdje bi se lakše nametnuli s dvije nastavne kvalifikacije – a prvu ionako ekskluzivno drže – međutim, nije jasno zašto svoju glad za pukim znanjem ne bi tažili naprosto upisima biranih kolegija na drugoj sastavnici zagrebačkog sveučilišta. Jer to im već omogućuje Bolonjska reforma, mada time ne dobivaju i dodatnu radnu kvalifikaciju.
Ništa od toga ne propituje uprava FF-a u navedenom ispraznom zdravo-za-gotovo naklapanju, a još manje se očituje o pitanju što na drugoj strani vage dobivaju studenti i nastavnici FF-a. I logično je da o tome nema govora, jer ne dobivaju ništa, apsolutno ništa izuzev opterećenja tehničkih potencijala i, dakako, političkog podvrgavanja svog integriteta crkvenom autoritetu. Zato se defanzivni jezik uprave koji, između ostalog, licemjerno poziva na depolitizaciju teme, nužno i svodi na pokušaj normaliziranja evidentno abnormalnog, prevratničkog pothvata, što se praktično upotpunjava s gotovo psovačkim medijskim nastupima dekana FF-a Vlatka Previšića.
Nije lako opravdati uklanjanje barijera za novi prodor Crkve u sekularni društveni prostor; Damir Boras, prethodni dekan FF-a, danas rektor Sveučilišta u Zagrebu, u istom je filmu već potrošio lik dobrog policajca i pripadajuće mogućnosti za prijetvorno umiljavanje. Previšić stoga osjetno priteže stisak, o čemu bruje nastavnički krugovi na FF-u, dok se on navodno raspituje o identitetu neposlušnih. Kriminološka prispodoba tu nije slučajna, jer rečena dvojica zaista funkcioniraju kao ne osobito prikriveni agenti KBF-a na čelu FF-a, a ionako ih naveliko bije glas da su namireni karijernim potporama Crkve. I projekt im naveliko uspijeva, bez obzira na ovakva rogoborenja – umjesto da raspravljamo već o samoj skarednoj superiornosti Crkve u školi i, recimo, u medijima poput javne radiotelevizije, mi se iscrpljujemo na diskusiji o podnošljivoj mjeri ulaska KBF-a u strukture FF-a. Baš kao da ne bi trebalo problematizirati makar činjenicu da je taj diskriminatorni fakultet uopće dijelom javnog sveučilišta.
O tome se upravo i radi kad obratimo pažnju na veliku sliku: Crkva želi još intenzivniji utjecaj na svjetovnu Hrvatsku i tome služi ovaj projekt osvajanja učiteljskih radnih mjesta. Sredstva se ne biraju, o čemu svjedoči postupak izjašnjavanja pojedinačnih odsjeka FF-a o mogućoj suradnji s KBF-om. Manimo sad detalje o raznim oblicima pritiska iz dekanata, zadržat ćemo se na tek jednom aspektu manipulacije, no koji ubuduće može dobro poslužiti i plenumu. U radu svakog odsjeka FF-a, naime, Statutom fakulteta i pravilnikom o vijećima odsjeka zagarantirano je i pravo sudjelovanja studentskih zastupnika. Ali predstavnici studenata bili su u toj proceduri često sasvim zaobiđeni, što golu njezinu legalnost čini više nego sumnjivom. Nije posrijedi jedan zatureni student po odsjeku, nego jedan za svaku od pet godina studija, odnosno – prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju – minimalno 15 posto njih u totalu vijeća odsjeka, s punim pravom glasa. Uvidom u zapisnike sastanaka tih vijeća dat će se i naknadno, srećom, ustanoviti koliko je to demokratsko uporište bilo zaista i podržano, a koliko opstruirano. Jedini problem je što studenski zastupnici zasad nemaju pristup svim tim informacijama, kao što im je glavnina materijala bila sistematično izmaknuta i kroz čitav ovaj žalosni proces.
No ima onih kojima ti podaci nisu bili uskraćeni, onih koji su ih dobivali preko reda, pa neka nam i to posluži ovdje za primjer odnosa koji se na FF-u šire s vrha institucije. Prije nepunih mjesec dana, 18. ožujka, objavljen je u ‘Jutarnjem listu’ na ovu temu jedan komentar, zapravo pamflet Iva Banca. U njemu taj povjesničar te nastavnik na FF-u naziva svoje kolege, protivnike suradnje s KBF-om, fanaticima i ostacima jugokomunističkog režima. Ancien régime općepoznato progoni dan-danas Banca, inače kompulzivnog konvertita, u posljednje doba i medijskog trbuhozborca Najnovijeg poretka. Ali nije ta njegova opsesija ono što nam ovdje privlači pažnju, nego jedan detalj koji neodoljivo ukazuje na podzemni karakter opisanih i, također, neopisanih događanja pod krovom FF-a. Banac se u osvrtu poziva i na konkretnih ‘par rečenica u moru tehnicističkog jezika odbijenica šest odsjeka’; želi reći da je lično proanalizirao materijal kojim su se buntovni odsjeci FF-a očitovali prema fakultetskoj upravi. Ne navodi podatak otkud mu čitave odbijenice, njih čak šest dakle, uopće ne objašnjava tu frapantnu mogućnost, pa ostaje da to zaključimo sami, a rado bismo i uz pomoć Vlatka Previšića. Ili će Ivo Banac ustvrditi da se malo poigrao istraživačkog novinarstva, s dosezima na kojima bi mu pozavidio svaki pravovjerni žurnalist. Ne i mi ovdje; zabavnijim nam se čini otkriće da jednako Banac i Previšić barataju netočnim, nedovršenim podacima o broju odsjeka koji (ne) pristaju na diktat uprave.
