Opet jednom, i to u vrijeme vladanja onih koji su se kleli kako će nas izvesti iz sučeljavanja što sežu u prošlost i povesti putem prema budućnosti, aktualne su podjele i optuživanja karakteristična za prve godine samostalne Hrvatske. Dakle, krenuli smo u budućnost da bismo se ubrzo prenuli iz toga futurističkog sna i shvatili kako krupnim koracima grabimo u prošlost. Pa smo tako imali Festival tradicije i konzervativnih ideja. Na njemu se šef hrvatske diplomacije i potpredsjednik Vlade otvoreno izjasnio protiv sekularizma, a da nitko nije postavio pitanje krši li on time Ustav Republike Hrvatske. Niti je itko zapitao što taj gospodin ima raditi na manifestaciji na kojoj je počasni gost američki kardinal, čuven po ‘krajnje originalnom’ objašnjenju pedofilije u redovima Crkve, ali i po tome što ga je papa udaljio iz kardinalskog zbora – upravo zbog njegovih krajnje konzervativnih, da ne kažemo natražnjačkih ideja. Hrvatska ima diplomatske odnose s Vatikanom, pa bi bilo mudro čuvati se poteza koji bi na njih mogli baciti sjenku. Nedodirljivost ugovora što su s Vatikanom sklopljeni u Tuđmanovo vrijeme i koje Katolička crkva u Hrvatskoj koristi kao pokriće (uz otvoreno blagonaklon stav vladajuće stranke – i sada, i ranije) za ako ne formalno, a ono stvarno guranje Hrvatske prema statusu vjerske države, to u vrijeme pontifikata ovoga pape neće biti dovoljno.

Nitko ni da zucne o tome da hrvatski nacionalni interes nije i ne može biti bespogovorna obrana svakoga koga se sumnjiči za počinjenje ratnoga zločina, samo zato što je Hrvat

Onda smo imali savjetovanje za učitelje i nastavnike u organizaciji notorne udruge ‘U ime obitelji’ i pod pokroviteljstvom, a koga drugoga, predsjednice Republike. Pa su se i tu mogla čuti stanovišta što s modernom Hrvatskom, Hrvatskom 21. stoljeća, nemaju ama baš nikakve veze. Osobito se to donosi na profiliranje žene i njezine uloge u društvu, uloge što ju se u društvenom smislu nastoji svesti na ništicu, a za račun žene domaćice i majke, žene koja je, kako reče nedavno jedan katolički svećenik ‘drugotna’, dok je muškarac ‘prvotan’.

I nakon svega, mada je toga bilo još, došlo je uhićenje skupine nekadašnjih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u susjednoj BiH, a pod sumnjom da su počinili ratne zločine protiv Srba. I to je bila kap koja je prelila čašu. Bez čekanja da se saznaju pojedinosti, bez traženja detalja o sumnjama što su dovele do uhićenja, službena i medijska Hrvatska ustala je ‘na stražnje noge’. I pale su teške izjave. Na primjer: kakvog smisla ima nekoga uhićivati 21 godinu nakon završetka rata? To unosi nesigurnost među sve Hrvate u BiH (kao da su svi oni potencijalni osumnjičenici za ratne zločine). O nezastarijevanju ratnih zločina i o kažnjavanju nacističkih ratnih zločinaca i više od pola stoljeća nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nitko se nije sjetio ni pomisliti. Da bude jasno: ne uspoređujemo ni na koji način, govorimo o načelima. Ili, drugi primjer: kaže ministar obrane kako se u Vladi obavljaju konzultacije o tome na koji način zaštititi hrvatski nacionalni interes. Nitko ni da zucne o tome da hrvatski nacionalni interes nije i ne može biti bespogovorna obrana svakoga koga se sumnjiči za počinjenje ratnoga zločina, samo zato što je Hrvat. Pa dalje: istražitelji iz BiH bili su u hrvatskim arhivima (ma zamislite!) i tko zna što su oni tamo vršljali; to je trebalo zaštititi i zatvoriti. Uz uvijek važeću pretpostavku nevinosti dok kazneno djelo ne bude pred sudom dokazano, treba li se ipak zapitati je li hrvatski nacionalni interes sakrivati dokumente o (mogućim) ratnim zločinima pripadnika hrvatskih snaga – bilo u Hrvatskoj, bilo u BiH? Ili treba raščistiti s prošlošću, da zbog nedjela nekolicine Hrvata ne bi bili krivi svi Hrvati?

I kao kruna svega dolazi izjava famoznog generala Ljube Ćesića – Rojsa koji doslovno kaže: ‘Država mora imenovati tijelo koje će istražiti sve one koji su dilali dokumentacije, bilo Haagu, bilo BiH, a prvo na optuženičku klupu treba staviti veleizdajnika Stjepana Mesića koji je pozvao britansku službu koja je uzela našu dokumentaciju.’ Otvoreno i jasno, da jasnije ne može biti. Treba istražiti i kazniti sve one koji su bilo susjednim zemljama, bilo međunarodnim sudskim institucijama (koje su u nizu slučajeva sudovanje prepustile tim zemljama) učinili dostupnom dokumentaciju potrebnu za vođenje postupaka. I treba ih, naravno, kazniti, na čelu s ‘veleizdajnikom’, drugim predsjednikom RH. Na stranu to što je Rojs očito zaboravio onaj ‘Judin poljubac’ kojim je pred TV kamerama početkom godine 2000. na Trgu sv. Marka u Zagrebu čestitao Stjepanu Mesiću izbor za predsjednika. No on je – osim što je izrekao notornu neistinu – onu o predaji dokumentacije iz Ureda predsjednika ‘britanskoj službi’, brutalno jasno izrekao ono što iz svega što radi aktualna vlast proizlazi, mada se njeni protagonist trude, za sada barem, da to tako jasno ne formuliraju. ‘Naši’ su naši, a ‘njihovi’ su njihovi. I tu neprolazno vrijede dva aršina, tu se primjenjuju, odnosno hoće se ponovo početi primjenjivati dvostruki standardi, u skladu s onom već antologijskom izrekom onodobnog predsjednika Vrhovnog suda, da Hrvat u obrani ne može počiniti ratni zločin.

Svatko tko kaže da nije tako, svatko tko bilo kojem sudu preda dokument koji dokazuje da nije tako, taj je veleizdajnik. Pa smo se na taj način i u ovome aspektu svakodnevnog života, u sklopu ‘nove politike’ koja će za sobom ostaviti razmirice i sučeljavanja iz prošlosti, vratili upravo tamo – u prošlost. Pa kada već jesmo u prošlosti, kada Hrvate kao narod prisiljavaju da budu vječni taoci i zarobljenici onih (a to je uvjerljiva manjina!) koji su pod hrvatskim imenom činili zločine (što je neprijeporna činjenica bilo da je riječ o Drugom svjetskom ratu, bilo o tzv. Domovinskom ratu), postavimo onda nekoliko pitanja što se odnose na tu prošlost.

Je li istina da je ustaški (da, ustaški, ne hrvatski) režim prepustio Rimskim ugovorima fašističkoj Italiji najveći dio hrvatske obale i otoka i pokušao ustoličiti talijanskog vojvodu kao hrvatskoga kralja? Je li istina da čak ni nakon kapitulacije Italije, nacistička Njemačka nije dozvolila ustašama uspostavu vlasti na otocima i u priobalju, nego ih je naprosto okupirala (dok je poglavnik glumio ‘poništenje Rimskih ugovora’)?

Je li istina da je ustaški režim kroz četiri godine svojega postojanja, od prvih pa do posljednjih dana, provodio politiku terora, masovno ubijajući Srbe, Židove, Rome i Hrvate koji nisu bili njegovi istomišljenici? Je li istina da su Jadovno, Jasenovac, Stara Gradiška, Đakovo bili (mada se, naravno, nisu tako zvali) logori smrti?

Je li istina da ustaška para-država nije prihvatila kapitulaciju Trećega Reicha 9. svibnja 1945., nego se dobar dio njezinih preostalih vojnih snaga (ustaša i domobrana) s tisućama civila, natjeranih što silom, što strahom proizašlim iz propaganda, uz borbu koja je trajala sve do 15. svibnja povlačio prema Austriji?

Je li istina da su jedinice Jugoslavenske armije nakon predaje po kratkome postupku likvidirale velik broj zarobljenih kvislinga (koji tada, po međunarodnom pravu više nisu bili vojna sila, nego naoružane bande)? I je li istina da su se takvi akti odmazde odvijali praktično u svim do tada okupiranim evropskim zemljama?

Je li istina da činjenica što je netko žrtva jer je likvidiran bez sudskog postupka, ne može takvu osobu osloboditi odgovornosti za zločine što ih je prethodno počinila? Pa je li onda istina i to da nitko, ama baš nitko, ni kod jedne od masovnih grobnica tih ‘žrtava komunističkih zločina’ ne može sa sigurnošću reći da – odajući im počast - ne odaje počast i onima koji bi u svakom redovnom sudskom procesu bili osuđeni, dakle ratnim zločincima?

Je li istina da je Jugoslavija, pa i Hrvatska, kao jedina od okupiranih evropskih zemalja imala autohtoni oslobodilački pokret, a da je vođa toga pokreta maršal Tito i danas u svijetu priznat kao jedan od najuspješnijih gerilskih vođa, a kasnije i državnika (popisi s 10 mega ubojica 20. stoljeća pojavljuju se tek u marginalnim krajnje desnim, neofašističkim glasilima i djelcima neafirmiranih autora, kako u svijetu, tako i kod nas)?

Je li istina da je jugoslavenski režim u nekoliko prvih poslijeratnih godina imao mnoge odlike staljinizma? No, je li istina da je Tito radikalno raskinuo sa Staljinom, a onda postupno i s njegovim modelom upravljanja državom? I još nešto: je li istina da je u 45 godina onoga što se danas uobičajilo nazivati ‘komunističkom vladavinom’ (mada komunizma nikada i nigdje nije bilo) Hrvatska postala najrazvijenijom republikom bivše Jugoslavije? Je li istina da je nekadašnja federacija na međunarodnoj sceni imala ulogu nesrazmjernu njezinoj veličini, broju stanovnika i ekonomskoj moći?

Je li istina da su u vrijeme Jugoslavije Hrvati odlazili na rad u inozemstvo da bi zaradili i vratili se, dok danas odlaze sa cijelim obiteljima – da se ne vrate? I je li istina da je to posljedica politike u prvome redu one stranke koja upravlja Hrvatskom uvjerljivo najveći broj godina njezinoga života kao neovisne države?

Je li istina da je hrvatski državni vrh dogovarao s Miloševićem podjelu BiH i da su vojnici iz Hrvatske ratovali u BiH i dobrano prije sporazuma Tuđman – Izetbegović kojim je to omogućeno?

I, napokon, je li istina da je već gotovo četvrt stoljeća politika Hrvatske (s izuzetkom razdoblja ‘veleizdajnika’ Mesića) bila i ostala sakrivanje istine o prošlosti, falsificiranje prošlosti (i one iz 2. svjetskog rata i ove najnovije) i pretvaranje cijele države i svih njezinih stanovnika u taoce onih koji se boje da bi kad-tad mogli biti optuženi za ratne zločine.

Ako na sva (pazite: sva) postavljena pitanja odgovorite negativno, onda vam pomoći nema. Onda ste žrtva ispiranja mozga, i nekada i sada. Ako, pak, odgovorite s ‘da’, onda ste na tragu odgovora na pitanje tko su pravi veleizdajnici Hrvatske i njezinih vitalnih nacionalnih interesa. Jedinog mogućeg odgovora.

Znate li, dakle, tko izdaje Hrvatsku?